RÉMI BRAGUE: SVIJET ĆE NESTATI, ALI NE I MI S NJIME

RAZGOVOR – RÉMI BRAGUE| Prijevod: Fra Tomislav Pervan |

Đavao nije nikakav hedonist! Jedini je problem što u toj suvremenoj kulturi ima stvari koje ne vode u radost niti donose radost. Pravi hedonizam rađa u čovjeku radost. Pravi put i način zabave i uživanja mora voditi u radost. Uživanje i zabava koje imaju samo sebe kao vlastiti objekt vode naprotiv u očaj.

********

 Rémi Brague spada među najznačajnije mislioce današnjice. Francuski filozof koji je za svoja znanstvena dostignuća na području arapske i srednjovjekovne filozofije kao i filozofije religije pobrao mnoga priznanja, nagrade i odlikovanja. Najnovija nagrada koju je dobio bijaše orden Legije časti (2013.). Od 2002. – 2012. bio je nositelj katedre Romana Guardinija na münchenskom sveučilištu, a prethodno je bio predavač na pariškoj Sorboni, zatim na sveučilištima u Pennsylvaniji, Bostonu i Lausanni. Cijeni ga i papa Benedikt koji ga je često pozivao i u Vatikan u krugu svojih učenika. Jedan je od suizdavača međunarodnoga katoličkoga časopisa Communio, poliglot, uz suvremene glavne europske jezike govori arapski, klasične grčki i latinski te srednjovjekovni hebrejski.

Jednom ste zgodom kazali: “Krist nije došao izgraditi civilizaciju, nego spasiti ljude svih civilizacija”. Kako se odvija to ‘spašavanje’ s Vašega zrenika danas? Kako primjerice u Aziji, Americi, Africi?

–          Nemam pojma. Ali bih htio načelno svoju glavnu tezu podvući, kako naime problem leži u čovjeku. Čovjek mora biti obasjan, ozdravljen. Kad jednoga dana ponovno ozdravi, bit će kadar graditi budućnost koja najbolje odgovara mjestima i vremenima. Pritom je čovjek izvor, okosnica i uporište cjelokupne građevine. Nikada civilizacija nije problem. Problem je što su sve civilizacije gradili i njegovali određeni tipovi ljudi. Kad je dobro čovjeku, dobro je i kulturi. To velim kao Europejac, znajući da europska kultura predstavlja jednu vrst iznimke. Europska kultura nije nikakva normalna kultura. Prije je ona bizarni događaj. Poseban slučaj u povijesti čovječanstva.

Pa kad biste Vi, svejedno da li u Parizu, Londonu, Amsterdamu, izišli na trgove i govorili ljudima da im treba ozdravljenje, ljudi bi Vas susretali s čuđenjem. S većim čuđenjem nego prije 500 godina kad su se ljudi u Europi još shvaćali kao grješnici?

–          Ne baš nužno. Svatko u sebi osjeća da stvari idu ukrivo. Glavna razlika sastoji se u tome kako ima ljudi koji bi htjeli podmetnuti odgovornost drugima, i to u pravilu uvijek uspijeva, jer se u konačnici uvijek nađe žrtveni jarac koji odnosi ‘grijehe’, dok ima i onih drugih ljudi koji sebi postavljaju pitanje, ne bi li se mogli popraviti, obratiti. To, tako reći, kao prvi korak. Kršćani bi morali biti ljudi ove druge kategorije. Što pak nikako ne znači da se tijekom povijesti nisu očitovali i kao grješni ljudi. Primjerice, onda kad su pokušavali odstraniti ili ukloniti drugima njihovu drukčijost ili pak nametati svoje mišljenje. To je i danas trajna kušnja.

Vjerujete li Vi da su ljudi današnjice, pa bili oni i kršćani, manje religiozni nego prijašnji naraštaji? U srednjem vijeku ili pak u vremenu romantike bilo je manje mogućnosti odvraćanja nego dana, primjerice putem medija…

–          Problem se sastoji u tome što mi nismo kadri iznutra ispitivati ni ljude prijašnjih naraštaja, a ni ove današnjega naraštaja. Ni nama ne uspijeva spoznati same sebe iznutra. Mi smo sposobni samo do jedne posve određene dubine prodrijeti u svoje ja. Prema mome mišljenju nema bitnih razlika u čovjekovu biću, u biću konkretnih ljudi. Jedino što se dade zapažati su različnosti u načinu kako izražavamo sebe, svoje osjećaje, svoj pogled na svijet. Zaliha ili količina osjećaja, raspoloženja, ideja ostaje u bitnome ista. Taj kontinuitet i identitet primjerice vidim kod antičkih, srednjovjekovnih i novijih filozofa. Kod njih se stvarno dade zapaziti vječito ponavljanje istih ili sličnih pitanja.

