PAPA FRANJO TRAŽI OD CRKVE DA PONOVNO SANJA – ZAŠTO MU SE TOLIKO LJUDI PROTIVI?

Piše: mr. sc. KrešimirCerovac

Kad je novi papa predstavljen razdraganoj publici na Trgu svetog Petra 13. ožujka 2013., malo je ljudi u ostatku svijeta izvan Latinske Amerike znalo nešto o argentinskom kardinalu Jorgeu Mariju Bergogliu. Danas većina katolika ne samo da poznaje i voli papu Franju, već vide i duboku vezu između njegove poruke i prioriteta i njihovih snova i nada za bolju Crkvu i svijet.

Jedna stalna riječ, koju papa Franjo najčešće koristi, pogotovo od početka COVID-19 pandemije, je „san“. Naslov jedne od njegovih knjiga je „Sanjajmo“ („Let Us Dream“), a u njoj navodi: „Ovo je trenutak da sanjamo velike snove, da preispitamo svoje prioritete – što cijenimo, što želimo, čemu težimo – i da se obvežemo da ćemo u svom svakodnevnom životu djelovati u skladu s onim o čemu smo sanjali.“ A u postsinodalnoj pobudnici „Querida Amazonia“, upućenoj Božjem narodu i svima ljudima dobre volje, govori o „četiri velika sna“: kultiviranje bez čupanja od korijena, uživanje u „dobrom životu“, vođenje brige o braći i sestrama i okolišu, te misionarsko navještanje. Da bi se sanjalo o drugačijoj budućnosti, upozorava Papa, potrebno je izabrati bratstvo umjesto individualizma kao organizacijsko načelo. Bratstvo, osjećaj pripadnosti jednih drugima i cijelom čovječanstvu, sposobnost je okupljanja i zajedničkog rada glede zajedničkog horizonta mogućnosti.

Danas, kad netko razmišlja o ranama i problemima u Crkvi, obično se misli na svećeničko seksualno zlostavljanje djece i biskupsko suučesništvo u tom zlu. No zapravo, ti konkretni problemi dio su mnogo složenije priče u modernoj crkvenoj povijesti, koja je postala posebno izražena nakon Drugog vatikanskog sabora. Mnogo je aktivnih katolika, koji se osjećaju potišteno i dezorijentirano iz raznih razloga, a raste i broj ljudi koji napuštaju Crkvu, uvriježenu praksu vjere i gube duboka uporišta katoličke usvezi s liturgijom, katekizmom i vjerom. Ipak, istodobno, Katolička crkva, unatoč svojim slabostima i mnogim skandalima, i dalje je za mnoge pouzdan izvor vjerske sigurnosti u svijetu ideološki preplavljenom različitim teološkim, moralnim i duhovnim stajalištima. Većina katolika ponosi se svojom Crkvom – u dobru i zlu. Taj izazov teško pada onim katolicima, koji se još uvijek drže mrtve ideje da je Katolička Crkva nepovijesni i jednorodni sakrament spasenja, bez ikakvih unutarnjih kulturnih diferencijacija. Taj svjetonazor nekima u Crkvi otežava prihvaćanje bilo kakvih promjena ili toleriranja različitosti u Crkvi. Usto, mnogi, a među njima su i neki visoko pozicionoirani dostojanstvenici, u tom taboru, još uvijek ne vide, ili teško prihvaćaju, promjenjiva lica katoličanstva s pomakom težišta sa Zapada na Afriku i ostatak globalnog Juga.

