Aktualno

RUMUNJSKI MUČENICI: PRIČA KOJU NITKO PRIJE NIJE ISPRIČAO

Arhipelag Gulag u Rumunjskoj

Priča koju nitko prije nije ispričao

U petak, 31. svibnja, papa Franjo putuje u Rumunjsku, a u nedjelju, 2. lipnja, posljednjega dana svoga putovanja, predsjedat će božanskom liturgijom u Blaju, s beatifikacijom sedmorice grkokatoličkih biskupa, mučenika „iz mržnje prema vjeri“, između 1950. i 1970., pod komunističkim režimom. Njihova imena: Valeriu Traian Frentiu, Vasile Aftenie, Ioan Suciu, Tit Livi Chinezu, Ioan Balan, Alexandru Rusu i Iuliu Hossu

Tih su sedam samo neki od rumunjskih kršćana, biskupa, svećenika, laika, koji zaslužuju krunu mučeništva.

Još jedan među brojnima jest Ioan Ploscaru, biskup koji je umro 1998., u dobi od 87 godina, od čega je 14 godina proveo u zatvoru u neljudskim uvjetima. Povjerio je prikaz svoje kalvarije u knjizi koja je objavljena u Rumunjskoj 1993., a u Italiji ju je 2013. objavila Dehonijanska izdavačka kuća iz Bolonje.

A zatim, tu je zaprepašćujuće svjedočanstvo, koje je 23. ožujka 2004. u Vatikanu pročitao Tertulian Ioan Langa, grkokatolički svećenik, koje slijedi u cijelosti.

Godine 2004., ocu Tertullianu bile su 82 godine. Umro je 2013. Njegov je prikaz vrlo konkretan i u isto vrijeme duhovan. Pomalo kao Solženjicin, pomalo kao spisi mučenika. Između milosti i otajstva opačine, dovedene do granica nezamislivoga. Sa „Svetom Providnošću“ koja djeluje kroz nesvjesne ruke sadističkih zatvorskih čuvara.

U vremenu u kojemu je mučeništvo zlorabljena riječ, čak primijenjena i na islamističke šehide koji se raznose kako bi počinili ubojstva, ovo svjedočanstvo pomaže obnoviti istinu. Koje nikako ne treba propustiti.

*  *  *

„ALI NEBESA NAD NAMA SU VEĆA“

Tertulian Ioan Langa

Moje je ime Tertulian Langa, i osamdeset su mi i dvije godine života, koji više ne ću vidjeti. Od toga, šesnaest ih je dano komunističkim zatvorima.

U dobi od dvadeset četiri godine, 1946., bio sam mlad asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bukureštu. Ruske su trupe već zauzele gotovo trećinu Rumunjske i naznačeno mi je da bih se, kao član fakulteta, trebao hitno učlaniti u učiteljski sindikat kojim je manipulirala Komunistička stranka, koju su na vlast gurnuli naoružani Sovjeti.

Već mi je bio poznat čvrst stav učiteljstva Katoličke Crkve protiv komunizma, koji je definiran kao u sebi zlo. Stoga u mojoj savjesti nije bilo mjesta za kompromis. Odrekao sam se svoje sveučilišne karijere i povukao se na selo, kao zemljoradnik, ali to nije bilo dovoljno, jer sam na fakultetu već bio poznat kao borbeni katolik i antikomunist. Protiv mene je na brzinu improviziran dosje s optužbama, ali kako su optužbe bile zasnovane na okolnostima koje još nisu bile kriminalizirane kaznenim zakonom (povezanost s biskupima i nuncijaturom, laički apostolat), moj je dosje bio grupiran s krupnim industrijalcima. Nakon ispitivanja popraćena užasnim postupanjem, javni je tužitelj, savršenom komunističkom logikom, objavio: „Nema dokaza krivnje kod optuženika u njegovu dosjeu, ali ipak tražimo maksimalnu kaznu: petnaest godina prisilna rada. Naposljetku, da on nije kriv, ne bi bio ovdje.“ Prigovorio sam: „Ali nije moguće da me osuđujete bez dokaza!“ On: „Nije moguće? Evo kako je moguće: dvadeset godina prisilnog rada zbog prosvjedovanja protiv narodne pravde.“ I to je bila kazna.

To se dogodilo prije nego što je Rumunjska grkokatolička crkva bila stavljena izvan zakona [prosinac 1948.]. Uzimalo se zdravo za gotovo da će moje uhićenje i mučenje kojem sam bio podvrgnut uspjeti i preobraziti me u instrument budućeg okrivljivanja biskupa i svećenika Grkokatoličke crkve i vatikanske nuncijature.

