NAŠ IZBOR

Gdje je bio Bog za vrijeme potresa i pojave virusa?

 

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Romano Guardini, veliki kršćanski mislilac, pomalo iznenađujuće je napisao: „Kad se s onu stranu groba nađem na Božjem Sudu, neću dozvoliti da Anđeo Smrti bude onaj koji samo pita, a ja opet onaj koji samo odgovara. I ja ću ondje pitati njega! Pitat ću ga ono, na što mi nijedna knjiga – pa ni sama Biblija (!) nije dala odgovora; ono čega mi nijedna dogma ni sveukupno crkveno učiteljstvo (!) kroz stoljeća nije protumačilo; ono, što nikoja filozofija ni teologija – a najmanje moja vlastita – nije uspjela riješiti… Da, pitat ću: zašto čovjek do Spasa dolazi preko bolnih stramputica patnje? Zašto nam je život zagorčen izobiljem zabluda i nasilja? Zašto toliki nevini bolno stradaju pod udarom Zla?… Nadam se, da ću ondje konačno čuti odgovor!“

Zašto Bog, tvorac prirodnih zakona, dozvoljava da neke prirodne pojave poput potresa ili pojave virusa, imaju pogubne učinke na živote i imovinu. Drugim riječima, postavlja se pitanje: „Kako se takvi događaji mogu uskladiti s biblijskom vizijom, koja zakone prirode pokazuje kao očitovanje Stvoriteljeve ljubavi?“ Teolozi kažu da, ako nisu jasni Božji razlozi zbog kojih dozvoljava opasnosti, koje izazivaju prirodni zakoni, to ne znači da ti razlozi ne postoje. Ti su razlozi izvan čovjekovog (sadašnjeg) znanja i spoznaja. To je obrazloženja za mnoge površno odnosno nezadovoljavajuće. Ipak, u određenom smislu, duboko je to istina. Bog nam ne duguje nikakva objašnjenja. Zbog toga je, primjerice, poruka knjige Joba tako radikalna. Kad Job vapi za Bogom, jer nepravedno pati, Bog mu ne odgovara objašnjenjem, već susretom. Uostalom: „Ta ova malenkost (!) naše časovite nevolje“, kaže sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinčanima, „donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave.“

Neprijeporno je da je sve u svijetu uključeno u patnju, te da na neki način sudjeluje u čovjekovom misteriju i u misteriju Isusove smrti i njegove veličanstvenosti nad prvim i predstojećim novim stvaranjem. U „Katekizmu katoličke crkve“ piše: „Božje pripuštanje fizičkog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu, koji je umro i uskrsnuo da pobijedi zlo. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad iz istoga zla, ne bi izvukao dobro, putovima koje ćemo potpuno znati tek u vječnom životu.“ I od tog tumačenja bi trebalo polaziti u objašnjenjima. A ona su posebno danas potrebna vjernicima u Hrvatskoj zbog potresa, koji je zadesio Zagreb i epidemije korona virusa, koja je obuhvatila cijelu državu.

Sveto pismo na mnogim mjestima spominje potrese i oni su slika Božje moći, nazočnosti, proročanstva, osude ili ljutnje. Jedno od najslikovitijih mjesta je uništenje Sodome i Gomore u vrijeme Abrahama. Mojsijevo primanje Božjih zapovijedi praćeno je također potresom, a Ilija doživljava potres na brdu Horebu. U evanđeljima Isus tri puta spominje riječ potres. Poznate su njegove proročke riječi: „Narodi će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva i bit će gladi i potresa po raznim mjestima“ (Lk 21, 10-11). U Novom zavjetu potresi se spominju i u svezi s Božjom providnosti, primjerice, kod Isusove smrti i Isusova uskrsnuća, te prilikom oslobađanja Pavla i Sile iz zatvora.

Dok je u Starom zavjetu potres često Božja kazna, koju onda zbog grješnika, ponekad, trpe i nevini ljudi, u Novom zavjetu nije znak Božje kazne već nekog događaja, a najavljen je i kao znak Kristova ponovnog dolaska i svršetka svijeta u današnjem obliku. Dokrajčeno je negativno tumačenje patnje, kojeg se jednostrano držao starozavjetni Izrael, odnosno evanđelja ne svode patnika na istu razinu s grješnikom i prokletnikom, odnosno patnik može biti posve nevin i pravedan Božji ugodnik.

