Aktualno

PAPA FRANJO, SOROS, ŠOLA, CEROVAC…

OSVRT NA TEKST „VIŠE NIJE JASNO VODI LI CRKVU PAPA FRANJO ILI SOROS“ AUTORA IVICE ŠOLE

 

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

 

(Napomena: U ovom sam tekstu napisao ono što mi je pri srcu, jer mi je stalo do Crkve. Da je pojedincima zaista stalo do Crkve, zatomili bi svoje tendenciozne napade na papu Franju, jer ništa ne mogu promijeniti, a šire samo razdor među vjernicima.)

U jednom našem tjedniku pojavio se je nedavno ružan napad na papu Franju pod prostačkim i tendencioznim naslovom „Više nije jasno vodi li Crkvu papa Franjo ili Soros“. Postavlja se pitanje: Koji to um uopće može, i čime je vođen, sročiti takav morbidni naslov? No, to i ne iznenađuje, jer tako nešto autoru, Ivici Šoli, nije prvi naslov u tom stilu. Svojedobno je, parafrazirajući sveti hrvatski pozdrav „Hvaljen Isus i Marija“ napisao tekst pod naslovom „Hvaljen Isus i mafija“ u kojem je napao papu Benedikta XVI. Autor sada napada papu Franju zbog njegovih, navodno, opasnih i nepromišljenih stajališta u svezi s migrantima, te zbog Papinog neodgovornog ponašanja u slučaju pakistanske katolikine Asije Bibi. Inače u svezi sa slučajem  Bibi kod Šole je „nastupio šok“ o čemu će kasnije biti više riječi.

I ja sam, poput autora Ivice Šole, dobio šok, kad sam prvi puta uočio gore navedeni naslov. Nisam mogao vjerovati da netko uopće može povezivati Papu i Soroša. No, šok je, srećom, iznimno brzo nestao, jer sam, upisavši u Googleu odrednice „pope Francis“ i „Soros“ vidio da internet zapravo vrvi sa stotinama takvih i vrlo sličnih naslova, odnosno da je pun tekstova u kojima se „dokazuje“ da Papa i Soros surađuju.