Iznijet ću samo neke trenutke sa svoga ispitivanja i utamničenja u komunističkim logorima za istrjebljenje.

Uhićen sam u mjestu Blaj, u uredu biskupa Ioana Suciua, apostolskoga upravitelja grkokatoličke metropolitanske stolice u Rumunjskoj i budućega mučenika. Predstavio sam mu se, poglavaru svoje Crkve, kako bih pitao za prosvjetljenje Svete Providnosti, jer se moj duhovni otac, biskup Vladimir Ghika, još jedan budući mučenik, skrivao. Netko mi je ponudio mogućnost napuštanja zemlje. Kako je to bio važan korak, nisam ga htio učiniti a da ne utvrdim je li to Božja volja. Odgovor je došao: uhićen sam. Razumio sam da imam provesti život u zatvorima komunističkoga režima, ali bio sam miran: slijedio sam put Svete Providnosti.

ŽELJEZNA PALICA. – Sjećam se Velikoga četvrtka 1948. Tijekom dva tjedna, svakoga dana, tukli su me štapom po potplatima mojih stopala, kroz cipele: činilo se kao da se munja probija kroz moju kralježnicu i eksplodira u mome mozgu. Ali nisu mi postavljali nikakva pitanja. Pripremali su me, koristeći palicu, kako bi me omekšali za ispitivanje. Bio sam vezan rukama i nogama i visio sam naopako, a moji su mi tamničari stavili u usta čarapu koja je već dugo korištena u cipelama i ustima drugih korisnika socijalističkoga humanizma. Čarapa je postala reduktor buke i sprječavala je da zvuk napusti mjesto ispitivanja. Ali bilo je praktično nemoguće ispustiti i jedan jauk. Štoviše, psihološki sam se smrznuo: više nisam bio u stanju plakati ili pomicati se. Moji su mučitelji tumačili to ponašanje kao fanatizam s moje strane. I nastavljali su sa sve većim bijesom, izmjenjujući se u mučenju. Noć za noći, dan za danom. Ništa me nisu pitali, jer ih nisu zanimali odgovori, osim uništenje osobe, nešto čiji se dolazak odgađao. I kako su pokušaji za uništenjem moje volje i zasjenjenjem moga uma bili produljeni, tako je i mučenje bilo neograničeno produljeno. Izudarane cipele otpadale su s mojih stopala, komad po komad.

Te noći Velikoga četvrtka, u obližnjoj crkvi, slavljena je liturgija, popraćena zvonima koja su jecala kao da su prestrašena. Počeo sam. Isus je morao čuti moj prigušeni krik kada sam, ni sam ne znam kako, jauknuo iz toga pakla: „Isuse! Isuse!“ Dolazeći iz čarape, moj je krik bio nerazumljiv tamničarima. Kako je to bio prvi zvuk koji su čuli od mene, rekli su da su zadovoljni, sigurni u to da su me slomili. Na deki su me odvukli u ćeliju, gdje sam se onesvijestio. Kada sam se probudio, inkvizitor je stajao preda mnom sa sveskom papira u ruci. „Bio si tvrdoglav, bando, ali ne izlaziš odavde dok ne izneseš sve što skrivaš u sebi. Imaš petsto listova papira. Piši o svemu u svomu životu: sve o svojoj majci, ocu, sestrama, braći, svojti, rođacima, prijateljima, poznanicima, biskupima, svećenicima, redovnicima, političarima, susjedima i zločincima poput tebe. Ne zaustavljaj se dok ne potrošiš papir.“ Ali ja nisam napisao ništa. Ne zbog svojevrsna fanatizma, nego jer nisam imao snage: čak se i moj um činio praznim.

VUČICA. – Nakon četiri dana, ista osoba: „Jesi li završio s pisanjem?“ Vidjevši da papir nije ni dodirnut, rekao je: „Ako stvari tako stoje, svlači se! Želim te vidjeti kao Adama u raju.“ Dani su prolazili tako, dani gole kože na tlu, ugođaj tipičan za humani socijalizam. Druga se osoba uskoro pojavila na vratima: „Da vidimo, što imaš na papiru? Ništa? I dalje tvrdoglav! Vidjet ćeš da imamo druge metode.“ Onda je otišao. Vratio se s golemom ženkom vučjaka, koja je pokazivala svoje prijeteće očnjake. „Vidiš li je? To je Diana, herojski pas, kojeg su tvoji prijatelji zločinci ustrijelili u planinama. Ona će te naučiti što trebaš raditi. Počni trčati!“ A ja: „Kako mislite, trčati? U sobi dugoj tri metra?“ U sobi je bila i žarulja od 300 W, presvijetla za sobu veličine tri puta dva metra i pričvršćena ne na stropu, nego na zidu, u razini očiju. „Trči!“ Vučjakinja je, režeći, bila spremna za napad. Trčao sam šest ili sedam sati, ali sam to shvatio tek u zoru, vidjevši da se svjetlo uvlači u ćeliju i začuvši kretanje u zgradi. Povremeno je čovjek pustio vučjakinju van, zbog njezinih potreba. Meni to nije bilo dopušteno. Kada sam počeo gubiti ravnotežu i pokazivati znakove zaustavljanja, budno je pseto, kao po naredbi, zarilo svoje zube u moje rame, vrat i ruku.