ULOGA KRŠĆANSTVA

Pa ipak očito postoji nešto novo, ako je vjerovati, primjerice, Vašoj knjizi „Europa – njezina kultura, njezino barbarstvo. Ekscentrični identitet i rimska sekundarnost“. Tu rabite riječ ‘kršćanisti’. Kakvi su to ljudi? 

–          Riječ koju sam izmislio jest odurna. Htio sam pojmom ‘kršćanisti’ opisati grupaciju ljudi kojih ima posvuda u Europi te kršćanskome svijetu, koji za sebe tvrde kako nisu vjernici, kako nisu kršćani, ali su istodobno prepuni poštovanja spram pozitivnih učinaka kršćanstva u povijesti Zapada. Ti su mi ljudi simpatični. Daleko simpatičniji od onih koji paušalno osporavaju bilo kakvu pozitivnu ulogu kršćanstva. Još su mi simpatičniji ‘kršćanisti’ u usporedbi s onima koji čine kršćanstvo odgovornima za sve pokolje i tlačenja u povijesti Zapada.

Dakle, te ljude volite jer govore istinu?

–          Da, ti ljudi govore istinu. Uloga kršćanstva tijekom povijesti – ne velim svih kršćana – bijaše pozitivna. Ali ta pozicija nije dovoljna. I to s dva razloga. Prvo, jer su takozvanu kršćansku kulturu gradili ljudi koji uopće nisu vjerovali u mogućnost nekakve tzv. kršćanske kulture. Uzmimo samo kao primjer papu Grgura Velikoga koji je bio stameno uvjeren kako i sam živi na svršetku vremena. On je pokušao uvesti nešto reda u kuću. Poredak koji je pritom stvorio nazivamo danas srednjim vijekom. On je položio temelje srednjovjekovnoj kulturi dok je primjerice organizirao i kodificirao crkvene pjesme, tzv. gregorijansko pjevanje.

Drugi prigovor koji bih htio uputiti jest: Ako je kršćanstvo imalo tijekom povijesti pozitivan učinak na tolike ljude, donoseći nešto posve dobro u svijet, zašto se to ne bi dalo primijeniti i na ljude današnjice? I to u jednome posve korisnome i pragmatičnom smislu. Ljudima bih naprosto preporučio: Pokušajte se već jednom obratiti! Ne tim što plaćate crkveni porez, nego shvaćajući i prihvaćajući ozbiljno samu osobu Isusa Krista.

Nemate li i Vi dojam da se katkad i u samoj Crkvi ljudi stide svoga kršćanstva – pa sve tamo do biskupa i kardinala? Pa i unatoč svim kulturnim dostignućima i postignutu dobru?

–          Da, svakako! I u sebi osjećam tu kušnju. Svi se mi nalazimo u stanju jednoga produbljena obraćenja. Krajnja je nužda produbiti vlastitu vjeru, vjeru shvaćati krajnje ozbiljno. Pritom ne smijemo samo upirati prstom na druge koji nam nisu dovoljno košer (židovski pojam za ‘čist’, prim.prev.).

Sram na stranu! Kako Vi zapravo shvaćate samoga sebe? Kao europskoga ili kao kršćanskoga znanstvenika?

–          Jedno nipošto ne isključuje drugo. Rođen sam kao Europljanin. Živim u Europi. Volim svaku europsku zemlju koju poznajem. Uvjeren sam da nema kontinenta u kome ne ćemo pronaći ili otkriti barem u tragovima europsku kulturu. Europa se već krajem 15. stoljeća ‘raspukla’ te je prosula svoje sjeme po cijelome svijetu. Teško je na cijelom svijetu pronaći bilo što što ne bi bilo europsko. Stoga ne mogu a da se ne osjećam kao Europljanin, a k tomu i s razloga što sam i tjelesno i duhovno udomljen u staroeuropskom prostoru. S druge strane smatram se i kršćaninom. Obje pripadnosti ne ovise o istoj razini bitka. Kao kršćanin ja sam prvenstveno osoba koja se smatra pozvanom, oslovljenom od jedne druge osobe, osobe Isusa Krista. Pritom se mora uzeti u obzir da je svatko od nas trajniji i dugovječniji od bilo kojega oblika kulture. Svijet će nestati, ali ne i mi.

