NAŠ IZBOR

Dr. sc. Božo Skoko: Što je Hrvatima antifašizam? (1)

U trenucima pada Vukovara 1991., dok su sile zla razarale grad, ubijale civile i nastojale zatrti njegov hrvatski identitet, pritom kršeći sve međunarodne konvencije i svjesno čineći masovne zločine, svijet je ravnodušno promatrao agoniju mlade i neovisne hrvatske države. Dok su se gotovo nenaoružani stanovnici tog grada heroja borili i umirali za slobodu te očuvanje ljudskog dostojanstva, Hrvatska je upirala oči prema europskim i svjetskim metropolama, zazivajući pomoć. No, Europa je šutjela, pokazivala je zatečenost i zbunjenost. Pravila se da uopće ne razumije tko je žrtva, a tko agresor… A pred očima svjetske javnosti razarala se baš njezina kulturna baština, ginula su djeca, uništavalo se gospodarstvo, nizali su se zločini kakve svijet nije vidio poslije Drugog svjetskog rata… Zašto je bilo tako?

Možda tada nismo bili ni svjesni kakva je bila slika Hrvatske u globalnoj javnosti i kakav su utjecaj imali desetljećima nagomilani stereotipi o Hrvatskoj i Hrvatima. Prošli su krvavi mjeseci dok smo shvatili kako istodobno s bitkama na terenu moramo dobiti bitku i za percepciju. Naime, Hrvatska nije bila percipirana kao žrtva srpske agresije (kako se nama činilo), već je većina svjetskih medija, ali i centara globalne moći, situaciju promatrala kao „nastavak stoljetnog etničkog i vjerskog sukoba balkanskih plemena“, „građanski rat“, „odcjepljenje secesionističkih republika“, „pokušaj spašavanja Jugoslavije“, „borbu za nezaštićenu srpsku manjinu“ itd. (što se lijepo dade iščitati prelistavajući stara izdanja najutjecajnijih svjetskih novina). Pritom su u globalnoj percepciji Srbi bili dobri dečki, a Hrvati loši jer ih se povezivalo s NDH i nacistima iz Drugog svjetskog rata. O Nedićevoj Srbiji nije se pisalo, a jasenovačkim žrtvama manipuliralo se preko svake mjere. Beogradska propaganda je pred svjetskom javnosti mahala zastavom antifašizma, trpajući pod nju čak i četnika Dražu Mihajlovića i suvremene agresore pod zastavom JNA…

«U početku svoje borbe za – ili ostvarenje svojih suverenih prava unutar labave konfederacije, ili za napuštanje Jugoslavije, Hrvatska je imala malo prijatelja među stranim dopisnicima u Beogradu ili među onima koji oblikuju javno mišljenje u Americi, a to su geopolitičari, udruženi kolumnisti, izvjestitelji i urednici.»  pisao je 1994. Berry Brkich, analizirajući američki pogled na Hrvatsku. Neven Šimac je iste godine svjedočio kako su u stvaranju francuskog javnog mišljenja veliku ulogu odigrali i stereotipi protiv Hrvata, koje je širila velikosrpska propaganda, kao i nepoznavanje srpske i hrvatske povijesti, što je ostavljalo mogućnost krivotvorenjima. Upravo zbog raširenih stereotipa i krivotvorenja povijesti (Srbi su žrtve), francusko javno mišljenje, ali i novinari prihvaćali su zdravo za gotovo informacije koje su dolazile iz Beograda. Pomalo smo zaboravili kako je cjelokupni nekadašnji diplomatski i novinski aparat bio više nego aktivan u stvaranju jedne sasvim iskrivljene slike o društvenom sustavu, politici i narodima bivše Jugoslavije. O tome je još devedesetih pisao profesor Stjepan Malović u svojoj doktorskoj disertaciji: „Službena propaganda namjerno je prešućivala nacionalne vrijednosti svih naroda osim srpskog, a sustavno se stvarala slika o Hrvatima kao genocidnom narodu. U zapadnim zemljama pod okriljem ambasada aktivno su djelovali snažni prosrpski lobiji.“.