Trčao sam pred njezinim očima i njezinim očnjacima trideset i devet sati bez prestanka. Na kraju sam kolabirao i vučjakinja je nasrnula na mene. Ugrizla me za vrat, ali nije me zadavila. Tada sam osjetio nešto vruće i žaruće na svom čelu i u očima, i shvatio sam da zvijer urinira po mom licu. A iz riječi svojih mesara razumio sam da sam trčao trideset i devet sati. „Mogli smo ovoga poslati u Rio na maraton! Kakva izdržljivost, fašistička svinja! Ali uvidjevši da me čak ni maraton nije uspio uvjeriti da dadnem izjavu o biskupima i nuncijaturi, ili o nekim prijateljima koje su tražili, smatrali su korisnim prijeći na drugi oblik uvjeravanja: vreću pijeska.

VREĆA PIJESKA. –  Sljedećega dana, u jednom uredu, svezali su mi ruke i noge pred stolom na kojem je bila mala vreća. Iza mene je bio blijed i nijem tamničar. Za stolom u kutu bio je ćelav čovjek s kozjom bradicom, očito pokušavajući izgledati poput Lenjina. I on je bio bez riječi, ali je učinio kretnju svojom rukom. Moj je mučitelj razumio zapovijed. Uzeo je vreću i udarao me ritmički po glavi njome, prateći svaki udarac riječima: „Govori!“ Desetke, stotine puta, ne znam, možda tisuće: „Govori!“ Ali nitko me ništa nije pitao. Bio je samo taj mukli, monotoni glas koji je lupao u moj mozak imperativom da govorim, odgovorim na bilo koje pitanje koje mojoj savjesti postavi inkvizitor. Bilo mi je teško dešifrirati sotonsku ideju želje da se nadvlada moja volja. Nakon otprilike dvadeset udaraca, počeo sam primjenjivati moralno načelo „age contra“, postupaj suprotno, govoreći sebi kod svakog udarca: „Ne ću govoriti!“. Desetke puta, stotine puta. Autosugestijom usadio sam u sebi odgovor „Ne ću govoriti!“, riskirajući postati rob tomu načinu izražavanja. To se i dogodilo: od tada, automatski sam odgovarao na bilo koje pitanje koje mi je postavljeno na bilo koju temu: „Ne ću govoriti!“. Trebala mi je čitava godina mentalnog truda da se oslobodim od toga zlokobna refleksa.

DVADESET OSAM CENTIMETARA. – Kao predmet lišen vrijednosti i zanimanja za ispitivače, prebačen sam u zatvor osam metara ispod močvarnog tla Jilave, izgrađena za obranu glavnoga grada, ali neupotrebljiva zbog ozbiljnih vodenih oštećenja. Ništa nije ondje preživjelo osim čovjeka, najvećega blaga povijesnog materijalizma. U ćelijama Jilave, jadni su ljudi bili zbijeni poput srdela – ne u ulju, nego u vlastitim sokovima, od znoja, mokraće i vode koja je prodirala unutra, koja je neprestano curila niza zidove. Prostor se koristio na najznanstveniji mogući način: dva metra dužine i dvadeset osam centimetara širine za svaku osobu, koja leži na boku na tlu. Najstariji su ležali na drvenim stolovima, bez plahte ili pokrivača. Njihove su bedrene kosti i vanjska strana koljena i listovi ležali uz drvo. Ležali smo na rubovima svojih kostiju kako bismo zauzeli minimalan prostor. Naše su se ruke mogle oslanjati samo na gležanj ili rame susjeda. Nismo mogli izdržati više od pola sata; tada su se svi, po zapovijedi, okrenuli na drugu stranu, jer bi to bilo nemoguće napraviti pojedinačno. Gomila tijelâ raspoređenih na ovaj način bila je u dvije razine, kao u krevetima na kat. Ali ispod toga nalazila se treća razina, gdje su zatvorenici ležali na golom cementu. Na cementu, kondenzirana para daha šezdeset muškaraca, zajedno s vodom koja je prodirala i mokraćom koja je curila iz toaleta, stvorila je viskoznu smjesu u kojoj su se nesretnici prelijevali. U središtu ćelije-grobnice nalazio se metalni kontejner od oko sedamdeset do osamdeset litara, ​​za urin i fekalije šezdeset muškaraca. Nije imalo poklopca i smrad i tekućina iz njega su izvirali izobilno. Da bi se doseglo do njega, moralo se proći kroz “filter”, teški pregled nanesen na golu kožu, pregled tijekom kojega je pregledano cijelo tijelo i svi njegovi otvori.

