NAŠ IZBOR

ZDRAVKO GAVRAN: „NAKON SVADBE SVATOVI SE KUĆI VRAĆAJU PJEŠICE“

 „NAKON SVADBE SVATOVI SE KUĆI VRAĆAJU PJEŠICE“

 

Poštovani gospodine Gavran! Poslije tri desetljeća snažnog angažmana na području vjere, kulture i politike, zadnjih mjeseci želite još nešto – kao destilat na području politike, poručiti Hrvatima. O čemu se radi?

Riječ je o inicijativi skupine nas hrvatskih intelektualaca i ljudi s bogatim iskustvom u politici (dr. sc. Ante Birin, Mario Ostojić, Nenad Piskač…) te nekih mlađih (Mate Šimić) i ostalih vrijednih osoba koje nam se pridružuju s ciljem da se pokuša definirati nov prostor političkoga okupljanja na nacionalno svjesnijem, moralno profiliranom te k suvremenosti i budućnosti okrenutom dijelu biračkoga spektra. Načela i polazišta izrazili smo u Proglasu hrvatskomu narodu od 18. srpnja 2018. Okupljamo ljude koji su ujedno i idealisti i realisti. Formalno imamo za cilj osnivanje stranke „Pokret za hrvatsku budućnost“, no zapravo nam je bitno pokrenuti procese povezivanja svega zdravoga u ono novo što dragi Bog već bude dao da nastane. Ne bez ljudi – jer ovo je ponajprije naša, ljudska povijest! Mi pak u svom Proglasu ističemo da želimo „afirmirati potvrđene katoličke vrijednosti te u zajednička nastojanja uključiti druge sastavnice hrvatskoga identiteta, sadržane u pozitivnim prinosima pravoslavlja, islama, protestantizma, židovstva i sekularnih pokreta i strujanja“.

Ulazite u prostor u kojem već imamo jednu-dvije jake i jako mnogo, pa i previše malih stranaka, a sve skupa okupljaju većinu ljudi koji se uopće žele baviti aktivnom politikom…

Da, toga smo posve svjesni. S jedne strane, imate mnoštvo strančica i  skupina koje već dva desetljeća pokušavaju nešto opipljivije postići, ojačati, profilirati programe i ljude. Tvrde da žele i mogu biti realna alternativu HDZ-SDP-u, onomu lošemu kod njih, ali vidimo da u tom ne uspijevaju. Naprotiv, samo poneka uspije uopće prijeći izborni prag.

S druge strane imate HDZ, koji „guta“ glavninu domoljubnih i katoličkih birača. No  ta stranka, koja unatoč svim povijesnim zaslugama iz doba predsjednika Tuđmana, nanizala je i teško pobrojive „grijehe“ ‘dopusta i propusta’ te raznih zloporaba i uzurpacija. Spomenimo samo famoznu pretvorbu, privatizaciju, deindustrijalizaciju, devastaciju sela, pogodovanje, stranim preuzimanjima bankarskog sektora i brojnih drugih „koka koje nesu zlatna jaja“. Spomenimo i negativnu kadrovsku selekciju te korupciju, konsolidaciju i ojačavanje loših struktura i kadrova iz bivše totalitarne jugoslavenske države koji nisu željeli ni ginuli ni za pravdu i istinu  ni za hrvatsku državu i istinsku demokraciju. Podsjetimo i na izostanak bilo kakve ozbiljne lustracije odnosno pročišćenja i razvlašćenja naslijeđenih centara i skrovitih struktura moći. HDZ (koji sam iako utemeljitelj napustio g. 2017.) bilježi već petnaestak godina sve dublje krize svoga identiteta, osobito u vrijednosno-moralnom smislu, sve je dalji od običnih ljudi te ne daje odgovor na bitne izazove pred hrvatskim narodom i državom. Pritom mislim na mnogo toga – od čvrstog vanjskopolitičkog pozicioniranja i jačanja konkurentnosti pa do preokretanja negativnog trenda demografskog izumiranja i iseljavanja, kvazi-demokracije, partitokracije i nepoštivanja volje ljudi izražene u referendumskim inicijativama. Ne libi se ni izigravanja vladavine prava i zanemarivanja nacionalnih interesa i temeljnih vrjednota i tradicija hrvatskoga naroda, pa tako i katoličke kao većinske i dominantne. SDP, HNS i druge neosocijalističke, neojugoslavenske i liberaloidne stranke da i ne spominjem.

