PASCALOVA OKLADA, TEORIJA RACIONALNOG IZBORA I VJERA

Piše: spec. pol. Bruno Rukavina

Blaise Pascal (1623. – 1662.) bio je jedan od najvećih matematičkih umova 17. stoljeća, čovjek koji je postavio temelje teorije vjerojatnosti, izumio jedan od prvih mehaničkih kalkulatora i dao ime Pascalovom zakonu tlaka u fizici. Osim toga, postavio je vrlo zanimljiv argument koji mnoge iznenađuje: da je vjerovati u Boga racionalan izbor. I to ne na temelju dokaza Božje egzistencije, nego na temelju racionalne matematičke logike. Povodom 400. obljetnice rođenja Blaise Pascala, 2023. godine, Papa Franjo je objavio apostolsko pismo Sublimitas et miseria hominis.

Što je Pascalova oklada?

Pascalova oklada ne kreće od pretpostavke ili uvjerenja da Bog postoji. Pascal kreće od pozicije da razum sam po sebi ne može u potpunosti riješiti pitanje razumijevanja postojanja Boga. Upravo tu Pascal mijenja cjelokupno pitanje. On ne postavlja pitanje što je istina, nego se pita što je pametno odabrati kada ne možemo znati istinu? Pascal navedeno objašnjava u djelu Pensées kao dio šire obrane kršćanstva.

Pascal svoju argumentaciju gradi kao matricu različitih mogućih ishoda. Svaki čovjek, htio ili ne, igra tu igru jer je ne donošenje odluke i dalje odluka, a i neopredjeljivanje je opredijeljenost, samo nesvjesna. Postoje dvije mogućnosti o stanju svijeta (Bog postoji ili ne postoji) i dvije moguće odluke (vjerovati ili ne vjerovati u Njegovo postojanje). Iz toga proizlaze četiri moguća ishoda.

Ako vjeruješ u Boga, a Bog zaista postoji dobivaš beskonačno: vječni život, spasenje, vječnu sreću. Ako vjeruješ, ali Boga nema gubitak je konačan i ograničen, odrekao si se možda nekih zemaljskih zadovoljstava, živio prema moralnim načelima koja su bila nepotrebna u tom scenariju, ali s dolaskom smrti taj gubitak prestaje biti gubitak u bilo kakvom smislu jer ne postojiš kao svjesni subjekt koji bi taj zemaljski gubitak osjećao poslije smrti. Nitko neće biti razočaran jer nije još više hedonizirao, budući da je mrtav. S druge strane, ako ne vjeruješ, a Boga nema dobitak je ponovno ograničen i konačan: sloboda od moralnih ograničenja, život u hedonizmu i bez obaveza vjere. No ako ne vjeruješ, a Bog ipak postoji gubitak je beskonačan, vječan i nenadoknadiv: isključenje iz spasenja, odnosno vječna patnja i muka.

Pascal to formulira na sljedeći način:

Izmjerimo dobitak i gubitak u klađenju da Bog jest. Procijenimo te dvije mogućnosti. Ako dobijete, dobivate sve (vječni život); ako izgubite, ne gubite ništa (puke ovozemaljske užitke). Kladite se, dakle, bez oklijevanja da Bog jest, stoga vjerujete u Njega.

Tablični prikaz Pascalove oklade

Matematika beskonačnosti

Iza ove naizgled jednostavne logike stoji snažan matematički argument koji Pascal, kao utemeljitelj teorije vjerojatnosti, izriče sa savršenom preciznošću. Radi se o konceptu očekivane vrijednosti: ishod se množi s njegovom vjerojatnošću kako bismo dobili razumnu vrijednost nekoga izbora. Pascal uviđa da beskonačan dobitak (raj), makar i uz malu vjerojatnost, uvijek premašuje svaki konačni gubitak (ovozemaljski užitak). Ako postoji i najmanja mogućnost, čak i od jedan posto, pretpostaviti da Bog postoji, očekivana vrijednost vjere je beskonačna nakon smrti, a beskonačnost uvijek pobjeđuje svaki konačan broj, koliko god on bio velik.

Ovo je razlog zašto Pascal smatra da veličina konkretne vjerojatnosti nije ni bitna. Nije važno procjenjuješ li šansu Božje egzistencije na pedeset posto ili jedan posto jer matematički zaključak ostaje isti. Jedina situacija u kojoj argument ne vrijedi jest ako netko toj mogućnosti pripiše apsolutnu nulu što je, tvrdi Pascal, ateizam.

Što znači „kladiti se za Boga“?

Pascal je bio dovoljno oštrouman da uvidi kako ne može ostati na samoj logici oklade. Znao je da se vjera ne može upaliti kao električno svjetlo, samo odlukom uma. Pa što s čovjekom koji razumom vidi logiku oklade, ali u sebi ne osjeća vjeru? Pascal mu daje praktičan savjet koji zvuči vrlo jednostavno: počni živjeti kao da vjeruješ. Pohađaj misu, moli se, budi dio vjerničke zajednice, primaj sakramente. Navika i praksa polako oblikuju unutarnji život. Vjera može organički izrasti iz ponašanja, a ne samo iz intelektualnog uvjerenja ili nekog nadnaravnog individualnog metafizičkog iskustva. Ponašanje utječe na misli (um) gotovo isto koliko misli (um) utječu na ponašanje. Pascal dakle ne ulazi u metafiziku i ne raspravlja o tome je li Bog moguć, nužan, vjerojatan i postojan te živ među nama. On ulazi u teoriju odlučivanja: što racionalni čovjek treba odabrati kada ne može znati i spoznati Boga? Racionalno treba odabrati biti vjernik.