Teško je sa Šolom, i njemu sličnima polemizirati zbog ograničenosti prostora. Nema dovoljno prostora za sve argumente, jer bi dublja raščlamba dovela do materijala s puno stranica, poput sudskih spisa. Šola svoje pisanje započinje žestokim napadom na jedan dokument, koji je donesen na konferenciji „Ksenofobija, rasizam i populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije“, a koju su organizirali vatikanski Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudsko razvitka, te Papinsko vijeće za promoviranje jedinstva među kršćanima, a u organizaciji konferencije je kao punopravni potpisnik, sudjelovalo također i Svjetsko vijeće crkava iz Ženeve (Taj podatak autor ne navodi!).
Dokument je, tvrdi Šola, „radikalniji od Marakeškog sporazuma“, jer „žestokim je riječima napao „idolatriju granica“ i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.“ Papin (!) dokument, koji „ima elemente anarhističkog bezumlja“, govoreći „o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: „Dajte Bogu Božje, a caru carevo“ (!!!!)“.
Ne objavljuje samo Šola tendenciozne tekstove o Papinim stajalištima glede prihvata migranata. I mnogo drugi mediji donose tekstove što najbolje oslikavaju naslovi poput: „Pope says migrants’ rights should override national security concerns“, „Pope Francis: put migrant safety before national security“, „Rights of migrants trump national security concerns“, „Pope Francis urges open border policies above national security“, „Migrants’ rights more important than national security“, itd, itd, itd …
Uz sve to, kaže Šola, „papa Franjo, govoreći o moralnim pitanjima, upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte“. Riječ je o IZNUĐENOM slučaju dvaju broda na kojem je bilo i djece, a koje ove dvije države nisu htjele primiti, a po Šolinom Papa nije smio intervenirati, te je, valjda, trebalo ostaviti te brodove da plutaju po Sredozemlju, pa što bude bude. No jasno je da svaki papa uvijek nastupa u skladu sa stajalištem izrečenim još 1971. na biskupskoj sinodi: „Crkva ima pravo, doista dužnost, proglasiti pravdu na društvenoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, i osuditi slučajeve nepravde, kad to zahtijevaju temeljna ljudska prava i njegovo spasenje. Crkva (…) ima odgovarajuću i specifičnu odgovornost koja se poistovjećuje s njezinom misijom da svjedoči pred svijetom potrebu za ljubavlju i pravdom sadržanom u evanđeoskoj poruci, svjedočenje koje treba provoditi u crkvenim ustanovama i u životima kršćana“. I tako je postupio papa Franjo. Po Šolinoj logici sve socijalne enciklike svih papa, počevši od Lava XIII., pa nadalje, upliću se u unutarnja pitanja država, jer govore kako bi ekonomija trebala biti uređena. Pa onda je i Papino mišljenje o zakonskoj nedopustivosti pobačaja uplitanje u unutarne stvari sekularnih država. Sad najednom Šola, valjda, zastupa svoj pristup glede odvojenosti države i Crkve. No, dobro zna da nisu odvojeni vjera i društvo, odnosno vjera i cijeli svijet.
U poruci povodom 104. Dana migranata i izbjeglica papa Franjo je, među ostalim, rekao: „Načelo središnjosti ljudske osobe, čvrsto izrečeno od mog voljenog prethodnika, Benedikta XVI., obvezuje nas da uvijek osobna sigurnost ima prednost pred nacionalnom sigurnosti. Stoga je potrebno osigurati da agenti zaduženi za graničnu kontrolu budu odgovarajuće obučeni. Položaj migranata, tražitelja azila i izbjeglica, zahtijeva da im se zajamči osobna sigurnost i pristup osnovnim uslugama. Zbog temeljnog dostojanstva svake ljudske osobe, moramo nastojati pronaći alternativna rješenja za pritvor za one koji uđu u zemlju bez autorizacije.“ Što tu može biti sporno dobronamjernom čitatelju? A na temelju te izjave pojavili su se mnogi tekstovi s prethodno navedenim tendencioznim naslovima. Gdje to Papa poručuje migrantima da slobodno dođu u što većem broju, odnosno „moralizatorski zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti“? Gdje je tu upozorenje državama da su migrantska prava važnija od nacionalne sigurnosti, ili da granice treba otvarati bez obzira na nacionalnu sigurnost? Na koncu, gdje to Papa tvrdi da se ne smiju postavljati brojčana i druga ograničenja glede „navale“ migranata. Papa samo kaže da se nacionalno pravo ograničavanja migracije treba temeljiti na pravdi, sažaljenju i općem dobru, a ne na sebičnosti.
Katolička crkva itekako priznaje i podupire pravo naroda da nadzire svoje granice i provodi svoje zakone. Papa Franjo to ne niječe. Provedba je ključni faktor dobre imigracijske politike, pod uvjetom da uključuje zaštitu propisanog postupka i zaštitu ljudskog dostojanstva. Papa svojim stajalištima ne poništava Socijalni nauk crkve, koji govori da se kod primanja migranata treba voditi računa o općem dobru države primatelja. U intervjuu španjolskom časopisu „El Pais“, koji je dao u rujnu 2017. Papa je rekao: “Da, svaka zemlja ima pravo kontrolirati svoje granice, tko dolazi i tko ide, a one zemlje u opasnosti od terorizma ili sličnih stvari – imaju još više prava da ih više kontroliraju.”
Šola piše da je spomenuti Dikasterij, a ustvari misli na Papu, „žestokim riječima napao idolatriju granica“. Točno je da u navedenom priopćenju sa spomenute konferencije stoji i ovo: „Tvrdnja da se štite kršćanske vrijednosti ili zajednice zatvaranjem vrata za one, koji traže sigurno utočište od nasilja i patnje je neprihvatljiva, potkopava kršćansko svjedočanstvo u svijetu i uzdiže nacionalne granice kao idola.“ Dakle ne govori se o „idolatriji granica“. To nije nikakav poziv na nekritičko i nekontrolirano otvaranje granica. Poruka je jasna: u nekim slučajevima granica postaje idol, jer se ponekad ne gleda na čovjeka, i izdiže se granicu iznad Božje zapovijedi ljubavi. „Ugledni“ katolički časopis „Remnant“, koji se diči da je najstariji katolički časopis u SAD, inače branitelj tradicionalne mise kao jedino ispravnu liturgiju, objavio je sljedeće: „Potvrđena Soros/Franjo alijansa. Surađuju zajednički na zavjeri multimiljardera Sorosevoj na ukidanju nacionalnih granica i repopulacije Europe sa što više Muslimana“. A tekst je popračen slikom kako Papa pere noge Sorosu pod amblemom Ujedinjenih naroda. Za mnoge će to biti pouzdan izvor i na mreži će dalje širiti takve nebuloze. Pravo kršćanstvo! Zanimljivo je da većinu protupapinskih tekstova i izmišljenih konstrukcija donose časopisi koje uređuju tzv. tradicionalisti.
Je li Papa nesvjesni, a u nečijoj glavi čak i svjesni, suradnik Sorosa? Je li Šolina dilema na mjestu? Mislim da je dosta pljuvanja po papi Franji! Sotona se negdje posebice veseli. A tom se veselju pridružuju svemoguće antife i ateističke udruge. Uživaju u razdoru, koji unose neki „vjernici“. Papa Franjo reafirmira, na dubok način, obvezu prema kojoj države imaju moralnu obvezu primiti migrante na mogućem stupnju, a u skladu s dugogodišnjim Socijalnim naukom crkve, uzimajući pritom u obzir ljudsko dostojanstvo, ali, dakako, i neugrožavanje općeg dobra države, koja prima migrante. Nikakvu repopulaciju Europe papa Franjo ne projektira, svjesno ili nesvjesno, sa Sorošem ili bez njega.

