IN MEMORIAM PROF. DR. SC. ANTE VUKASOVIĆ: DOVIĐENJA, DRAGI PROFESORE

U 93. godini života, 26. siječnja, preminuo je prof. dr. sc. Ante Vukasović. Umro je naš Profesor. Vijest je u ovim tjeskobnim vremenima prošla gotovo nezapaženo. Tiho je „otišao“, kako se to danas voli reći (iako se adresa redovito ne navodi), no mi vjerujemo da je otišao na nebesku adresu, k Ocu, u kojega je vjerovao i kojemu je vjerovao.

Ante Vukasović, tada etablirani profesor pedagoških predmeta na zagrebačkom sveučilištu, pridružio se nama „miovcima“ početkom devedesetih godina. Došao je među nas, zavolio nas i… ostao. Prepoznao je naš idealizam – a u „idealizmu“ on je bio kao riba u vodi, iako je, u osnovi, bio veoma praktičan i pragmatičan čovjek, kakvi u osnovi jesu Poljičani, što je i on, iako rođen u Osijeku, bio.

Zvali smo ga „Profesor“. Ili „Vuki“, doduše ne tako pred njim, ali on je to znao i nije se ljutio. Iako smo mi prema njemu držali dužnu „distancu“, on nikada, zato što je „prof. dr. sc.“, nije pokazivao da je veći od nas, koji smo mu po godinama mogli biti sinovi, a neki i unuci. Ono što je pedagoški naučavao, to je, u zajedništvu s nama, tada još mladima ili mlađima, i svjedočio, prije svega tako što je smjernom strpljivošću podnosio naše nestrpljivosti i „visoke tonove“ u polemičnu žaru.

Godinama je bio član našega Predsjedništva, neko vrijeme devedesetih godina i glavni tajnik. Nije mu bilo ispod časti služiti na taj način mlađim predsjednicima i članovima središnjih tijela te zajednicama mladih. A trebalo je itekako podmetnuti leđa! Bio je u svemu marljiv, uporan, dosljedan. I uspješan! Kad se nečega primio, istjerao bi do kraja.

Bio je čovjek akcije i dinamike. Sve do pred koju godinu, unatoč boljeticama što ih nose godine, volio je s nama putovati diljem Hrvatske; posebice je volio ići na obljetnice miovskih zajednica u Solinu i Trogiru, „kod don Vinka“. Rado se odazivao svakom pozivu da održi predavanje ili sudjeluje na tribini.

Neumorno je pisao, što u listu MI, gdje je godinama ispunjavao svoju rubriku opširnim člancima o odgojnoj tematici, što u knjigama. Ukupno se za njegovo ime veže više od dvije tisuće raznih naslova. No cijela njegova pedagogija može se sažeti u jedno: poukom i primjerom odgajati za odgovorno ispunjavanje dužnosti. Prava bez obveza i sloboda bez odgovornosti ne vrijede ništa, govorio bi. Vjerovao je u provjerene vrijednosti: Bog, Crkva, Domovina, Obitelj. To su bila četiri stupa njegovih životnih i pedagoških uvjerenja. Znao ih je „upakirati“ i u vremenima koja nisu dopuštala takvu aksiologiju.

Govoriti o njegovoj karijeri sveučilišnog profesora suvišno je. Sve je to činjenično danas lako dostupno. I u tome je bio točan i temeljit: sve dokumentirati! Pored svega toga, bio je zauzeti član brojnih udruga, posebice aktivan u Društvu hrvatsko-slovačkog prijateljstva – slovački narod volio je kao našu braću.

Opraštamo se s njime ne „posljednjim pozdravom“, nego kršćanskim „doviđenja!“, zahvalni na dobrima koja je učinio i razdijelio. Bila mu laka gruda hrvatske domovine, koju je riječju i djelom oplemenio.

Tvoji miovci