I DALJE VRIJEDI „GDJE JE PETAR, TU JE CRKVA“, A NE „GDJE JE CRKVA, TU NIJE PETAR“

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Nadbiskup Carlo Maria Viganò, bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je uživao veliku podršku među znatnim dijelom Katoličke crkve među prelatima i laicima, što samo po sebi ne bi značilo puno, no istovremeno izražava neslaganje s papom Franjom i kritizira ga, napisao je sljedeće:

„Svjetska kriza, koja se priprema razgradnju tradicionalnog društva, također je zahvatila Katoličku Crkvu. Čini se da je njezina hijerarhija postala taocima (!) onih koji su napustili vjeru i koji teže moći. Nekada su pape i svećenici pristupali vladarima neustrašivo, jer su znali da govore u ime Isusa Krista, Kralja kraljeva. Rim, kao središte Cezarove vlasti, danas je tiho i osamljeno, slično kako je Druga Rimsko Konstantinopolska bila tiha tijekom stoljeća. Možda je Providnost namijenila da danas Moskva, Treći Rim (!), prema proročanstvu (2 Solunjanima 2:6-7), igra ključnu ulogu kao eshatološka prepreka Antikristu pred očima svijeta. Ako su se pogrješke komunizma širile putem Sovjetskog Saveza, pa čak i unutar Crkve, Rusija i Ukrajina danas mogu odigrati značajnu ulogu u obnovi kršćanske civilizacije i doprinijeti uspostavljanju mirnog razdoblja u svijetu, u kojem će i Crkva ponovno ustati očišćena i obnovljena u svojim službenicima.“

U srpnju je oštro kritizirao papu Franju putem društvenih medija, uspoređujući ga s Antikristom, tvrdeći da „robuje aktualnoj ideologiji” i da, ako je papa, onda „sigurno nije katolički papa.” Napisao je mnogo objava, uključujući tri javna pisma koja su privukla pažnju. Prvo pismo bilo je u vezi s kardinalom Theodorom McCarrickom i njegovim seksualnim zločinima. Drugo pismo bilo je usmjereno prema svećenicima pozivajući ih da shvate „istinu“ o papi Franji. Treće pismo, nazvano „Deklaracija o rusko–ukrajinskoj krizi“, objavljeno je u ožujku 2022. U tom pismu nadbiskup Viganò podržava osnivanje „Međunarodnog pokreta rusofila” i njihov osnivački kongres održan u Moskvi u ožujku 2022. Na tom su događaju bili nazočni predstavnici iz otprilike 40 zemalja.

Nadbuskup Viganò u svom pismu opisuje Rusiju kao „posljednju utvrdu civilizacije protiv barbarstva“ i navodi da okuplja oko sebe narode, koji pružaju otpor prema međunarodnim organizacijama poput NATO-a, Ujedinjenih naroda, Svjetske zdravstvene organizacije, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i različitih zaklada. On tvrdi da te organizacije imaju za cilj indoktrinaciju masa i manipulaciju informacijama kako bi destabilizirale zakonito izabrane vlade i prouzrokovale kaos, ratove i bijedu kao sredstvo vladanja. Viganò također promovira populističku pro-rusku viziju u kojoj vidi Putinov režim kao prijatelja kršćana diljem svijeta, uključujući one koji žive u zemljama čije vlade, prema njegovom uvjerenju, kontroliraju zli globalisti.

Vigano iznosi zapravo svoju teoriju zavjere:

„Teoretičari ovog puča imaju svoja imena i lica, počevši s osobama kao što su George Soros, Klaus Schwab i Bill Gates. Oni koji danas tvrde da je Rusija neprijatelj smatraju Europljane, Amerikance, Australce i Kanađane neprijateljima te ih tako tretiraju, progoneći ih i osiromašujući. No, dok izaslanici Svjetskog ekonomskog foruma u zapadnim vladama mogu donositi zakone, koji idu na štetu vlastitih građana, i držati svjetske lidere u šaci, promjene režima koje su uspješne sprovedene u drugim zemljama zaustavljene su na granicama Rusije. S druge strane, izborna prijevara 2020. godine u Sjedinjenim Američkim Državama bila je također neophodna kako bi se spriječila potvrda predsjednika Donalda Trumpa, baš kao što su 2013. godine, duboka država i duboka Crkva uspjele prisiliti papu Benedikta XVI. da podnese ostavku i izaberu osobu koja odgovara Novom svjetskom poretku, isusovca Jorgea Marija Bergoglia.“

