Aktualno

KARDINAL BOZANIĆ: BEZ POUZDANJA U DRUGE LJUDE ČOVJEK NE MOŽE PREŽIVJETI!

Glas Koncila objavio je  na svojim mrežnim stranicama razgovor sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem. Iz tog zanimljivog razgovora donosimo ulomak:

****

 

Kako se kao vjernici možemo snaći suočeni s brojnim argumentima?

Danas je, godinu dana nakon naputka Kongregacije za nauk vjere i tri mjeseca nakon Papine videoporuke, teško pratiti i provjeravati sve stare i nove argumente koji se nižu s različitih strana, jer ponekad se stvara dojam da ima istina koliko je i ljudi, da svatko ima svoju istinu. Svjestan sam da primjer nikad ne može biti argument, no dragocjeno je čuti što o svemu tome misle djeca. Jedni su mi roditelji posvjedočili da su njihova mala djeca molila svoje bake i djedove da se cijepe rekavši da cijepljenje pomaže da na svijetu bude manje tužne djece zbog gubitka svojih najmilijih. Duboko sam uvjeren da kad bi se stanje u kojem se danas nalazimo trebalo objasniti djeci, a da to bude tako izrečeno da ona to i shvate, dogodila bi se veća otvorenost svih prema svima.

Da se vratim na Papino tumačenje cijepljenja kao čina ljubavi prema sebi i prema bližnjima. Čini se da su etički prihvatljiva cjepiva, i nasuprot mogućim kontraindikacijama, koja mogu imati svi lijekovi, prema većini stručnjaka nama sada dostupna pomoć u borbi s koronavirusnom bolešću. Cijepljenje dakle ostaje sredstvo prevencije i suzbijanja transmisije razornoga agensa, ali po naputku Kongregacije, ono treba biti dobrovoljno. 

S mnogih se strana govori da sadašnje doba prati i kriza autoriteta, a čini se da na to nije imuna ni zajednica Kristovih vjernika?

Posve je prirodno i uobičajeno da ljudi traže svjetlo za izlazak iz krize među odgovornima u društvu, no znakovito je da u ovoj pandemijskoj krizi, gotovo programatski, i usred vrlo složenih i teško objašnjivih procesa, ali nerijetko i razočaranja, pada povjerenje u one koji su u svojem zvanju nositelji toga svjetla. Štoviše, sada smo gotovo došli do toga da se nekritički promiče nepovjerenje. No bez pouzdanja u druge ljude čovjek ne može preživjeti, bez minimuma povjerenja u odgovorne – a povjerenje se dugo stječe i brzo gubi – lako je moguće zalutati. Stoga kao društvo teško možemo napredovati na putu izlaska iz krize bez otvorenosti, bez povjerenja u nositelje odgovornih služba u ključnim područjima. Nama, vjernicima katolicima, trebalo bi biti posve prirodno i u ovim pitanjima slijediti smjernice pape Franje, pa i kad ne govori ex cathedra.

Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena jesu radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika, stoji na početku pastoralne konstitucije »Gaudium et spes« Drugoga vatikanskoga koncila. Kako se to može primijeniti i na odnose u sadašnje, pandemijsko doba? 

Drugi vatikanski koncil jasno je poručio da je Crkvu nemoguće odvojiti od društva. Zato je pandemija koronavirusa apsolutno i pitanje koje se tiče Crkve. Crkva je prisutna i trpi u bolesnicima koji umiru na respiratorima, u ljudima koji žive u neizvjesnosti od posljedica zaraze, u svima koji su zahvaćeni bolešću i u njihovim bližnjima. Crkvu je, nadalje, nemoguće odijeliti od zagledanosti u liječnike, medicinske sestre, laborante i drugo medicinsko osoblje koje u posljednje vrijeme i nadljudskim naporima s ljubavlju sudjeluje u spašavanju ljudskih života, za što su zaslužili svako priznanje. No Crkvi je nemoguće zatvoriti oči i pred svima koji u svojoj savjesti ne žele primiti cjepivo ili im se pod pritiskom mjera prijeti otkazima i drugim diskriminatornim sankcijama. Nije na Crkvi da dijeli ljude i kategorizira ih u više ili manje poželjne društvene skupine – jer time bi negirala svoje majčinstvo prema svima. 

Kako vidite izlaz iz sadašnjega stanja? 

Ondje gdje manjka i istine i transparentnosti i nježnosti događa se i nedostatak povjerenja. Zato iz krize društvo ne će izvući prijetnje bilo koje vrste, a još manje ako se te prijetnje generiraju u slojevima skrivenima od očiju javnosti. Kad su čovjek i društvo u strahu, traže one kojima mogu vjerovati da će ih izbaviti. Treba stoga vratiti narušeno povjerenje dijalogom u svim područjima društvenoga i političkoga života. Teško je gledati koliko su u našem društvu u pandemijsko doba porasle podjele, a da se vrlo malo čini za zajedništvo; koliki je nedostatak slušanja u odnosu na galamu i kako manjka temeljne volje da se razluče razni argumenti i uopće uzme u obzir različitost koja u konačnici uvijek obogaćuje. Ne treba se zavaravati: put otvorenosti jednih prema drugima nije nimalo lak, može biti i neugodan, ali vodi do rasta međusobnoga povjerenja. Sve drugo je put u besplodno i opasno zatvaranje.

Crkva ulazi u razdoblje adventa. Počinje, slikovito rečeno, veliko otvaranje vjernika prema dolasku novorođenoga Spasitelja. Ima li u kontekstu sadašnje pandemije mjesta za adventsku nadu? 

Vjerujem da je kršćanskim vjernicima u svako doba, pritisnutima različitim tegobama koje prate svako vrijeme, arkanđelov pozdrav Nazaretskoj Djevici: »Ne boj se!« i sve što je taj poziv nagovijestio uvijek donosilo veliku utjehu. I danas tijekom pandemije, kada vlada velik strah, potrebno je svima više ohrabrenja i više nade da ćemo jednom pronaći put za izlazak iz ove krize.

Papa nas poučava da čovjek i društvo mogu izići iz krize ili bolji ili lošiji, ali nikako isti. Uz molitvu uvijek postajemo bolji ljudi i bolje društvo.

Pozivam stoga vjernike da se ovoga došašća okupljaju na misama zornicama i da posebno mole za sve preminule od posljedica zaraze koronavirusom, za njihove ožalošćene, za sve oboljele. Molimo i za medicinsko osoblje koje se nesebično daruje pacijentima i za sve koji nose odgovornost u nošenju s krizom. Pozivam na molitvu za naše starije i bolesne i sve kojima je zdravlje inače ugroženo, a posebno za djecu i mlade kojima je pandemijsko ozračje oduzelo dio radosti odrastanja.

Cijeli intervju pročitajte ovdje:

ZAGREBAČKI NADBISKUP KARDINAL JOSIP BOZANIĆ Put otvorenosti jednih prema drugima nije lak, ali vodi do rasta međusobnoga povjerenja

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!