Aktualno

VRT BOŽJI: PREMA LJUDSKOJ EKOLOGIJI

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Foto: I. Ivić

Nakon 130 godina razvitka Socijalnog nauka Crkve, jedan visoki crkveni dostojanstvenik, inače pripadnik skupine, koja stalno šuruje protiv pape Franje, kardinal Walter Brandmüller, u vrijeme tendencioznih napada na Papu zbog pripreme sinode za Amazoniju, postavlja pitanje: „Kakve veze ekologija, ekonomija i politika imaju s mandatom i misijom Crkve?“ Slično zbori i kardinal Gerhard Müller, inače podupiratelj teologije oslobođenja (!): „Umjesto predstavljanja dvosmislenog (!) pristupa s nejasnom religioznošću i uzaludnim pokušajem da se kršćanstvo pretvori u znanost o spasenju sakralizacijom (!) kozmosa i biološke raznolikosti, prirode i ekologije, važno je pogledati središte i izvorište naše vjere.“ Za nepovjerovati je da netko na tako visokim položajima može tako nešto uopće izreći!

Često se prigovara papi Franji, jer, navodno, preveliku pozornost posvećuje odnosu čovjeka prema stvorenim stvarima. No, to nije nikakva novost kad je u pitanju papinstvo. Od 1891. godine, kada je papa Lav XIII. započeo modernu tradiciju katoličkog društvenog učenja, pa do danas, mnogi su pape razvidno naglašavali da je briga za stvoreno itekako moralna odgovornost i da spada u temeljne obveze kršćanske vjere. U tom se je smislu daleko više od pape Franje, isticao papa Benedikt XVI., koga su mnogi nazivali “zeleni papa“. U Crkvi se dakle, već desetljećima kontinuirano raspravlja o ekologiji: papinske enciklike, poruke i razgovori govore o problemu ljudske odgovornosti prema prirodi i klimi, ali sve to ipak među vjernicima prolazi, na žalost, prilično nečujno i sa zanemarivanjem, a često i s neprihvaćanjem.

Papa Benedikt XVI. je 9. lipnja 2011. na sastanku s veleposlanicima rekao: „Ljudska ekologija je imperativna potreba. Usvajanje načina života, koji poštuje okoliš u svim okolnostima. te održavanje istraživanja i korištenje odgovarajućih energija, koje čuvaju baštinu stvaranja i ne štete čovjeku, trebaju biti politički i ekonomski prioriteti. U tom smislu postaje nužnim potpuno preispitati naš pristup prirodi; priroda nije samo domišljato ili zabavno mjesto. To je mjesto gdje se čovjek rađa, njegov je „dom“.“ On je prorok kad izjavljuje: „Možemo li ostati ravnodušni pred problemima povezanim sa stvarnošću kao što su klimatske promjene…? Čovječanstvo treba duboku kulturnu obnovu; treba ponovo otkriti one vrijednosti koje mogu poslužiti kao čvrsta osnova za izgradnju svjetlije budućnosti za sve. Naše sadašnje krize – bile one ekonomske, povezane s hranom, okolišne ili društvene – u konačnici su i moralne krize, i sve su međusobno povezane. Od nas zahtijevaju da preispitamo put kojim zajedno putujemo.”

Snažne riječi pape Benedikta glede promijene mentaliteta o tome kako se živi i koliko se konzumira, posebno su upućene ljudima u bogatijim nacijama. U enciklici „Caritas in Veritate“ iz 2009. godine napisao je da veza između ljudskog života i ekologije „poziva suvremeno društvo na ozbiljnu reviziju svog načina života, koji je u mnogim dijelovima svijeta sklon hedonizmu i konzumerizmu bez obzira na njihove štetne posljedice.“

Ljudska ekologija je interdisciplinarni pristup razumijevanju ljudskih ekoloških sustava. Nastoji kombinirati razumijevanje biofizičke stvarnosti ljudskog postojanja (kao što je ovisnost o prirodnim resursima) s društvenim i psihološkim dimenzijama ljudskog zdravlja i dobrobiti. Nadalje, disciplina se bavi posljedicama ljudskog djelovanja na naše društveno, prirodno i izgrađeno okruženje. Jednostavnim riječima, ljudska ekologija pokušava opisati čimbenike u ljudskim zajednicama, velikim ili malim, koji omogućuju dobrobit u humanom svijetu. Papa Benedikt XVI. koristi izričaj „ljudska ekologija“, poput svog prethodnika pape Ivana Pavla II., zbog uključivanja ljudi i ljudskih zajednica, institucija i civilizacija, kada razmatraju ekološka, okolišna i pitanja održivosti. „Uz ekologiju prirode, postoji ono što se može nazvati ‘ljudskom’ ekologijom, koja zauzvrat zahtijeva ‘društvenu’ ekologiju. Sve to znači da čovječanstvo, ako istinski želi mir, mora biti sve više svjesno veza između prirodne ekologije – ili poštovanja prirode – i ljudske ekologije. Degradacija prirode usko je povezana s kulturnim modelima koji oblikuju ljudski suživot: prema tome, kada se u društvu poštuje “ljudska ekologija”, ekologija okoliša također ima koristi“, poručuje „zeleni papa“ u Općoj audijenciji 26. kolovoza 2009.

