ŠTO JE „RAZUMNO” U VREMENIMA POPUT OVIH?

Piše: Michael D. O’Brien

Posve je prirodno na prilike koje prijete našoj sigurnosti reagirati bilo bijegom, bilo borbom (a možda i strahom?). Taj nam je nagon upisan u biće, radi samoočuvanja. Sva ga živa bića posjeduju u nekom obliku. Međutim, budući da su ljudska bića stvorena na sliku i priliku Božju, On nas pozivlje na nešto više: da naša reakcija na krizu bude dostojna sinova i kćeri svjetlosti.

Postojeće ogromne krize u svijetu — od kojih su neke stvarne, dok su neke mediji preuveličali, odnosno, uvelike iskrivili — stvorile su u mnogim pojedincima, i većini narodâ, neku vrstu tsunamija na psihu. Pandemija covida, građanski nemiri u SAD, , gospodarska nestabilnost, moćni svjetski igrači koji žele ishoditi globalno „resetiranje,” sablazni i sve veća pomutnja unutar Crkve, i tako dalje. Netko bi sve to mogao nazvati savršenom olujom. Sve je to djelomice posljedica ljudskih grijeha, a djelomice djelovanja mračnih duhovnih sila, no zajednički je rezultat taj da svi budemo uvedeni u iskrivljen smisao za stvarnost. Bez obzira bježali li mi od ovih prijetnji, ili nas one paralizirale, na djelu je neki oblik opčinjenosti.

Ne izostavljajući razumne mjere što ih svatko treba poduzeti u svijetu koji je uvijek opasan (ali jednako tako i uzvišeno čudesan), naše unutarnje stanje mora trajno biti obilježeno Istinom i Ljubavlju — istinom i ljubavlju ujedinjenima u jedinstvenu cjelinu. Naša je zadaća zadržati unutarnji mir neprestanom molitvom, i dopustiti Duhu Svetome neka nas sve više oblikuje, na putu potpunoga predanja Božjoj Providnosti. Takva vrsta predanja nikada nije odustajanje; jednako tako nije niti pasivnost, ravnodušnost, niti pak nijekanje. Ona je pobožni otklon, dok i dalje nastavljamo vršiti dužnosti u skladu s našim životnim zvanjem i poslanjem.

Pa ipak, nameće se pitanje: što je točno „razumno” u vremenima poput ovih? Razumne mjere predostrožnosti u vrijeme kuge, Velike Depresije, ili pak Drugoga svjetskoga rata, razlikuju se prema naravi svake te pojedine situacije, kao ujedno i s obzirom na nečiji položaj  u životu, status samca ili pak obiteljskoga čovjeka, zaposlenog ili nezaposlenog, koji živi u gradu, ili na selu, i tako dalje. Ne postoji detaljan zemljovid, niti pa priručnik za preživljavanje, koji bi nas nepogrješivo proveli kroz vrijeme krize. Pokušaji pronalaska takva čarobna lijeka (pa makar se činilo da u toj čaroliji ima i razuma), mogu se zapravo pokazati kao prikriveni oblik poganskog gnosticizma — iako zakrabuljena u privid pobožnosti. Dok je znanje po sebi dobro, ono nas – samo po sebi – ne može spasiti. Jednako nas tako spasiti ne može niti samo Razum. Niti opet nagomilavanje materijalnih sredstava. Vrijeme može stvoriti privid kako smo nadvladali pogibeljne prilike, jačajući tako naš osjećaj sigurnosti, kao i ponešto teže zapaziv podsvjesni osjećaj oslanjanja na vlastite snage. No, svaki će nam pokušaj življenja u okvirima samodostatnosti naposljetku donijeti vrlo malo, ili ništa.

Što nam je, dakle, činiti?

Za nas koji nasljedujemo Krista, istinski razumna reakcija na pretpostavljene, ili pak stvarne prijetnje, jest neprestano zazivati Duha Svetoga i Njegovo rasvjetljenje što nam je činiti unutar naših vlastitih konkretnih prilika, dan za danom. Tu molitvu trebamo izgovarati dokraja iskreno. I posve jednostavno: srcem djeteta.

Jest, budite svjesni različitih sila koje se okupljaju, a poganske su, i sve više protu-kršćanske, ali ne dopustite da vas opčini naš stari Neprijatelj Đavao, kojega Pisma nazivaju starom zmijom, najlukavijom od sve zvjeradi. Poput pravih zmija, i on svoje žrtve želi paralizirati strahom, preplavljujući nam um mračnim scenarijima, želeći nas uvjeriti kako je on pobijedio, i tako nas obeshrabriti do te mjere te će mu biti utoliko lakše proždrijeti nas.

Na općoj audijenciji 11. svibnja 2005., svega nekoliko dana nakon što je izabran za Papu, Benedikt XVI. je kazao: „Povijest zapravo nije isključivo u rukama mračnih sila, slučajnostî, niti pak ljudskih izbora. Gospodin se uzdiže onkraj razularenih zlih sila, nesmiljenih nasrtaja Sotone, kao i pojave tolikih pošasti i zala, kao vrhovni Sudac povijesnih događaja. On mudro rukovodi poviješću ka zori novoga neba i nove zemlje, opjevanoj u zadnjemu dijelu Knjige, kroz sliku Novog Jeruzalema.” (v. Otkrivenje 21-22).

Psalam 56 ima nam puno za otkriti o našem ljudskom stanju. Zajedno s čitavom Crkvom, molimo često ove Davidove riječi: „Svevišnji, kad me strah spopadne, u te ću se uzdati.”

Utisnimo si duboko u srce, um, i dušu ujedno i Isusove riječi iz Evanđeljâ koje se odnose na vremena nevolje što dolaze: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.” (Evanđelje po Luki 21,28).

Ne spuštajmo obeshrabreno pogled, već se, u punoj svijesti, osvrnimo oko sebe. Iznad svega, pogledajmo gore u nadi, prikovavši oči srca uza istinsko obzorje: Isus dolazi. On je blizu.