Zanimljivo je kako neki američki katolički biskupi i medijski izvori u SAD-u iskazuju duboku zabrinutost zbog mogućeg raskola u Njemačkoj, dok istodobno zadržavaju svoje povjerenje u nadbiskupa Vigana kao osobu od integriteta. Njih ne smetaju Viganova stajališta poput:

„Njegovo djelovanje (misli se na papu Franju!) nastoji narušiti Sveti Polog Vjere i unakaziti katoličko lice Zaručnice Kristove riječju i djelom, kroz dvoličnost (!) i laži (!), kroz te njegove teatralne geste koje izgledaju kao  spontane, ali su pažljivo osmišljene (!) i isplanirane. … Njegovo djelovanje koristi se naučavateljskom improvizacijom, tim spontanim i fluidnim naukom, koji je jednako prijeteći kao i brzoplet. To stvara prividnu i pretencioznu (!) pobožnost. … Još jednom, riječi Pape imaju miris ogromne (!) laži … nemoguće je tražiti jasnoću [s papom Franjom], budući da je prepoznatljiv znak modernističke hereze prikrivanje istine. Majstori zablude i stručnjaci u umjetnosti obmane… I tako laž, uporno i opsesivno ponavljana, na kraju postaje „istinita” i prihvaćena od većine. Također je tipična modernistička taktika potvrditi ono što želite uništiti, koristeći nejasne i neprecizne izraze, te promovirajući pogrešku nikada je jasno ne formirajući. Točno to radi Papa Bergoglio, sa svojim razgrađujućim amorfizmom Tajni Vjere, sa svojim doktrinarnim približavanjem…“ („Nadbiskup Viganòva obrana Djevice Marije kao odgovor na Papu Franju“. 20.12.2019.)

Ili, primjerice:

„Kršćani očekuju jasan odgovor od samog Pape. To je stvar previše važna; ona je suštinska: Da, vjerujem da je Isus Krist Sin Božji postao Čovjek, jedini Spasitelj i Gospodar… Svi kršćani očekuju ovo pojašnjenje od njega, ne od drugih, i po svojem krštenju imaju pravo na taj odgovor.“ („Nadbiskup Viganò poziva Papu da osobno odgovori na tvrdnje da ne vjeruje u božanstvo Krista“, 10.10.2019.)

Trenutačno nije poznato, jesu li neki od biskupa, koji su podržavali Vigana, javno povukli svoju podršku bivšem nunciju, koji sada tvrdi da je Rusija pod Putinom posljednja obrana protiv „opasnih subverzivaca čiji je deklarirani cilj uspostava paklenog tiranina u kojem vladaju mržnja prema Bogu, kao i mržnja prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, bolest, smrt, neznanje, siromaštvo, nasilje, sebičnost i korupcija“. Viganò opisuje to kao „kraljevstvo Antikrista“.

Izvještavanje o ratu u Ukrajini, prema tvrdnji Viganòa, predstavlja „grubo je krivotvorenje od strane glavnih medija,” dok oni koji ne prihvaćaju njegove tvrdnje postaju žrtve „pranja mozga koje provode glavni svjetski mediji“. Viganò veliča Rusiju kao bedem protiv Antikrista i svjetionik kršćanskom svijetu. Čak naziva Moskvu „trećim Rimom“, konceptom popularnim među mnogim rusko-pravoslavnim vjernicima, sugerirajući da je Moskva vodeći kršćanski centar nakon pada Rima i Carigrada. Viganò podržava opravdanja predsjednika Vladimira Putina za napad na Ukrajinu, izražavajući zabrinutost zbog nedostatka objektivnog medijskog izvještavanja o navodnim neonacističkim grupama u Ukrajini, koje su napadale rusko govoreće Ukrajince u autonomnim istočnim regijama Donjecka i Luganska. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky,.koji negira da je nacizam uzrok osmogodišnjeg sukoba na istoku njegove zemlje, a koji je počeo 2014. godine ulaskom ruske vojske, je. kaže Viganò, „prosječan’ glumac, koji je došao na vlast putem medija i koristi svoj položaj kako bi promovirao „LGBTQ ideologiju‘. „Njegovi nastupi u ženskom odijelu savršeno su u skladu s LGBTQ ideologijom, koju njegovi europski sponzori smatraju neophodnim za reformatorski program, koji svaka zemlja treba prihvatiti, zajedno s rodnom ravnopravnošću, pobačajem i zelenom ekonomijom,” piše Viganò.

