NA ISTOM VALU

IVAN MIKLENIĆ: POLITIKA GUŠI EKUMENIZAM

UZ POŽEŠKI EKUMENSKI SUSRET Politika guši ekumenizam

Susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije u Požegi

»Na poziv požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, u božićnom ozračju, pred početak Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana u četvrtak 17. siječnja, održan je u Biskupskom domu u Požegi susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika HBK-a« – priopćeno je istoga dana iz Hrvatske biskupske konferencije uz obavijest javnosti da su nazočni biskupi i episkopi s toga susreta objavili i zajedničku izjavu.

Svako je doba, a osobito vrijeme prije ili za same Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, dobro za susrete, razgovore, za produbljivanje i osobnoga poznanstva i dobrohotnih uzajamnih osobnih odnosa te u načelu takvi susreti mogu biti doprinos i unaprjeđenju ekumenskih odnosa između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve. Takvi ekumenski susreti započeli su nakon II. vatikanskoga koncila još u bivšoj saveznoj državi u okolnostima kad se provodila ateizacija cjelokupnoga društva, posebno kroz služenje vojnoga roka i obrazovni sustav, ali kad je prevladavajućoj jugoslavenskoj politici i te kako bilo stalo do što boljih ekumenskih odnosa u državi, no ne iz kršćanskih ili humanističkih, nego isključivo političkih razloga. U takvim okolnostima ekumenski susreti predstavnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve imali su unaprijed ograničen domet. Službena jugoslavenska historiografija u to je doba zastupala političke dogme koje su obuhvaćale i mitove o II. svjetskom ratu, o broju žrtava i krivnji hrvatskoga naroda, a svi zločini počinjeni pod vodstvom Partije bili su izbrisani i zanijekani, štoviše o tim zločinima nije se smjelo javno ni progovoriti. Njegovanjem historiografskih mitova, koji i danas žive po količini u vrlo impresivnim knjiškim izdanjima, od kojih su mnoga proširena i na strane jezike, i u glavama mnogih neinformiranih osoba, ta je politika doslovno trovala Srbe i Hrvate.

Šteta je što je politički aspekt prevladao u požeškoj izjavi koja održava dominantan pristup prošlosti uobičajen gledanjima u suvremenoj srbijanskoj politici, u kojoj se ignorira 45 godina mira u kojima su poniknuli čitavi novi naraštaji, koji nemaju baš ništa s događanjima u II. svjetskom ratu, a svjedoci su, mnogi i žrtve, rata devedesetih.

Na valu upravo tih historiografskih mitova – kad se s vlasti urušavao komunizam i kad su narodi koji su živjeli u zajedničkoj komunističkoj državi poželjeli slobodu i svoje nacionalne države, osobito Hrvati koji su stoljećima za tim težili – velikosrpska politika, osnažena bivšom saveznom vojskom, krenula je u opću agresiju i na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu, anulirajući 45 godina kakvoga-takvoga suživota. Nova situacija, u velikosrpskoj agresiji otvorenoga prolijevanja krvi i razaranja hrvatskih gradova, sela, crkvenih i drugih kulturnih dobara, bila je i ostaje veliki izazov za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj i za Srpsku pravoslavnu Crkvu. I u tim okolnostima predstavnici dviju Crkava sastajali su se i donosili zajedničke apele za mir, pomirenje, suživot, a katolička strana i u tim je okolnostima svjesno i budno čuvala ekumensku otvorenost prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, a da se pritom nikada nije ni pomišljala odreći istine i pravde. Ekumenizam, naime, nije irenizam, tj. mir pošto-poto, ni zamagljivanje svojih stvarnih stajališta da bi se stvorio privid pomirenja i dobrih odnosa.

Nakon vojnoga poraza i povijesnoga neuspjeha velikosrpske politike i nakon ustrojavanja i stasanja novih država Republike Hrvatske i Republike Srbije, očekivalo bi se da su za ekumenske odnose nastale povoljne vanjske okolnosti te da bi stvarno mogao početi proces istinskoga dijaloga. Održano je mnogo susreta na raznim razinama, više puta bila je ponovljena osuda zločina i izražena su žaljenja zbog žrtava u oba naroda, no ipak se ne bi moglo reći da su nove okolnosti bile dovoljno iskorištene, osobito za vjerske, kršćanske ciljeve ekumenizma. Osporavanje pak svetosti bl. Alojzija Stepinca – koje je, očito vođena politikom, očitovala Srpska pravoslavna Crkva – premda je izazvalo osnivanje Mješovitoga povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve i premda je zajednički razmotrena uloga blaženoga Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, vratilo je politički aspekt u prvi plan ekumenskih odnosa i vrlo negativno djelovalo na stvarne ekumenske odnose. Premda su predstavnici dviju Crkava temeljito analizirali razdoblje II. svjetskoga rata, predstavnici SPC-a nisu promijenili svoje mišljenje makar se pokazalo da nema dokumenata za njega.

Šteta je što je taj politički aspekt ponovno prevladao i u požeškoj zajedničkoj izjavi. Ona, naime, održava dominantan pristup prošlosti uobičajen gledanjima u suvremenoj srbijanskoj politici, u kojoj se ignorira 45 godina u kojima su poniknuli čitavi novi naraštaji, koji nemaju baš ništa s događanjima u II. svjetskom ratu, a svjedoci su, mnogi i žrtve, rata devedesetih. S katoličke strane naivno je mržnju, kako se navodi u izjavi, uzeti kao razlog mnogih žrtava na obje strane, jer pravi je uzrok smišljena politika koja ne dopušta odmak ni od II. svjetskoga rata, a kamoli okretanje budućnosti. A ekumenizam bi trebao ponajprije poticati produbljivanje osobnoga odnosa i odnosa svih kršćanskih zajednica prema Isusu Kristu za što bolje služenje općemu dobru i tražiti međucrkvene oblike suradnje na tom polju.

Zanima nas Tvoje mišljenje!