LOGIČNA ODLUKA AMERIČKOG VRHOVNOG SUDA

„USTAV NE JAMČI PRAVO NA POBAČAJ!’

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Vrhovni sud SAD je nedavno odbacio ranije donesenu presudu iz 1973. u tzv. slučaju „Roe protiv Wade“ i, s tim u vezi, zaključio da pravo na pobačaj NIJE NEŠTO ŠTO IZVIRE IZ USTAVA SAD (dakle nije pravo zajamčeno ustavom!). „SLUČAJ „ROE PROTIV WADE“ BIO JE U OD SAMOG POČETKA POGRJEŠNO POSTAVLJEN“, napisao je sudac Samuel Alito u većinskom mišljenju od pet sudaca. „PRETHODNO JE OBRAZLOŽENJE BILO IZNIMNO SLABO, A ODLUKA JE IMALA ŠTETNE POSLJEDICE. … VRIJEME JE DA SE POŠTUJE USTAV I PITANJE POBAČAJA VRATI NARODNIM IZABRANIM PREDSTAVNICIMA. … Ovaj sud ne može dovesti do trajnog rješenja žestokog nacionalnog spora jednostavnim diktiranjem nagodbe i govoreći ljudima kako da krenu dalje. Pobačaj predstavlja duboko moralno pitanje. USTAV NE ZABRANJUJE GRAĐANIMA SVAKE DRŽAVE DA REGULIRAJU ILI DA ZABRANJUJU POBAČAJ.”

Neki će slaviti tu odluku zbog vraćanja jednog od najspornijih političkih pitanja u američkom životu u zakonodavnu granu, dok će je drugi osuditi kao odbacivanje osobne autonomije i daljnji primjer povijesnog neuspjeha pravosuđa da ženama priušti jednak pravni status. Naime, 1969. godine, 25-godišnja neudata žena, Norma McCorvey, pod pseudonimom “Jane Roe”, osporila je kaznene zakone o pobačaju u Teksasu, koji ga je zabranjivao kao neustavan čin, osim u slučajevima kad je život majke bio u opasnosti. Branitelj tog zakona protiv pobačaja bio je Henry Wade, okružni tužitelj okruga Dallas, pa je spor dobio naziv „Roe protiv Wade“. Norma McCorvey je bila trudna s trećim djetetom kad je podnijela tužbu i tvrdila da je bila silovana. No, slučaj je odbijen i bila je prisiljena roditi.

1973. godine Norminu je žalbu, kojom je dokazivala da su zakoni o pobačaju u Teksasu i Georgiji protivni američkom ustavu, jer krše pravo žene na privatnost, počeo razmatrati Vrhovni sud SAD. Sa sedam glasova prema dva, suci su presudili da pojedine države nemaju ovlasti za zabranu pobačaja, jer je to u suprotnosti s američkim ustavom. Ocijenili su, dakle, da je pravo žene na prekid trudnoće ZAŠTIĆENO čak izravno samim američkim ustavom.

Najnovijom odlukom Vrhovnog suda nije, dakle, načelno ukinut pristup pobačaju, ali je data ovlast pojedinim američkim državama da same odluče kakvi bi mogli biti njihovi zakoni glede pobačaja. Očekuje se da će odluka Vrhovnog suda dovesti do zabrane pobačaja u otprilike polovici država. Trinaest država (Arkansas, Idaho, Kentucky, Louisiana, Missouri, Mississippi, North Dakota, South Dakota, Oklahoma, Tennessee, Texas, Utah i Whyoming) uglavnom na jugu i srednjem zapadu, već imaju od prije pripremljene zakone kojima se zabranjuje pobačaj, ili iznimno otežava, i koji samo čekaju da odluka „Roe protiv Wade“ bude poništena. Neke pak države imaju u zakonima gotovo potpune zabrane, ili zabrane pobačaja nakon 6 tjedana trudnoće, dakle u razdoblju prije nego što mnoge žene uopće saznaju da su trudne. Sve sad ovisi o pristupu kakav će zauzeti pojedina predstavnička tijela u pojedinim saveznim državama.