U tekstu se uz to što se naširoko optužuje Papu „za zloporabu Evanđelja u političke svrhe“ u stajalištima o migrantima, kritizira također i neprimjereno Papino ponašanje, te ponašanje Državnog tajnika Paromlina, u svezi sa slučajem pakistanske katolikinje Asije Bibi, koja je bila 9 godina u pakistanskom zatvoru zbog, navodne, blasfemije Islama. Nakon što je Vrhovni sud Pakistana, neočekivano, ipak oslobodio Asiju, nastala je smrtno opasna situacija za Asiju i njenu obitelj. Život im je bio ugrožen i rješenje je bilo da Asija Bibi, njezin muž i njeno petero kćeri što žurnije napuste Pakistan. No, nastao je problem s azilom i prihvatom te nesretne katoličke obitelji, jer su mnoge države oklijevale u svezi s odobravanjem azila. Ashiq Mash, Asijin suprug, je putem video poruke izravno zatražio azil od Velike Britanije, Kanade i SAD. No, nije bilo brzog odgovora. Tu šutnju i oklijevanje Zapada iskoristili su mnogi mediji, koji stalno traže dlaku u jajetu, kad je u pitanju papa Franjo, pa su se pojavili naslovi poput „Vatikan odbija (!) ponuditi (!) azil Asiji Bibi“. Ponajprije, niti je obitelj Asije Bibi tražila azil od Vatikana, a niti bi bilo mudro da se Vatikan upliće u to pitanje s obzirom na teško stanje 10 milijuna kršćana u Pakistanu. Činjenica jest da je na pitanje novinara Državni tajnik Vatikana Parolin naveo da Sveta Stolica ne poduzima diplomatske aktivnosti i da je rekao: „To je pitanje unutar Pakistana, nadam se da ga se može riješiti na najbolji način. Ne znam kako će to završiti, bilo je mnogo reakcija, pitanje nije jednostavno, vrlo je složeno i delikatno.“ Nije to bila beščutnost, već mudro je postupio. No, ta izjava za javnost ne znači da Vatikan nije bio u kontaktu s pakistanskim biskupima, s vladama na Zapadu i sa samom Asijinom obitelji. „Za mnoge (!) katolike, uključujući moju malenkost, nastupio je šok (!)“, napisao je Šola, jer su Vatikan i Papa, koji inače, nepromišljeno, „potiču instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti“, odbili (?) „katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku“.