Smatramo stoga da model političkoga i gospodarskog upravljanja Hrvatskoj kakav je nastajao i postojao u ovih blizu 30 godina i kakav se „iskazao“ dosad nije dobra ni zdrava osnova za dugoročni opstanak i dobrobit hrvatskoga naroda. Sve skupa dovodi u pitanje i smisao hrvatske države, za koju su se toliki žrtvovali. Želimo osloboditi i svijest i državljane i dobronamjerne skupine za formiranje novoga, sukadno evanđeoskomu „Novo vino u nove mješine!“. To novo nastaje, ako uopće nastaje, mukotrpno, prikupljanjem i povezivanjem raspršenih faktičnih i moralnih krhotina. Nastaje usred mentaliteta zbunjenosti te podložnosti „režimu“, ovisnosti o državi, o novcima i poslovima, o položajima i povlasticama koje vlast dijeli „podobnima“, štiteći nerijetko neojugoslavenske strukture moći i naslijeđene nepravde i neistine, a ujedno gušeći sve kvalitativno novo što pokuša nastati izvan kruga „dopuštenoga“.

Što, općenito, smatrate da je najprječe za boljitak hrvatskoga naroda i društva?

Nužna je sveobuhvatna, pa tako i moralna obnova hrvatskoga društva te posvješćivanje povijesnih sastavnica našega identiteta i samosvijesti. Želimo udariti temelje za dugoročnu političku budućnost Hrvatske i hrvatskoga naroda, također u BiH, te pokušati još jednom dio iseljenih Hrvata uključiti u domovinska zbivanja, realno im ponuditi prostor za investicije i da se rado vraćaju u domovinu, a ne da ju i preostali napuštaju. Jačati suverenu nacionalnu svijest, ponos i dostojanstvo. Radi svega toga, nužno je bistriti činjenice i odnose, provjeravati kvalitete, kontaktirati s osobama i skupinama. Mi iz PHB-a vodimo razgovore s raznima, priređujemo vijećanje i stavljamo sva svoja znanja, iskustva i kreativne energije javno na raspolaganje svima koji u tomu prepoznaju isti duh, isti domoljubni cilj i svrhu.

Pisali ste godinama o crkvenim događanjima, krvotoku ideja i misli, cirkulaciji apostolata i različitih ideala. Ima li kakvih rezultata koji potiču da se piše o tzv. laičkim pitanjima?

Ako bih svoja, a i naša zajednička (bio sam, kao što dobro znate, g. 1990. izabran za prvog predsjednika Hrvatskoga katoličkog zbora „MI“) iskustva rezimirao, rekao bih: Mnogo smo toga htjeli i široko zapasali, a uspjelo je ponešto od toga. Pa i ponešto bitno. Glavni plodovi polučeni su na planu državotvornosti i kulture. Nije pak uspjelo formiranje sustavno i zamašno organiziranog laikata na nacionalnoj razini niti se uspjelo stvoriti odgovarajuće ustanove i medije koji bi bili izraz i in-formator toga što ionako nije nastalo. Razloga za to ima raznih, i personalnih i materijalnih i političkih i idejnih, ali smatram da je glavni „krivac“ za to nevoljkost episkopata i kleričkih struktura da dadu skromnim laičkim snagama i moćima dovoljnu i opipljivu potporu i brižnu pastirsku skrb. Hrvatski laički pokreti – pri čemu mislim napose na Hrvatski katolički pokret i Katoličku akciju, koji su bili što uništeni, što raspušteni 1945. – stajali su nam pred očima još od 1970-ih godina. Ali razne nedaće, a osobito komunistički obračun s katolicizmom i zatiranje građanskih sloboda, prouzročili su to da je katolički laikat godinu 1990. dočekao slab, raspršen, pa i međusobno podijeljen, također politički. Osim toga, naš katolicizam jako je „klerocentričan“ – pa bez vodstva ili potpore dovoljno klerika praktički ništa ne može stvoriti. S druge strane, on je i raznovrstan.