ULOGA KATOLIČKIH INTELEKTUALACA

Staroeuropski kulturni prostor na koji smjerate – mislim na Francusku – nekoć je dao cijeli niz znamenitih katoličkih mislilaca i pisaca. Čini se da je to davno minulo vrijeme. Zašto zapravo igraju katolički intelektualci danas u javnosti i Francuske i Europe jednu tako podređenu ulogu? Ima li ih uopće? Zar ih stvarno više ne trebamo? Ili pak oni koji su to u biti ipak daju prednost činjenici da u javnosti ne upadnu u oči kao katolički intelektualci?

–          To je nezgodno i škakljivo pitanje, a za mene doslovce i mučno. Doba velikih katoličkih francuskih intelektualaca stvarno je prošlo. Sam Bog zna je li to stvar prošlosti ili nije. Danas nemamo više osoba poput Claudela, Bernanosa, Pégyja – kojega 100. obljetnica smrti pada u rujnu -, potom Mauriaca, Blondela. Takvih pojedinaca mi više nemamo. Namjesto toga, glas Crkve čujemo gotovo isključivo iz usta crkvenih ljudi. Primjerice, kad mediji žele čuti katolički glas, onda se zapućuju nekoj duhovnoj osobi. Samo se u iznimnim slučajevima pita laike. Ne mogu reći je li to pozitivno ili negativno. Htio bih napomenuti i jednu bjelodanu istinu.

Naime, intelektualna klima u samim medijima, dakle, kod ljudi koji utiskuju biljeg javnomu mišljenju, nama katolicima nije nimalo naklona. Katolički intelektualac koji kuša podići svoj glas biva jedva zapažen. Nema to nikakve veze s njegovom glasnošću. Naprosto, za njega ili za nju nema mikrofona.

VJERA I KULTURA

Možda biste htjeli pozvati katoličke intelektualce na revoluciju? Zgrabite mikrofone svih medijskih kuća i naviještajte katolički svjetonazor…

–          Ne, ne, to nije kršćanski put ni način dokopati se moći. Katolici to ne čine ni onda kad su napadnuti, nego tek onda kad osjećaju da je izravno napadnuta vjera. Primjerice, mislim tu na meksičke cristerose, kojih je povijest i sudbina posve pala u zaborav. Na te cristerose,  podsjeća tek s laganom primjesom Hollywooda ali ipak film vrijedan da ga se pogleda For Greater Glory (Cristiada) s Peterom O’Toolom i Andyjem Garciom. Unatoč tomu kršćanska taktika kao ratna vještina čini mi se krajnje dvojbenom.

Vi ste veoma obrazovan čovjek koji je istraživao mnoge kulture. Mnogi se naši suvremenici s druge strane kreću u lakim sferama pop-kulture. Kako se Vi odnosite prema tome obliku kulture koji se sve više širi i u Europi? Možemo li sebi predočiti ili zamisliti Remi Brague-a kao prikrivenoga ‘fana’ Beatlesa ili Rolling-Stonesa?

–          Hvala na komplimentu! Pritom se osobno osjećam kao nekakav svestrani fušer, nadrimajstor. Moram priznati da se u pop-kulturi vrlo malo ili nikako ne snalazim. Čini mi se da je stanoviti prihvat i afirmacija života kakav u njoj susrećemo krajnje pozitivan, ako je ta afirmativnost autentična te ako u sebi ne krije neki još dublji očaj i razočaranje. U ovdašnjoj pop-kulturi lako se daju otkriti tragovi stanovitoga očaja. On se čak i javno očituje. Međutim, stanoviti hedonizam koji nedvojbeno postoji u pop-kulturi u biti je pozitivan. Đavao nije nikakav hedonist! Jedini je problem što u toj suvremenoj kulturi ima stvari koje ne vode u radost niti donose radost. Pravi hedonizam rađa u čovjeku radost. Pravi put i način zabave i uživanja mora voditi u radost. Uživanje i zabava koje imaju samo sebe kao vlastiti objekt vode naprotiv u očaj.