U čemu se sastoji to vatikansko nepružanje ruke? U ne davanju azila, koji nitko nije ni tražio i koje bi bilo nepromišljen potez? Besmislica bi bila da Vatikan daje teritorijalni azil, zbog niza siguronosnih mjera koje s tim u svezi treba poduzeti. Uz toliko država u EU, koje propagiraju humanizam, primjerice poput Istanbulske konvencije, nitko nije nudio azil, a trebao ga je, eto, ponuditi vatikan. Glupost! Potrebno je ponajprije naglasiti, a to Šola prešućuje, da je papa Franjo primio u privatnu audijenciju Asijinog supruga Ashiqa Masha i najmlađu Asijinu kćer Eisham, a na njoj je bila i Rebecca Bitrus, mlada Nigerijka koja je dvije godine bila u zatočeništvu Boko Harama. Susret je trajao 40 minuta. Prema riječima Alessandra Montedura, ravnatelja talijanskoga ogranka zaklade papinskoga prava „Pomoć Crkvi u nevolji“, koji je bio nazočan na toj audijenciji, Eisham je prije putovanja u Rim, posjetila majku u zatvoru i kazala joj da ide u Rim susresti se s Papom, te da će Koloseum biti osvijetljen crvenim svjetlom, pa će cijeli svijet misliti na nju. Majka joj je, kaže Monteduro, odgovorila: „Ako se susretneš s Papom, poljubi ga u moje ime“. Prema njegovom svjedočenju Papa je Asiju Bibi i Rebeccu nazvao „ženama mučenicama“. Ashiq je poslije audijencije izjavio: “Susrećući ga, naša se vjera pojačala. Već smo vjerovali i imali čvrstu vjeru, ali nas je razgovor s njime doista ohrabrio.” To su riječi osobe, čijoj je obitelji, Papa navodno, odbio dati azil.

Tvrdnja o nedopustivoj šutnji pape Franje u slučaju Asije Bibi podsjeća na prigovore upućene papi Piju XII., koji je navodno šutio i bio pasivan u osudi fašizma za vrijeme II. svjetskog rata. A u tihoj diplomaciji činio je zapravo čuda i za to dobio odlikovanja od židovskih udruga i države Izrael (uručila mu je Golda Meir). Ali i dalje ga mnogi napadaju! Neobjektivni komentatori, poticani očitom mržnjom prema Papi, uhvatili su se za jednu diplomatski izrečenu rečenicu Državnog tajnika, koja u biti ništa ne govori i ne želi otkriti.

Da su i u pravu, a nisu, svi koji napadaju papu Franju po raznim pitanjima, trebali bi dobro promisliti što time čine. Vratit će im se to! Što je rezultat njihove tobožnje zabrinutosti: Samo unose razdor, podijelu i kaos među vjernike. Nitko od njih ne preporučuje molitvu.

Naš doprinos:

Interesantno sa svih strana. Zgodno je biti katalizator…provokator i goim.

A priča se može nastaviti…ove stranice su svima dobronamjernima  poticaj i izazov..neka narod čita,,,

Preporuka svima: ima lijeka – pođite dnevno na Sv. Misu!

Zanima nas Tvoje mišljenje!