„FILTER“. – Strugali su naša usta, područje pod jezikom i desni drvenim štapom, u slučaju da smo mi zločinci nešto tu sakrili. Isti je štap prodirao u naš nos, uši, stražnjicu, ispod testisa; uvijek isti štap, strogo isti za sve, kao znak egalitarizma. Prozori u Jilavi nisu načinjeni da bi propuštali svjetlost, nego da je zapriječe, jer su svi bili potpuno zapečaćeni drvenim daskama, pričvršćenim čavlima. Nedostatak zraka bio je takav da bismo, kako bismo disali, u smjenama išli do vrata, po trojica odjednom, s ustima uz procjep ispod vrata i u tom položaju bismo brojili šezdeset uzdaha, nakon čega bi drugi uznici dolazili oporaviti se od nesvjestice i nedostatka kisika.

Tako smo, na svoj način, pridonijeli izgradnji najhumanijeg sustava na svijetu. Jesu li Churchill i Roosevelt znali te stvari, kada su potezom pera na sramnom teheranskom stolu utvrdili da nas, Rumunje, treba prizemljiti crveni Moloh s istoka, da bismo mi trebali biti vrpca koja osigurava njihovu ugodu? I je li Sveta Stolica mogla imati ikakva pojma o tomu?

GOLI NA HLADNOĆI. – Iz Jilave, nakon dugih godina profaniranja naše ljudskosti, prebačeni smo, s okovima na nogama, u zatvor maksimalne izolacije nazvan Zarka, paviljon mučenja u zatvoru Aiud. Dobrodošlica je slijedila isti zlokobni, đavolski ritual oskvrnjenja čovjeka, stvorena iz ljubavi Božje. Tu je bilo isto životarenje i iskušavanje, iste teške čizme koje su tonule u naša rebra, želudce i bubrege. Unatoč svemu, primijetili smo razliku: više nismo bili podložni režimu ustrajavanja u mokraći, znoju, zgušnjavanju i nedostatku kisika, ali smo bili podložni intenzivnu tretmanu oksigenacije golom kožom na hladnoći, zločinac po zločinac (to jest ministri, generali, sveučilišni profesori, znanstvenici, pjesnici) uključujući mene, koji nisam bio ništa drugo doli veliko „Ne ću govoriti!“, s čvrstim i poniznim povjerenjem u Milost koja će učiniti da prođem na ispitu.

Svi smo, kao narodni neprijatelji, trebali nestati. Ako ne, kako bi toliko hvaljeni „novi sovjetski čovjek“ mogao napredovati? Ćelija u koju sam smješten nije sadržavala ništa: ni kreveta, plahte, jastuka, stola, stolice, podloška – čak ni prozora. Bile su samo željezne rešetke i ja, poput svih drugih, bio sam sâm u sobičku. Čudio sam se u sebi, odjeven samo u svoju kožu i zaogrnut hladnoćom.

Bio je kraj studenoga. Hladnoća je bivala sve prodornija, poput neugodna drugara iz ćelije. Nakon otprilike tri dana, vrata su se otvorila i bacili su mi poderane hlače, košulju kratkih rukava, donje rublje, prugastu uniformu i nekoliko istrošenih cipela bez vezica i čarapa. Nije bilo ničega da pokrijem glavu. Također su mi dali neku vrstu nužnika, bijedan kontejner od oko četiri litra. Žurno sam se obukao. Četvrtoga su dana brojali zatvorenike koji su se smrzavali. Dali su mi broj umjesto moga imena: K-1700, godina u kojoj se Crkva u Transilvaniji ujedinila s Rimom. U javnom registru, već sam bio mrtav. Preživio sam samo kao broj, statistika. Zatim je došla čorba, kačica je zahvatila oko 125 grama: bila je to tanka tekućina izrađena kuhanjem kukuruzna brašna. Za ručak su nam podijelili varivo od graha, u kojem sam mogao izbrojati osam ili devet punih zrna. Bilo je mnogo praznih ljuski. Za večeru su nam donijeli čaj s koricom spaljena kruha. Nakon tjedan dana, zamijenili su grah kašom od mekinja, u kojoj sam izbrojio četrnaest cijelih zrna žitarice. S vremena na vrijeme izmjenjivali su grah s kašom od mekinja. Živjeli smo s manje nego što se daje kokoši.