Općenito, vidite da mladi i studenti ne uspijevaju ni na svjetovnoj razini organiziranog nastojanja stvoriti gotovo ništa vrijedno spomena. Živimo u društvu u kojem sve poluge moći drže stariji, bogati, moćni i umreženi. Živimo u sve starijem društvu, „konzervativnom“ (u lošem smislu te riječi) i „inertnom“, s mnoštvom onih koji čuvaju „stečene pozicije“. Ujedno, naš episkopat ponaša se kao da je u osnovi zadovoljan dvjema stvarima: masovnim pučkim katolicizmom pretežno ruralnoga etimona i mentaliteta (pa dok traje, traje!) i pouzdanim osloncem koji nalazi u političkim vlastima. Ne smatra potrebnim osobito se truditi da bi ojačao laikat kao laikat, a pogotovu ne da bi laikat našao i odgovarajući politički izraz sukladan katoličkih željama i htijenjima, svjetonazoru i moralu. Rezultati, dakle, svega našeg truda veoma su djelomični i nisam zadovoljan što se nije uspjelo mnogo šire prožeti društvene zbilje katoličkim vrijednostima i u strukture i institucije i javni život općenito utisnuti mnogo više istinskih katolika – kojima je u komunističkoj Jugoslaviji takvo što bilo onemogućeno.

Govorili ste i pisali, objavljivali knjige koje spadaju u baštinu kulture, onu univerzalnu, ali i u onu kršćansku. Što očekivati i kako vidite to pitanje kulture u Državi i Crkvi?

Kultura u širem i u tradicionalnom smislu u velikoj je krizi. Njezine amplitude kreću se između folklora i sve „mrtvije“ baštine s jedne i živahnih ateističko-liberalnih aberacija od matice s druge strane. Država se ponaša tipično birokratski, intelektualci su većinom ili obamrli, ili se birokratizirali i konformizirali (a žive uglavnom na proračunskim jaslama), ili se otisnuli u modernističke vode i eksperimente. Imamo s jedne strane visoke domete elita, a s druge strane nisku kulturnu razinu mnoštava, tako nisku da ’cajke’ i ostala bofl-roba ispunjava njihove duševne, duhovne i estetičke obzore.

Ne vidim ni da Crkva što osobito čini na planu žive i suvremene kulture. Ona, naravno, njeguje kulturu, no kultura  nije samo vrijedna baština ili nešto lijepo i skupo, nego mora biti i izvor suvremenog života Postoje samo fragmentarni pokušaji i postignuća da se zahvati u sadržaje koji su i danas aktualni i inspirativni. Jedno od tih postignuća jest i edicija „Hrvatska katolička baština XX. stoljeća“, koja je ponikla iz kruga entuzijasta okupljenih svojedobno većinom unutar MI-a, zatim imamo Dane kršćanske kulture i još neke manifestacije i zbivanja kao što je „Kranjčić“, Festival kršćanskog kazališta, neke glazbene festivale i znanstvene simpozije, Pasionsku baštinu, i to je na nacionalnom planu praktički sve. Premalo se toga vrhunskoga stvara i u crkvenoj arhitekturi i likovnoj umjetnosti, iako na sreću ima i dosta vrijednih iznimaka. Vjera opet prečesto dolazi u rascjep s kulturom; oni koji ozbiljno prigrljuju vjeru u određenim pokretima i zajednicama čine to prečesto mimo kulture, te ne stvaraju izraze svoga života mjerljive na planu kulture i umjetnosti. Time se ta polja još više prepušta onima koji nisu vjernici.

Tko bi trebao provesti tzv. evangelizaciju? Je li malo čudno da je taj izraz svima na usnama dok se istodobno , kažu statistike, one male i malo veće laičke inicijative, prebrzo i gotovo neodgovorno odbacuju?

Nedvojbeno je da episkopat, svećenici, redovnici i redovnice i laici poduzimaju mnogo toga na planu (nove) evangelizacije, svatko na svoj način i u danim okolnostima. Bilo bi nepravedno reći da u tom smislu nisu postignuti i hvale vrijedni uspjesi i dometi. Oni su često plodovi konkretnih osoba, najčešće ’karizmatičnih’, kako se to kaže, svećenika, teologa i duhovnika. Neka  i toga, no to nije dovoljno, a ponekad je i odviše vezano uz određenu osobu.

Unutar hrvatskoga katolištva u suvremenoj hrvatskoj državi mi zapravo imamo jačanje raznih pokreta i zajednica. To donosi živost, time se jačaju vjera i kršćanska moralna svijest, duhovnost, a u užem smislu i zajedništvo. Velik dio tih pokreta i zajednica, onih najuspješnijih ili brojčano najjačih, ima korijene i ishodišta u inozemstvu, dolazi izvana te se manje ili više uspješno primjenjuje na naše okolnosti, ili im se na ne baš primjeren način „nameće“. Manji dio jesu okupljanja unutar župa ili na širem planu koja su spontana ili rezultat truda pojedinih vjernika i skupina.