Rezultati toga su nažalost bili više nego očiti. Dovoljno se prisjetiti sramotnog intervjua tadašnjeg francuskog predsjednika Françoisa Mitteranda, koji je dao njemačkom Allgemeine Zeitungu u prosincu 1991., dakle nedugo nakon pada Vukovara: “Koliko je meni poznato, povijest Srbije i Hrvatske odavno je puna takvih drama, posebno za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada su mnogi Srbi poginuli u hrvatskim logorima. Kao što znate, Hrvatska je bila u nacističkom bloku, a Srbija nije. Nakon Titove smrti prikriveni sukob između Srba i Hrvata morao je izbiti na površinu. Eto, to se sada događa. Ne vjerujem da Srbija namjerava povesti rat da bi osvojila Hrvatsku, već ona teži promjeni granica i nekom obliku izravnog ili neizravnog nadzora nad srpskom manjinom u Hrvatskoj!”

Taj intervju nam jasno govori o uvriježenoj percepciji u Francuskoj – Hrvati su se u Drugom svjetskom ratu borili na strani nacista i fašista, a Srbi eto, tobože, bili na pravoj strani. A takva percepcija u svijetu nastajala je desetljećima kroz sustavno širenje propagande, manipuliranje činjenicama i svjesno etiketiranje, s jedne strane, te nedostatak međunarodne komunikacije i borbe za istinu, s druge strane. Iako se prvi ustanak na našim prostorima protiv fašizma dogodio baš u Hrvatskoj, iako je na čelu pokreta bio Hrvat te iako su Hrvati 1945. činili više od 60% ukupnog broja vojnika antifašističkog pokreta i masovno oslobađali zemlju, a time podnijeli i najveće žrtve, činjenice nisu govorile same za sebe, već ih je trebalo znati prezentirati globalnoj javnosti. A tu nismo učinili dovoljno. Tako je, nažalost, velikosrpska propaganda uspjela i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, partizanskog generala i osvjedočenog antifašista prikazati kao političara sklonog NDH i antisemita. A da propagandna mašinerija ne miruje ni danas svjedoči činjenica kako Vučićeva srbijanska Vlada upravo financira nove propagandne ratne filmove, čiji je cilj opet prikazati Srbe kao nedužne žrtve svih ratova, a Hrvate kao krvoloke. Mi se i dalje čudimo i uglavnom sjedimo skrštenih ruku. A onda se obično iznenadimo kad neki, navodni intelektualci iz inozemstva, i u naše vrijeme predbacuju Hrvatima fašizam ili se prave da nemaju pojma kako je izgledao Drugi svjetski rat u ovom dijelu Europe.

Profesor Dražen Lalić u jednoj svojoj analizi u Obzoru Večernjeg lista iz svibnja 2016., polemizirao je s takvim stajalištima i podsjetio kako je početkom posljednje godine rata u Narodnooslobodilačkoj vojsci bilo je angažirano oko 200.000 vojnika iz Hrvatske, što je razmjerno (s obzirom na razliku u broju stanovnika) barem nekoliko puta više nego što je iznosio ukupan broj francuskih vojnika i civila koji su se oružjem borili protiv fašizma. Godine 1944. navodno je među partizanima bilo čak 61% Hrvata. A onda su mnogi četnici promijenili kapute kako bi se našli na strani koja donosi beneficije…

Philip Cohen u svojoj sjajnoj knjizi „Tajni rat Srbije“, koja je uzburkala duhove baš u vrijeme Domovinskog rata, a u kojoj je analitički svijetu razotkrio sve srpske laži, pokazavši da su Srbi itekako bili sluge nacista te sustavno radili na ubijanju Židova, otkriva nam kako je srpska propaganda od početka bila usmjerena na židovsko javno mnijenje, posebno u Izraelu, te obilježena namjernim krivotvorenjem i ciničnom manipulacijom. Znamo da su se sporadično i krivo prevodili pojedini citati iz knjiga prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, kako bi ga se prikazalo kao antisemita. Ne treba zanemariti ni „rad na terenu“ poput onoga kad je KOS pokušao minirati Židovsku općinu u Zagrebu, kako bi ljaga pala na „nepopravljive“ Hrvate. Stoga nas ne čudi kako je Hrvatska godinama morala dokazivati kako nije nasljednica NDH, kako je njezin grb nastao stoljećima prije 1941. te kako kuna nije ustaška valuta, nego se krznom te životinje plaćalo davno prije. Srećom u Izraelu su zbrojili dva i dva, prepoznavši pravo lice Hrvatske, ali je trebalo vremena, energije i napora. A dio učinjene štete ostao je trajno nepopravljiv. (Nastavlja se)

Vlč. Božo Milanović (u sredini)

Zanima nas Tvoje mišljenje!