DESET GODINA HRVATSKE U EU – HRVATI SU EUROPI ODUVIJEK „KOD KUĆE“

Deset je godina Hrvatske u Europskoj uniji. Nedvojbeno je ulazak Hrvatske u EU jedan od onih koraka koji se u političkome smislu može nazvati povijesnim, a svakako graničnim, nadnevak od kojega gledamo u kategorijama „prije“ i „nakon“. Danas imaju svoju državu, koja sjedi za stolom EU. U Europskom parlamentu hrvatski se govori i s njega se prevodi. U svjetlu činjenice da su Hrvati kroz povijest morali svladati čak pet imperijalističkih nasrtaja,  koji su bili i jezični – njemački, mađarski, turski, talijanski i srpski – tada to ima još veće značenje.

Hrvatska pripadnost Uniji danas se uglavnom gleda kroz gospodarske naočale, poglavito fondove, koji nadoknađuju manjak domaće akumulacije kapitala. Ali novac, za koji se pogrješno misli da pokreće svijet, Hrvatima je uvijek bio drugotna stvar, pa i danas kada trče za njim po Njemačkoj ili Irskoj ne bi li ostvarili svoj mali raj. I time, kako god peklo to pečalbarstvo, Hrvat svjedoči, ako mu je dom i ostao tu, kako bilo gdje u Europi može biti „kod kuće“.

Zvuči već kao floskula, ali jedna je o neporecivih činjenica da je Hrvatska uvijek bila Europom. Njezin ulazak u EU samo je politička verifikacija njezine uloge u stvaranju i obrani Europe. Hrvati su, prihvativši kršćanstvo, te prionuvši uz Rim kao, kako reče Šufflay, dio „bijelog Zapada“, postali europejci u punom smislu riječi, mnogo prije mnogih koji se danas tom perjanicom kite. Naša pripadnost Zapadu nešto je stoga što treba ne samo braniti i svijetu objašnjavati nego i uvijek iznova usađivati u svijest hrvatskoga čovjeka jer je u svakom pojedincu kao u minijaturi sadržana bit naše samobitnosti i naše povijesne ideje, koja je uvijek uključivala i europsku integraciju, ali nikad kao unitarnost ili majorizaciju. A za Europu kao zajednicu naroda i domovina, to da!

Biti dakle (hrvatskim) europejcem razumijeva biti dijelom uljudbe koja u svemu bitnom počiva na judeokršćanskom duhu, koji je svjetionik povijesti. Oni koji to svjetlo ne vide u njemu vide zapreku razmahu slobode. Naprotiv, izdignuvši osobu na pijedestal univerzalne vrijednosti, Europa se i sama morala mijenjati, malo-pomalo otklanjajući, makar formalno, mnoge diskriminacije među ljudima. Osim toga i usporedo s tim, upravo pod  egidom kršćanstva ljudski se genij u Europi rascvao kako, usuđujemo se reći, nigdje drugdje nije cvao niti može cvasti, jer je genij kršćanstva, kako ga je nazvao Chateaubriand, duh univerzalnosti, koji je Europu i njezine narode, a danas nacije, stiješnjene na malom komadiću svjetskoga kopna, učinio predvodnicima svjetskoga razvoja. Istina je, ratovalo se, krvavo i mnogo, ali, ako je imalo istine u Heraklitovoj misli da je rat otac sviju stvari, nigdje u svijetu unatoč ratovima filozofija, teologija, umjetnosti i znanosti nisu ni približno autohtono dosegnule europske visine. Europa je svjetska povijest! I toga se ne treba stidjeti! Nasuprot „kulturi“ (nekulturi, zapravo) otkazivanja „Europe“ zarad nekih sasvim sporednih razloga, ovaj stupanj političkog, kulturnog, socijalnog razvoja cijeli svijet dosegnuo je zahvaljujući Europi, koja je u statične i kulture, pa i u najzabitije krajeve svijeta, donosila uljudbenu dinamiku i duhovni „magis“ – težnju za višim i boljim. Svojedobno je francuski pjesnik Valery napisao da je Europa „skup maksimuma“. Danas to, u strahu od klimatskih promjena, izgleda kao optužba, ali, nasuprot tomu, upravo Europa, vođena tim istim motivom, prednjači u „zelenim politikama“ i promjenama ne bi li se spasio planet. Zla dakle koja pogađaju svijet bila bi bez Europe veća, ne manja.

Europa je, etimološki, ona koja gleda s visoka i vidi daleko. Hrvatska pripada tom prostoru duha. Hrvatska ga je primila, branila, u njemu stvarala svoju jedinstvenu i bogatu kulturu. I nema se čega postidjeti. Mnogi to nisu vidjeli ili htjeli vidjeti. Stoga je put Hrvatske do članstva bio težak i dug, posut ucjenama. Unatoč tomu, nama je važno da smo u EU unijeli časnu povijest jednog starog, samo brojem malog europskog naroda.

Govori se danas da je EU u krizi. Politički, ona stoji na vagi između konfederalizma i federalizma. Duhovno pak stoji posred eshatoničnog sukoba između američkog i ruskog mesijanizma. Jer, u krajnjoj liniji, i jedni i drugi žele na svoj način „spašavati svijet“.  Ali upravo u tomu treba tražiti priliku da se Europa vrati izvorima. Kršćanski izvori europskoga jedinstva danas su doduše zamućeni, ali u dubini voda je bistra i svježa. Treba joj dati priliku da provrije novom snagom, kako bi mogla odgovoriti aktualnim ugrozama i onima koje će doći. U protivnom, nastavi li promovirati ideje i pojave koje urušavaju naravne osnove društva, prijeti joj suša, žeđa i smrt.

Upravo u tom pogledu Hrvatska ima što dati. A ono što daje treba da izvire iz duha iz kojega je nastala i opstala, koji je davao snagu ruci koja drži mač, i ustrajnost onoj koja drži pero. Taj duh Božji je duh.

Ukidanjem „šengena“ dobili smo mogućnost neograničenog kretanja. I to je možda najvažnija stečevina članstva u EU. Što nam je dalje činiti? Ništa drugo nego pustiti hrvatskom geniju da se istom neograničenošću razmaše i pokaže Europi što jest i zašto je to što jest.

Rafael Milić