Neki američki biskupi su nakon prvog Viganovog pisma izrazili nedvojbeno povjerenje u njegov osobni integritet, iako je odmah bilo vidljivo da ne govori istinu, i izjavljivali da njegove tvrdnje i optužbe čine uvjerljivima, iako je to impliciralo kritiku i omalovažavanje prema papi Franji. Sada se, neki podržavatelji ranijih Viganovih poruka pomalo udaljavaju od njega. Većinom pokušavaju ignorirati, ali ne i osuđivati, njegove pruke, možda se nadajući da nitko neće primijetiti da je njihov bivši favorit sad izgubio razum. Neke su osobe ipak promijenile svoje mišljenje i počele ga kritizirati. Ipak, postoje pokušaji da se razdvoje poruke iz prvog pisma i kasnijeg nerazumnog izdanja. Neki čak spekuliraju da Viganò više nije autor poruka u vezi s ratom u Ukrajini, te da ekstremna stajališta pripadaju drugoj osobi. Međutim činjenica je da Vigano iz 2022. godine ostaje isti kao i onaj Vigano iz 2018. godine.

Osobe, uključujući biskupe, teologe i medijske osobe, koje su poticale sumnju u nauku i pristup pape Franje, čini se da nisu spremne priznati svoju ulogu u tome, niti izraziti žaljenje zbog onoga što su činili. Postavlja se pitanje: Zašto pokušavaju prikazati da se Viganò promijenio, umjesto da priznaju da su bili u krivu s njim od samog početka pisanja pisama i deklaracija? Čini se da su stvari otišle predaleko! Pokajanje bi bilo ogroman korak na putu prema iscjeljenju!

Kršćanska zajednica „Faithful America“, koja se trudi pretvoriti vjeru u djela za društvenu pravdu, objavila je peticiju koja, između ostalog poziva:

„Kao vjernici katolici i ekumenski kršćani, pozivamo vas, kao biskupe koji ste u prošlosti hvalili ili podržavali nadbiskupa Viganòa, da sada osudite njegov ekstremizam. Molimo vas da ujedinite Crkvu osuđujući njegove zle napade na demokraciju i papu Franju danas. Hvala vam“. Peticija je izravno upućena konkretnoj skupini biskupa pri čemu je kardinal Raymond Burke na vrhu tog popisa.

Tijekom prvih osam godina mnogi su iskazivali otvoreno neprijateljstvo prema papi i čini se da se to ukorijenilo tijekom tog vremena. Velik dio štete vjerojatno je trajan. Kada se zaključak da je papa Franjo užasan, heretičan, zao ili zlostavljački papa usađuje u nečiji um, iznimno je teško vratiti ga iz ‘ponora’. To bi zahtijevalo ne samo otvoren um, već i potpunu reevaluaciju bezbrojnih zabluda i volju da ih se sagleda iz drugog ugla. Nažalost, malo je vjerojatno da će se dogoditi potpuni zaokret cijele industrije posvećene protivljenju papi. Kada se pita bilo kojeg strastvenog kritičara pape Franje, dobiva se niz događaja koji su ih doveli do njihovog zaključka o Papi. Zapanjujuće je koliko je mnogo njegovih izjava i postupaka izvučeno iz konteksta i iskrivljeno od početka njegovog pontifikata.

Što kritičari Pape kažu o njegovom Učiteljstvu?

Prema njima, Papa Franjo je pogriješio u Laudato ‘Si: to je liberalna besmislica.Papa Franjo je pogriješio u sakramentalnoj disciplini koju je utvrdio u Amoris Laetitia: to je hereza. Papa Franjo je pogriješio u svojoj izmjeni Katekizma o smrtnoj kazni: on to ne može činiti; to je samo njegovo osobno mišljenje (koje je slučajno herezično). Papa Franjo je pogriješio kada je odlučio dodati “ekološki grijeh” u Katekizam: takva stvar ne postoji. Papa Franjo je pogriješio u svojim homilijama o umnožavanju kruhova. Papa Franjo je pogriješio kada je kršćane zamolio da evangeliziraju, a ne da vrše proselitizam. Papa Franjo je pogriješio u svojim govorima uspoređujući Svetu obitelj s migrantima. Zapravo, Papa Franjo je pogriješio svaki put kada je podučavao o imigraciji. Papa Franjo je pogriješio svaki put kada je podučavao nešto o socijalnoj pravdi, pomaganju siromašnima ili bilo čemu što bi se moglo shvatiti kao politički liberalno. Papa Franjo je pogriješio svaki put kada je otvorio usta da poduči nešto o vjeri i moralu što nije bilo povezano s pobačajem, homoseksualnim ponašanjem ili bilo kojim temama unaprijed odobrenim od strane njegovih kritičara. Zapravo, čak i kada podučava o tim temama, i dalje je pogriješio jer se ono što kaže može krivo interpretirati. Pogriješio je što nije oštrije osudio te loše stvari. Pogriješio je što nije više o tome govorio. Papu Franju uvijek se smatra pogrešnim, kraj priče.