O stvorenome treba razmišljati kao o Božjem vrtu, misao je vodilja pape Benedikta i u homiliji koju je izrekao na Duhove 2006.: „Svijet u kojem živimo djelo je Duha Stvoritelja. Kršćani koji vjeruju u Duha Stvoritelja postaju svjesni činjenice da ne možemo koristiti i zlorabiti svijet i materiju samo kao materijal za naše postupke i želje; stvaranje moramo smatrati darom koji nam nije dat da ga uništimo, nego da postane Božji vrt, dakle vrt za muškarce i žene.” On snažno argumentira moralnu nužnost promicanja društvene i ekološke pravednosti i dodaje: „U susretu s izazovima zaštite okoliša i održivog razvoja, pozvani smo promicati i čuvati moralne uvjete za autentičnu ljudsku ekologiju’” (iz pisma upućenog novom irskom veleposlaniku 1, lipnja 2007.). Nadovezujući se na papu Ivana Pavla II., a što je dalje proširio u enciklici „Laudato Si’“ i papa Franjo, papa Benedikt dosljedno navodi obvezu razmatranja potreba siromašnih i budućih naraštaja kroz ekološki odgovornu i pravednu upotrebu zemaljskih resursa. „Zapravo je riječ o usvajanju unutarnjeg stava odgovornosti, sposobnog potaknuti drugačiji stil života, s potrebnim skromnim ponašanjem i potrošnjom, kako bi se na taj način promoviralo dobro budućih generacija u održivom smislu, očuvanje dobara stvaranje, raspodjela resursa” (pismo povodom Svjetskog dana hrane u listopadu 2011.)

Znanost je ključna, smatra papa Benedikt XVI., u nastojanju da se pronađu rješenja za teške probleme održivog razvoja i ekoloških pitanja: „Dužnost je svih naroda provoditi politike zaštite okoliša kako bi se spriječilo uništavanje tog prirodnog kapitala čiji su plodovi potrebni za dobrobit čovječanstva. Da bi se odgovorilo na taj izazov, potreban je interdisciplinarni pristup” (pismo upućeno Papinskoj akademiji za društvene znanosti, 28. travnja 2007.) Snažno se zalaže za moralnu nužnost promicanja socijalne i ekološke pravde i dodaje: „U suočavanju s izazovima zaštite okoliša i održivog razvoja pozvani smo promicati i štititi moralne uvjete za autentičnu “ljudsku ekologiju“”

Ekolozi nastoje identificirati probleme, otkriti njihovo podrijetlo, ispitati moguća rješenja i njihove upletenosti, a zatim dati preporuke za provedbu tih rješenja. Papa Benedikt, „zeleni papa“, svojim je djelovanjem dao značajan doprinos stavljanju ekološke misli u službu čovječanstva. Kao i svaki ugledni akademski humanistički ekolog, papa Benedikt dosljedno povezuje zaštitu prirode, razvoj i ljudsko dostojanstvo: poštovanje prirode usko te s potrebom za stvaranjem odnosa između pojedinaca i naroda, koji paze na dostojanstvo osobe i sposobni su zadovoljiti njihove stvarne potrebe: „Crkva za stvoreni svijet snosi odgovornost koju mora i javno iskazivati. … mora štititi ne samo zemlju, vodu i zrak kao darova stvaranja nego nadasve čovjeka, kako sam sebe ne bi uništio“ (enciklika „Caritatis in veritate“). Papa Benedikt je upozoravao da nije isključeno da već u bliskoj budućnosti ekološko pitanje postane povodom novih ratova: „Uništavanje okoliša svojim nepravilnom ili sebičnom uporabom i silovitim gomilanjem zemaljskih resursa može izazvati nezadovoljstvo, sukobe i ratove“ (Poruka povodom dana mira, 2007.). To danas, primjerice, uviđa i papa Franjo: „Predvidljivo je da će, nakon što određeni resursi budu iscrpljeni, scena biti postavljena za nove ratove, iako pod krinkom plemenitih zahtjeva (enciklika „Laudato Si“).

Ako želimo pravdu i mir, moramo zaštititi stanište, koje nas održava“, glasovita je papina izjava izrečena na Svjetski dan mira 2010. godine. Nedugo zatim, Papinska akademija za znanost objavila je izvješće o klimatskim promjenama u kojem preporučuje da svjetski čelnici smanje emisije ugljičnog dioksida, smanje postojeće zagađenje i pripreme se za neizbježne utjecaje klimatskih promjena. Neprijeporno je da je Crkva snažno na strani zaštite okoliša, jer na njega gleda kao na Božju stvorenost i nešto što treba poštivati.

Stavljanje u odnos prema Stvoritelju po stvorenim stvarima je duhovni angažman i u pitanju je uzvišeno nastojanje, a ne kako neki tvrde nastojanje da se kršćanstvo pretvori u znanost o spasenju sakralizacijom (!) kozmosa i biološke raznolikosti, prirode i ekologije. „Oni koji duboko poštuju Boga, putem stvorenoga svijeta udjeljuju materiji dostojanstvo koje ona zaslužuje kao vanjski izričaj unutarnjega Božjeg života, kao neposredan i opipljiv znak Gospodnje prisutnosti u svijetu“, napisao je u knjizi „Kozmička mistika“ Henry A. Garon. A jedno od trajnih nasljeđa pape Benedikta XVI. mogao bi biti pristup kako je upravljao globalnom raspravom o klimatskim promjenama. Danas papa Franjo, izvrgnut neobjektivnim i ružnim kritikama, onih koji su se odjednom ohrabrili, a dosad su šutili, samo nastavlja ono što su prije njega započeli mnogi pape.

10 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!