Ono što Pascal dakle preporučuje nije licemjerje, nego nešto mnogo suptilnije: postupno kultiviranje pozicije prema vjeri kroz konkretne životne izbore i ponašanje, uz pretpostavku da razum uvidi racionalnost toga koraka jer njegova pozicija jasno pokazuje da je iracionalno biti ateist.

Teorija racionalnog izbora i zatvorenikova dilema

Uz Pascalovu okladu može se povezati i teorija racionalnog izbora koja polazi od pretpostavke da su pojedinci racionalni akteri koji donose odluke maksimiziranjem vlastite korisnosti (eng. utility). Nastala je u ekonomiji i proširila se na politologiju, sociologiju i filozofiju. Ključne pretpostavke su tranzitivne preferencije, odnosno ako akter preferira A nad B i B nad C, mora preferirati A nad C. Akteri posjeduju potpunu informaciju o događaju ili kontekstu prilikom odlučivanja (ili u slabijim verzijama teorije, racionalnost je ograničena, eng. bounded rationality). Cilj je maksimalizacija očekivane korisnosti (eng. expected utility maximization).

Ako se teorija racionalnog izbora primjeni na primjer vjere dolazi se do zanimljivih zaključaka. Ovdje izuzimamo osobe koje su doživjele mistični trenutak koji ih je okrenuo prema vjeri i dokazao im na individualnoj percepciji da postoji metafizički svijet, odnosno Bog. Zanimaju nas mnogobrojni ljudi koji nemaju mistični trenutak ili mistično iskustvo nadnaravnog/metafizičkom i pokušavaju racionalizirati biti li vjernik ili ne. Stvar je potencijalno još jednostavnija u tom slučaju.

Zamislimo da je život čovjeka rezultat njegovih slobodnih izbora i postupaka kao u teoriji racionalnog izbora i ljudi donose odluke koje maksimiziraju vlastite korisnosti. Cilj je maksimalizacija očekivane koristi u životu, a u ovom slučaju nakon života. Svaki čovjek ima slobodu djelovanja stoga čovjek može slobodno izabrati hoće li ili neće biti vjernik. Vjera se ne može nametnuti, nego se počinje prakticirati slobodnom voljom. Odluka o tome, ako se ne temelji na iracionalnom mističnom iskustvu, proizlazi iz pitanja: što nakon smrti? i dva su moguća odgovora. Prvi je ateistički: nakon smrti nema ništa te čovjek postaje hrana za ostale organizme prilikom raspada čovjekova tijela. Drugi odgovor je vjernika, u ovom primjeru, kršćana: postoji život nakon smrti, metafizički svijet, Bog i Njegov sin Isus Krist. Kako racionalno ne možemo dokazati da postoji život nakon smrti (iako je na rubu znanosti dokazano da postoji metafizički svijet ove dokaze ćemo zbog argumentacije članka ostaviti postrani) svaki čovjek ima mogućnost izabrati biti ateist (nevjernik) ili vjernik (primjerice kršćanin). Po teoriji racionalnog izbora u sklopu kojeg je cilj svakog pojedinca maksimalizacija očekivane koristi kako za vrijeme života tako i na kraju života, racionalni odabir svake osobe bio bi postati vjernik i živjeti što je više moguće u skladu s kršćanskim moralnim i etičkim načelima zbog mogućnosti da su vjernici u pravu kad govore da je smrt samo početak. Odnosno, racionalni potez i odluka svakog živog čovjeka je biti vjernik, dok je iracionalno biti ateist, slično kao što je zaključio Blaise Pascal.

Zaključak – zašto je Pascalova oklada i racionalan izbor vjere važan danas?

Pascalova oklada ostaje jedan zanimljiv argument u filozofiji i teologiji. Nije važan zato što je logičko-racionalno neosporiv, nego zato što pomiče samu prirodu razgovora o vjeri. Umjesto da raspravlja o dokazima Božje egzistencije, on postavlja drukčije, potencijalno i dublje pitanje: kakav je stav prema vjeri racionalno imati u uvjetima fundamentalnog neznanja i neizvjesnosti? Njegov stav kao i racionalan izbor je vrlo jasan: budite vjernici.

Svaki čovjek već igra tu igru, odnosno, svjesni ili ne, dio smo Pascalove oklade. Ključno pitanje za sve nas je znamo li racionalno odabrati na što se kladiti?

Literatura

Marsh, David i Stoker, Gerry (2005) Teorije i metode političke znanosti. Zagreb: Biblioteka Politička misao.

Papa Franjo (2023) Sublimitas et miseria hominis. The Holy See. Dostupno na poveznici: https://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_letters/documents/20230619-sublimitas-et-miseria-hominis.html (Pristupljeno 22. 06. 2026.)

Pascal’s Wager (2019) Vatican Observatory. Dostupno na poveznici: https://www.vaticanobservatory.org/wp-content/uploads/2019/10/PascalsWager.pdf (Pristupljeno 22. 06. 2026.)

Pascal’s Wager (2022) Stanford Encyclopedia of Philosophy. Dostupno na poveznici: https://plato.stanford.edu/entries/pascal-wager/ (Pristupljeno 22. 06. 2026.)

Pascal’s Wager (2026) Encyclopedia Britannica. Dostupno na poveznici: https://www.britannica.com/topic/Pascals-wager (Pristupljeno 22. 06. 2026.)

von Neumann, John i Morgenstern, Oskar (1944) Theory of Games and Economic Behavior. New Jersey: Princeton University Press.