HODAJ ILI UMRI. – Da bi preživjeli hladnoću, morali smo se stalno kretati, raditi gimnastiku. Čim bismo pali, premoreni od umora i gladi, zaronili bismo u san, ali vrlo kratak san, jer je bila žestoka hladnoća. Glas s druge strane zida me jednoga dana probudio iz takva sna: „Ja sam profesor Tomescu, bivši ministar zdravstva. Tko ste vi?“ Kada je čuo moje ime, rekao je: “Čuo sam za vas. Slušajte me pozorno: dovedeni smo ovdje da budemo istrijebljeni. Nikada ne ćemo surađivati ​​s njima. Ali tko god ne hoda, umire i postaje suradnik. Recite drugima: tko stane, umire. Hodajte bez stajanja!“ Paviljon, uronjen u turobnu tišinu smrti, odzvanjao je zvukovima naših nevezanih cipela. Oživjela nas je tajanstvena ljudska volja da ostanemo u povijesti i poziv Crkve da ostanemo živi. Prestali smo raditi tek oko 12:30, na pola sata, kada je oskudna sunčeva svjetlost treperila za nas u kutu sobe. Tamo, pogrbljen, sa suncem na svom licu, ukrao sam malo sna i zrȁku nade. Kada me sunce napustilo, osjećao sam da me Milost nije napustila.

Znao sam da moram preživjeti. Hodao sam, ponavljajući sebi kao refren, izgovarajući: „Ne želim umrijeti! Ne želim umrijeti!“ I nisam umro! Svakim korakom mentalno sam izgovarao molitve, skladao litanije, recitirao psalme.

Nastavili smo hodati tim putom, kako ne bismo posrnuli u smrt, sedamnaest tjedana. Svi koji su izgubili snagu ili volju za kretanjem, umrli su. Od osamdeset muškaraca koji su došli u Zarku, samo je trideset preživjelo. Željezne rešetke, malo po malo, odjenule su se u kapute od mraza, nastale od disanja našega životnog daha, blistave putničke haljine za put u raj.

ALI SVE JE MILOST. –  Snažno sam vjerovao, mnogo puta, da sam došao do sama ruba tame. Ali imao sam još dug put. Stigavši, godinama poslije, u ono što sam zamišljao da mora biti sloboda, shvatio sam da to u stvarnosti nije ništa drugo nego drugi način življenja u tami, da hladnoća između Grkokatoličke Crkve i hijerarhije njegove pravoslavne sestre Crkve još uvijek nije odmrznula; da su se naše crkve i dalje oduzimale, a naše stado i dalje nestajalo, ubijano obećanjima. Ali Krist je Gospodin također pobijedio tek kada je svojim posljednjim dahom mogao izreći Consummatum est – dovršeno je.

Nisam pisao puno o svojim dramatičnim iskustvima. Tko može povjerovati u ono što se čini nevjerojatnim? Tko može vjerovati da volja može nadvladati prirodne zakone? A što ako bih ispričao čudesa koja sam doživio? Ne bi li se ona smatrala pukom fantazijom? Bilo bi mi teže podnijeti tu nevjericu nego proći više godina zatvora. Ali ni Isusu nisu vjerovali svi koji su ga vidjeli: „Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime“ (Iv 6, 66).

Ništa se u životu ne događa slučajno. Svaki trenutak koji nam Gospodin daje ispunjen je Milošću–dobrohotnom Božjom nestrpljivošću – i našom voljom da na nju odgovorimo ili je odbijemo. Na svakomu je od nas da sve ne svodimo na tvrdu, žestoku, nevjerojatnu priču, nego da shvatimo da prihvaćanje Milosti ne ometa čovjeka, nego ga nosi izvan njegovih očekivanja i moći. Iskreno se nadam da će ovo svjedočanstvo otvoriti prozor u Nebo. Jer je veće, Nebo iznad nas, nego zemlja pod našim nogama.

Sandro Magister, 30. svibnja 2019.

http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it/2019/05/30/the-gulag-archipelago-in-romania-the-story-no-one-has-told-before/

S engleskoga preveo M. Glibić

Izvor: Crkva na kamenu

https://www.cnak.ba/vijesti/svijet/prica-koju-nitko-nije-prije-ispricao/

Zanima nas Tvoje mišljenje!