Jesu li pobačaj i Ustav, načelno gledajući, doista sinonimi? Između siječnja 1973. i veljače 1975. pet glavnih ustavnih sudova u zapadnom svijetu odlučivalo je o pitanju pobačaja. Ustavne odluke koje su izdali Vrhovni sud Sjedinjenih Država, Ustavni sud Austrije, Ustavno vijeće Francuske, Savezni ustavni sud Njemačke i Ustavni sud Italije polazište su ove studije. U svih pet slučajeva pitanje koje se razmatralo bilo je smije li, i pod kojim uvjetima, trudnica prema Ustavu pobaciti. Odgovori koji su dati na ovo. pitanja dotičnih ustavnih sudova razlikuju se u mnogim osnovnim točkama. (Vidjeti detaljnije npr. u Machteld Nijsten, Abortion and Constitutional Law A Comparative European-American Study, European University Institute Florence, 1991.).

U svakom slučaju zbog činjenice da mnogi smatraju da život počinje već začećem, nelogično je da se, bez obzira na svjetonazor, pitanje pobačaja gura čak na razinu ustava. Ustavom se ne može izravno ni zabraniti ni dozvoiti pobačaj, jer je to svjetonazorsko pitanje, o kojem trebaju odlučivati predstavnička tijela. Papa Ivan Pavao II. je glede toga jasan: „Kao što je biologija dokazala, ljudski embrij je CJELOVITO LJUDSKO BIĆE od trenutka začeća. Kroz njegovu ili njezinu specijalnu temu: razvoj bioetike, sve promjene koje se događaju su KVANTITATIVNE (npr. veličina, oblik, broj stanica itd.), a nikad KVALITATIVNE (tj. novo ili drugačije biće). Iz sjedinjenja dviju spolnih stanica embrij je biće ljudske vrste koje čini novo biološko biće (različito od majke ili oca, ali njima slično), čiji je rast kontinuiran i relativno autonoman. Iz toga slijedi da, baš kao što je nezakonito dobrovoljno eliminirati ljudski život koji je već rođen, isto je tako pogrešno eliminirati nerođeni ljudski život. Ustavi i zakoni stoga moraju štititi život u najranijim fazama razvoja, osobito u majčinoj utrobi, trenutku u kojem je ljudski život najneviniji, najranjiviji i ovisan. „Bez obzira na to što vjerujemo da je mudra ili razborita politika u ovom teškom području“, rekla je Sandra Day O’Connor, sutkinja Vrhovnog suda u razdoblju 1981. – 2006., „Ustav nas ne čini »Platonovim čuvarima države« niti ovom sudu daje ovlast da poništava zakone, jer ne zadovoljavaju naše standarde poželjnih socijalnih politika, »mudrosti« ili »zdravog razuma«.”

U enciklici „Evanđelje života“ Papa govori, dakle, „o vrijednosti i nedodirljivosti ljudskog života“, a to motrište ne temelji samo na kršćanskoj vjeri, već i na razlozima dostupnim ljudskom razumu. Stoga Papa upozorava: „Nitko ne posjeduje monopol na zaštiti i promicanje života“ i svoj apel usmjerava „svim ljudima dobre volje“. Naime kod ljudskog života „riječ je o vrijednosti što je u svjetlu razuma može pojmiti svaki čovjek i koja se zbog toga nužno odnosi na sve ljude“. Tek iz perspektive u kojoj se ljudski život otkriva kao nešto više od puke zemaljske realnosti, može se shvatiti značenje nedodirljivosti života od začeća pa sve do njegova prirodnog završetka. Stoga se one, koji spremno brane taj pristup, ne može proglašavati konzervativcima i nazadnjacima. U čemu je nazadnost i konzervativnost, ako netko vjeruje da „od časa oplodnje jajašca započinje novi život koji nije ni očev ni majčin,  nego NOVOG LJUDSKOG BIĆA … Neće nikad postati ljudsko, ako nije bilo već od tada“, navodi papa Ivan Pavao II.

„Glavni etičko-politički problem, koji postavlja ozakonjenje pobačaja je u tome što unosi tešku nepravdu i diskriminaciju. Ta pravna situacija proizvoljno stanovitu skupinu ljudskiha bića (nerođeni) isključuje iz skupine zaštićenih građana i osoba. Društvo postoji da bude u službi ljudske osobe; tako je nepoštivanje prava na život nekih ljudskih bića nepomirljivo suprotstavljeno mogućnosti ostvarenja općeg dobra“, upozorava papa Ivan Pavao II.