Sve to potiče na razmišljanje. Zar Crkva ne poučava, da Sveti Duh pruža svoju božansku pomoć Papi kada poučava, čak i kada to nije izraženo kao nezabludivo učenje, pa čak i kada su u pitanju disciplinska pitanja? Kako je moguće da Papa, kojem je dodijeljena božanska pomoć Svetog Duha u njegovom Običnom Magisteriju, čini pogreške u svojim naučavanjima – ne samo jednom, ne dvaputa, ne čak triput, već gotovo svaki put? Kako može čovjek imati toliku zaštitu od Svetog Duha, a opet kontinuirano činiti pogreške? To se može opisati samo kao čudo samo po sebi. Ovo je nešto nečuveno u cijeloj povijesti Crkve. Nasuprot Papi, njegovi kritičari ne dobivaju božansku pomoć od Svetog Duha. I nikada ne govore s nezabludivošću. Možda bi katolici trebali temeljito razmisliti prije nego što slijede takve kritičare umjesto da slijede Papu.

Protivnici pape Franje šire izuzetno opasno nesporazum tvrdeć da su sve papinske pouke, koje nisu definirane ex cathedra predmet rasprave. Čak se među nekim kardinalima i biskupima tvrdi da pojedinac slobodno može ne slagati se s bilo kojom od papinih pouka. koje nisu definirane kao nezabludive. Sugeriraju da su takve pouke samo Papina osobna mišljenja. Na Općoj audijenciji 24. ožujka 1993. Papa Ivan Pavao II. je rekao:

„Uz ovu nepogrešivost definicija ex cathedra, postoji karizma pomoći Duha Svetoga, dana Petru i njegovim nasljednicima kako ne bi pogriješili u stvarima vjere i morala i umjesto toga pružili dobro svjetlo kršćanskom narodu. Ova karizma nije ograničena samo na iznimne slučajeve, već obuhvaća u različitim stupnjevima cjelokupno vršenje učiteljstva. … Na taj način potiče kulturno i moralno obogaćivanje na svim razinama Crkve. Organizirajući ovaj rad konzultacija i proučavanja, on se pojavljuje kao Nasljednik “Stijene” na kojoj je Krist izgradio svoju Crkvu.“

U  dokumentu „Donum veritas“ stoji: „Učiteljske odluke u pitanjima discipline, čak i ako nisu zajamčene karizmom nezabludivosti, nisu bez božanske pomoći i zahtijevaju odanost vjernih.”

Opsesivan način na koji kritičari Pape neprestano traže kontroverze kako bi ga optužili zapravo ih je doveo do situacije u kojoj su sami sebe doveli u problem. U ovom trenutku, puno je manje vjerojatno da su svi njihovi kritički stavovi ispravni, nego što je vjerojatno da im je razumijevanje katoličanstva iskrivljeno. Ako nije vjerojatno da su svi njihovi kritički stavovi ispravni, možda nije vjerojatno ni da je bilo koji od njihovih kritičkih stavova ispravan.

Čak i pokvaren sat je točan dva puta dnevno. Treba li prihvatiti da Namjesnik Kristov, kojem Sveti Duh daje božansku pomoć, svaki put kada koristi svoje Učiteljstvo, ne može zadovoljiti tako nisku letvicu? Ako je to slučaj, kakav smisao ima imati Namjesnika Kristova uopće? Za one koji demoniziraju Papu, svakog tko ne potvrđuje njihov svjetonazor naziva se “papolaterom”. Papolatrija je naravno pogrešna. Ali isto tako i demonizacija Pape. Ova druga praksa je veći problem u današnjoj Crkvi od prve.