Zanimljiv je fenomen virusa. Svi su virusi mrtvi, a izazivaju epidemije i pandemije. Nema ničeg živog u virusu. Bakterije, primjerice, dišu kisik ili ugljični dioksid, trebaju toplinu za rast i dijele se. Virus ne raste i ne dijeli se. Ne diše, ne treba hranu, ne živi ne umire. Jedino oružje protiv virusa su čovjekova antitijela. A nekim čudnim procesom bijela krvna tjelešca, umjesto da stvaraju antitijela, postaju proizvođači novih virusa. Dodatni je problem što virus ima sposobnost promjene pojavnog oblika. Kako, dakle, ubiti nešto što ne diše, ne hrani se, ne živi i ne umire? Zašto takvo nešto uopće postoji? Koja je njegova svrha? Zašto ga je uopće Bog stvorio? U svakom slučaju postanak virusa nije posljedica Adamova pada kako je to pokušao objasniti protestantski teolog Karl Barth, kad je zbog bakterije dobio tešku bolest bubrega. Virusi nisu gorki plodovi čovjekova pada, već su među plodovima samog dobrog stvaranja. Uostalom, znanost pokazuje da bez virusa ne bi bilo života kakav poznajemo. Bog ne pravi grješke, a virusi su doista od samog početka čudesni dio plana Stvaranja.

Što dakle kazati nekome tko je izgubio svoje najdraže zbog virusa ili pretrpio golemu štetu zbog potresa? Može li se kazati da su to, nažalost, normalne posljedice postojanja prirodnih zakona? Kršćanstvo možda i ne zna u potpunosti odgovoriti na pitanje o podrijetlu zla i patnje, te zašto sve to Bog dopušta. Patnja i zlo mogu se razumijeti tek kad su povezani s nekim smislom. U današnjoj katoličkoj teologiji sve više prevladava uvjerenje da se problem patnje i zla ne može razumski protumačiti i da to zapravo nije ni potrebno. No, ipak, u primjeru Isusa Krista prepoznaje se odgovor. „Isus Krist je ljudsku patnju uzdigao na razinu otkupljenja“, govori sveti Ivan Pavao u apostolskom pismu „Salvifici doloris“ („Spasonosno trpljenje“). Bog „dopušta“ zlo u svijetu, iako, dakako, ne podupire nikakvo zlo djelovanje. U „Salfifici doloris“ stoji: „Značenje patnje je nadnaravno, a u isto vrijeme ljudsko. Nadnaravno jer je ukorijenjeno u Božanskom misteriju Otkupljenja svijeta, a ljudsko jer u patnji čovjek sebe otkriva, svoju čovječnost, svoje dostojanstvo i svoju vlastitu misiju“. Očito je da je patnja dio čovjekova misterija. No, pažljivo iščitavanje apostolske pobudnice pokazuje da ni sam papa Ivan Pavao II. nije pronašao formulu, kojom bi potpuno racionalno, i bez ikakva zaostatka, uklonio misterij zla u svijetu. Samo je naznačio u kojem pravcu on, osobno, nastoji da priđe bliže tom otajstvu, i to ne putem znanstvenog razlaganja, nego po vjeri, nadi i ljubavi. Međutim postoji jedan zanimljiv paradoks na koji je ukazao Gabriel Marcel: misterij patnje i zla često su korišteni kao argumenti protiv postojanja Boga ljubavi, no, upravo je patnja u životu bila uzrok mnogih obraćenja i osnaženja vjere. Može se kazati da koronavirus nije samo test vjere nego učvrščivač vjere, jer se u teškim vremenima zapravo više prakticira vjeru. Jedno je sigurno: zamisao o Bogu koji kažnjava je totalno nekršćanska, iako ima dosta onih, poput „čuvenoga“ nadbiskupa Vigana ili švicarskog biskupa Mariana Elegantia, koji govore o Božjoj kazni. A izvrstan odgovor svima njima dao je kardinal António Marto: „Tako mogu tvrditi samo oni, koji u svom umu ili srcu, kroz neznanje, sektaški fanatizam ili ludilo, nemaju istinsku sliku Boga Ljubavi i Milosrđa onako kako ga je objavio Krist“.

Moglo bi se kazati: Bog ne može jednostavno spriječiti koronavirus, ili bilo koje drugo prirodno zlo, pojedinačno gledano, ali pritom zahtijeva naše sudjelovanje i suradnju u borbi protiv zla imajući uvijek u vidu činjenicu da je u pitanju Bog ljubavi. Bog je svemoćan, ali ne u klasičnim smislu kako ljudi doživljavaju pojam svemoći. Bog ne može napraviti četvrtasti krug, ili kamen koji ne može podići, odnosno ništa što je u suprotnosti njegovoj prirodi, koja znači dobro i neizmjernu ljubav. A briga za zdravlje i sigurnost ne smije se pretvoriti u neutemeljeni strah, on nije kršćanska značajka. Kriza zbog korona virusa trebala bi pokretati kršćanske vrline vjere, ljubavi i nade, a ne tjeskobu, sebičnost i očaj. Gospodin nas poziva, kao što je rekao papa Franjo u svojoj molitvi 27. ožujka, „usred naše oluje … … da se probudimo i sprovedemo u praksi tu solidarnost i nadu, koja bi mogla dati snagu, podršku i smisao ovim satima kad se čini da sve propada … i da dopustimo procvat novim oblicima bratstva i solidarnosti“.

Zanima nas Tvoje mišljenje!