Čini se da su vremena prikladna za pojavu novih proroka, koji će podići pogled izvan izvjesnosti i zatočenosti, dakle stanja koje često blokira vjerske skupine da vide beskonačni horizont, jer su zatvorene u ponavljajuću zajedničku praksu, rituale i institucionalnu kulturu, a koji, često, više ne izazivaju isto značenje i odgovor sadašnjoj generaciji kao što su to bilo u prošlosti. Izazov s kojim se katolici danas suočavaju je ponizni zagrljaj nove katoličke mašte i kreativnog prisvajanja blaga Crkve kako bi se suočilo s izazovima vremena. A takav prorok za naše vrijeme je papa Franjo, koji je hrabro krenuo u sinodalno hodočašće, da bi pronašao novi pristup i nove putove Crkve za suočavanje s današnjim izazovima u vjernosti Bogu: „Moja briga kao Pape bila je potaknuti takve prenamjere unutar Crkve oživljavanjem drevne prakse sinodalnosti. Htio sam razviti ovaj drevni proces ne samo za dobrobit Crkve, već i kao službu čovječanstvu koje je tako često zatvoreno u paraliziranim nesuglasicama“ (u „Sanjajmo“). Papa naglašava da je sinodalni proces po svojoj prirodi napor da se „zasade snovi, izvuku proročanstva i vizije, omogući nadi da procvjeta, nadahne povjerenje, poviju rane, tkaju odnosi, probudi zora nade, i stvara svijetla snalažljivost koja će prosvijetliti umove, topla srca, dati snagu našim rukama.” Ukazao je na osam glavnih oznaka sinodalne Crkve: zajedničko putovanje Božjeg naroda, razlučivanje, autentično slušanje svakog vjernika koji želi sudjelovati u životu Crkve, slušanje Božje riječi, slavljenje Euharistije koja je izvor i vrhunac kršćanskog života, uključivanje svih, sudjelovanje (participacija) uz koje cvijeta suodgovornost, te razborita misijska djelatnost.

Trenutačni sinodalni proces traži rješenja, koja nemaju veze s objavom nekakvih novih crkvenih dokumenata, već je trajni proces reforme i obnove, koji neprestano unapređuje crkveni život od župe do biskupije pa do svjetske Crkve. Cijela je Crkva pozvana suočiti se s težinom kulture prožete klerikalizmom naslijeđenim iz njezine povijesti i oblicima vršenja vlasti u koje su umetnute različite vrste zlouporabe (ekonomske, savjesti, spolne i moći). Obraćenje crkvenog djelovanja nezamislivo je bez aktivnog sudjelovanja svih članova Božjeg naroda. „Sinodalnost počinje slušanjem cijelog Božjeg naroda. Crkva koja podučava mora prije svega biti Crkva koja sluša“, smatra papa Franjo. Treba naglasiti, a to inače žestoki kritičari Pape prešućuju, da ono o čemu se raspravlja na sinodskim okupljanjima nisu tradicionalne istine kršćanskog nauka. „Sinodalnost nije tek radni postupak, već poseban oblik u kojem Crkva živi i djeluje“, piše u dokumentu, koji je pripremila Međunarodna teološka komisija. Sinoda se uglavnom bavi pitanjem kako se naučavanje može živjeti i primijeniti u promjenjivim kontekstima današnjeg vremena. Proizvode snažnu raspravu, uključuju različite reakcije i odgovore onima. koji drugačije misle ili imaju određena stajališta. Tri, dosad održane, sinode – o obitelji (2014. i 2015.), o mladima (2018.) i o Amazoniji (2019.) – odigrale su vitalnu ulogu u otvaranju novih načina skrbi za ljude i mjesta, koja se suočavaju s posebnim izazovima.

Sinodalnost je za mnoge možda novost, ali nije novost u dugoj i bogatoj tradiciji Crkve. Može se zaključiti, prisjetivši se zlatnog pravila svetog Ciprijana, biskupa Kartage, koji nudi najprikladniji interpretativni okvir za promišljanje izazova današnjice: „Ne činite ništa bez savjeta prezbitera i suglasnosti naroda“. Za biskupa Ciprijana, primanje savjeta od prezbiterata i izgradnja konsenzusa s vjernicima bila su temeljna iskustva tijekom njegova biskupska nastojanja za održavanje zajedništva u Crkvi. Provodio je metode koje se temelje na slušanju, dijalogu i razlučivanju, uključujući sve vjernike, a ne samo zaređene službenike. Danas papa Franjo stavlja vjernike pred velikim izazovom za treće tisućljeće: izgraditi sinodalnu Crkvu, koja živi zajedništvo temeljeno na sudjelovanju i suodgovornosti svih vjernika kao članova Crkvenog naroda Božjeg u trajnom stanju obraćenja i reforme. Nevjerojatno je da netko unutar Crkva, a osobito netko među visoko pozicioniranim osobama, može biti protiv toga stajališta i svojim ružnim napadima na Papu smućivati i sablažnjavati vjernike.