S obzirom na prethodno spomenuto, da naime nije stvoren suvremeni katolički pokret ni snažna organizacija na nacionalnoj odnosno makro razini, razumljivo je da su se mnogi mlađi i stariji vjernici okretali stvaranju zajednica i filijala raznih pokreta ili organizacija na mikro razini. E sad, možemo mi kritički govoriti o njima ili im tražiti slabosti ove ili one vrste, ali općenito bih rekao da je jako dobro da takvih inicijativa i uspješnih ostvaraja ima, i to brojnih. Bez njih bi naše katolištvo i crkvenost bili još izvanjskiji i lišeni nutarnjih procesa, metanoje i dozrijevanja u osobama, bez čega istinska vjera ne može rasti, naviještati se ni odupirati se kušnjama i izazovima suvremenih mentaliteta i masovne ateizacije. Crkveni dokumenti ionako definiraju župu kao „zajednicu zajednicā“, i drago mi je da i u mojoj župi bl. Augustina Kažotića na Volovčici i u mnogim drugima ima raznih zajednica, od karitativnih do glazbenih, molitvenih, biblijskih i drugih. Većinu toga treba ohrabrivati, dakako – i nadzirati i provjeravati, ali pritom se ne smije gubiti iz vida potreba za jedinstvom u različitostima, sa sviješću da nam je svima ideal „jedno stado i jedan pastir“.

Ima li Crkva, jer to je naš teren, viziju za sljedeće višegodišnje razdoblje na planu duhovnosti, kateheze, kulture i društvenog djelovanja?

To ćete morati pitati nekoga tko je bolje upoznat s planovima, namjerama i ciljevima Hrvatske biskupske konferencije, njezinih tijela, pa biskupija, biskupijskih sinoda i vijeća, dekanata i župa, zatim redova i družbi posvećenog života te drugih. No spomenuo bih samo nešto. U prijašnjim razdobljima jedan od izvanrednih oblika poučavanja (kateheze) u vjeri i obnove vjerskog života bile su (župne) „misije“. Danas je taj oblik na izdisaju, a najčešće mu prikladna zamjena nije pronađena. Nepoznavanje pak vlastite vjere kod mnogih seže do jako velikih, pa i tragičnih razmjera.

Stoga je potrebno na sve moguće primjerene načine širiti i dubiti među vjernicima znanja o vjeri, o sakramentima i religioznom životu, o katoličkom moralnom nauku, o Sv. pismu i tradiciji i naravi Crkve, o molitvi i duhovnom životu, a osobito o personalnom, ljubavnom, bračnom i obiteljskom životu te o odgoju, odnosu prema mladima i starima, prema bližnjima općenito, o zajedništvu u Kristu, o samom Isusu Kristu kao jedinom istinskom temelju naše vjere. Kako? Nemam i ne želim davati nikakve „recepte“ – i mnogo je onih koji u teoriji i praksi već nude svoje metode i modele –, no svi zajedno pozvani smo o tim načinima razmišljati, raspravljati i crkvenom angažmanu davati svoj doprinos.

Dodao bih i to da vjeronauk u školi i župi (a oba ta oblika smatram svakako potrebnima i međusobno nadopunjujućima) imaju svoje granice, isto ih tako imaju i tribine i predavanja, pa i sami mediji, portali, kružoci na društvenim mrežama i drugo. Za dublje ulaženje u otajstvo vjere i Crkve nužno je ozbiljnije uključivanje i sudjelovanje svih vjernika u aktivno-neposrednom smislu. Nije prihvatljivo nijednog vjernika puštati postrani ili ga puštati da ostane samo pasivan „slušač“ onoga što znalci govore; to je premalo i preplitko prodire u dušu i srce i um i životnu praksu.

Grijeha je, kako svjedoči povijest i život, uvijek mnogo. Ima li grijeha propusta kod onih koji odlučuju i drže narodne i crkvene riznice?

Kršćansko je polazište da smo, kao prvo, svi mi grješnici, veći ili manji. Odatle proistječe i poziv na obraćenje, na skrušenje, na pokajanje, na razumijevanje drugih kao grješnika i nesavršenih ljudi, na opraštanje bližnjima i na ustrajanje u ljubavi prema njima, ma koliko neki bili opterećeni svojim grijesima ili javno vidljivim nedjelima.

Naravno, svako javno postupanje podložno je i javnoj ocjeni, kritici, pa i osudi. Vlasti su kod nas, kao što rekoh, učinile jako mnogo „grijeha“ ’dopusta i propusta’. A moćnici su učinili još i više. Oni su neravnopravnost između hrvatske katoličke odnosno vjerničke većine i bezlične ateističko-agnostičke manjine preslikali u demokratsku suvremenost hrvatske države i društva. Uvjereni i svjesni katolici i drugi vjernici (pritom ne mislim na one koji po potrebi glume vjernike, dolaze na ponoćke, svetogrdno se pričešćuju itd.) rijetka su pojava u bilo kojoj vršnoj strukturi, počevši od političke vlasti i stranačkih vrhova pa do znanstvenih, kulturnih i drugih institucija i organizacija. Utoliko nas je ljetos iznimno razveselilo kada smo vidjeli da naši nogometni i neki drugi šampioni pokazuju i svoj vjerski identitet. To je naišlo kao svojevrsna zadovoljština za ispražnjenost od vjernika u javnom diskurzu općenito, na televizijama, u izvršnim i zastupničkim tijelima i drugdje. Koliko ih ondje i ima, pravila su i običaji sada takvi da se vlastiti vjeru mora prikrivati. Sekularizam, „politička korektnost“, vjera kao „privatna stvar“ i sve neke takve trice i opravdanja. Smijem govoriti o svemu i svačemu, ali javno svjedočiti vjeru nerijetko se smatra neprimjerenim ili uvrjedljivim za one koji ne vjeruju. Čak i riječ „Božić“ i „božićni“ briše iz čestitaka, isto tako i svaki mogući simbol koji bi upućivao na istinski izvor slavljenja toga blagdana. To je taj problem ateiziranog i liberaliziranog i komercijaliziranog i bezličnog Zapada, koji se otkinuo od religiozne podloge, a vjeru uvelike potisnuo u zonu privatnosti ili čak u zonu zabrana. Protiv toga moramo se svim sredstvima boriti, i u tomu biti smioni i odvažni. Zašto bi, uostalom, „idoliziranje“ recimo kućnih ljubimaca ili nebrojene interaktivne tv-emisije o astrologiji bile normalna tema na svakom tv-programu ili u privatnom razgovoru, a govorenje o vlastitoj vjeri u Boga „stvar za doma“?

Vaša poruka za Božić?

S riječima i melodijama predivnih hrvatskih božićnih pjesama u ušima, taj blagdan doživljavamo u duhu posvudašnjeg mira i radosti, a i izobilja jela i pila, koje čak i teškoj sirotinji tih dana postane nekako dostupno. Dobro je da je za Božić sve svečano, iskićeno, pa i rasipno. Time se izražava obilje Božje dobrote i ljubavi i na taj način dočaravamo divote vječnoga života nas ljudi u blizini Božjoj, radi čega se Sin Božji i utjelovio, i rodio, ali i trpio i bio zatajen i izigran i razapet od ljudi. Zato dok se veselimo ne smijemo smetnuti posve s uma tu dublju dimenziju Spasenja. Božić nema svrhu zatvoriti nas u nestvarnu i kratkotrajnu idilu, nego nas okrijepiti za ono „hrapavo“, mučno i oskudno što slijedi nakon blagdanskih dana. A što slijedi? „Nakon svadbe“, kako glasi stara engleska poslovica, „svatovi se kući vraćaju pješice“. Hoće se reći: Vraćaju se u realnu svakodnevicu, hladnim, blatnim, mračnim pa i opasnim putovima, svojim domovima. Ne iscrpimo se u hedonizmu, nego božićno svjetlo i duh ponesimo u srcu u stvarnost u kojoj inače jesmo, i koja je krcata kušnjama i novim izazovima, nepravdama i potrebama mnogih koji su sami i slabi i nemoćni i razočarani i bez čvršćega hvatišta smisla! Tim istim svjetlom obasjajmo i nove šanse i prigode koje će se pred nama javljati, vazda sa sviješću da nam je činiti dobro bližnjima i daljima u vjeri u Isusa Krista, kojega imenujemo i „Emanuel – S Nama Bog“! (L)

Zanima nas Tvoje mišljenje!