Aktualno

ČETIRI HRVATICE PODIJELILE SU SVOJA ISKUSTVA O ABORTUSU

 

https://100posto.hr/zivot/on-me-je-odveo-u-bolnicu-i-platio-sve-jer-ja-nisam-imala-novca-krscanka-sam-znam-koliki-je-to-grijeh-i-do-smrti-cu-tu-spoznaju-i-tu-ranu-nositi-sa-sobom

 

 

On me odveo u bolnicu i platio sve jer ja nisam imala novca. Kršćanka sam, znam koliki je to grijeh i do smrti ću tu spoznaju i tu ranu nositi sa sobom

Bliži se kraj vremenskom roku koji je Ustavni sud dao za zakonsku regulaciju popačaja


Robin Mikulić
28.11.2018.16:55
Ovih se dana debata o abortusu ponovno nametnula kao centralna politička tema. Ustavni je sud Plenkovićevoj Vladi naložio da u roku od dvije godine zakonski regulira jednu od najosjetljivijih tema u našem društvu – abortus.Nisam žena, nikad to neću biti pa stoga niti neću nikad dospjeti u situaciju da odlučujem što je najbolje za mene i moje tijelo jednom kad štapić poplavi. Sve što ja mogu, kao odgovorni građanin ove zemlje, jest podržati pravo na slobodu svačijeg mišljenja i vjeru u ljude da sami najbolje znaju što, kako i zbog čega. Čak i kad su u pitanju ljudi s kojima se nužno ne slažem. Nije li to bit demokracije?A virkati u tuđe spavaće sobe je, koliko god neki ljudi onamo voljeli zabijati svoje nosove, u najmanju ruku neprimjereno. Rekao bih nešto drugo, ali ostat ćemo pristojni. Ovo nije tema koja podnosi zbijanje jeftinih šala.

Donosimo priče četiri vrlo različite žene koje su u jednom trenutku u svom životu konzumirale svoje zakonsko pravo na izbor. Svaka od njih ima svoju priču, najčešće mučnu, i svaka od njih ima pravo na razumijevanje.

KARMEN, 35

Imala sam dva abortusa i svaki mi je od njih pao teško. Pobaciti dijete nije odluka koja se donosi olako, nikad, a najmanje što ženi u toj poziciji treba je osuda društva. Gubitak koji nakon te odluke osjećaš je nešto najbolnije s čime sam se u životu susrela.

Prvi put kad sam otišla na abortus imala sam 20-ak godina. Taman sam upisala faks, financijska situacija mi je bila grozna. Dolazim iz velike obitelj i nije postojala nikakva šansa da mi roditelji pomognu. U kući doslovno nije bilo slobodnog kvadrata.

Osim toga, tek sam bila upoznala svog tadašnjeg dečka. Bio je nezaposlen. Zaljubili smo se na prvi pogled. Znali smo da ćemo ostati zajedno, ali nam je jednako tako bilo jasno da je prerano za dijete.

Tjednima smo razgovarali o tome što ćemo. Odluku smo donijeli zajedno.

On me je odveo u bolnicu. Ja novac za pobačaj nisam imala pa je platio i to, posudio je ni sad ne znam otkuda. Čitavo je vrijeme bio uz mene.

Najgori trenutak u svemu tome je bio kad sam morala potpisivati sve one papire. Tad sam prvi put shvatila da se radi o ozbiljnom kirurškom zahvatu koji bi me mogao koštati života.

Plakala sam čitavim putem, neutješno. Ne zbog sebe, zbog bebe za koju sam znala da bih je voljela više od svijeta, ali joj jednostavno nismo tada mogli pružiti nikakav život. Što smo trebali, svi zajedno na ulicu?

Drugi sam put na abortus otišla godinama kasnije. Udala sam se, za drugog muškarca. Ovaj prvi se na kraju pokazao ne baš toliko magičnim koliko sam mislila kad sam imala 20 godina.

Muž i ja smo tad već imali jedno dijete. S drugim sam ostala trudna par mjeseci nakon poroda. Imala sam toliko posla oko sina da sam jednostavno zaboravila paziti.

Dragan Matic / Cropix / Ilustracija

Dragan Matic / Cropix / Ilustracija

Ovaj put sam nezaposlena bila ja, mužu je posao visio, bili smo podstanari i debelo u minusima. Nije bilo druge. I kad to kažem, stvarno to mislim.

Jedva smo spajali kraj s krajem. Bilo je dana kad nismo imali za jest jer bi sve potrošili na pelene i sve ostalo što bebama treba.

Ni tu odluku nisam donijela olako. Kršćanka sam, znam koliki je to grijeh i do smrti ću tu spoznaju i tu ranu nositi sa sobom.

Kad sam dolazila ginekologu zakazati zahvat, pogledao me od glave do pete – baš si je uzeo vremena, a onda mi je s najvećim gađenjem rekao ‘Gospođo, znate li Vi da abortus nije kontracepcijsko sredstvo?’. Ostala sam šokirana. Pa što taj čovjek misli da se takve odluke donose jednako kao i izbor za ovaj ili onaj deterdžent?

Ja svoju nerođenu djecu nikad neću prežaliti niti ću sebi oprostiti što sam ih pobacila. Nekad, kad smo u parku, gledam tuđu djecu koja godinama odgovaraju mojoj nerođenoj i zamišljam kako bi naš život izgledao da živimo u nekoj boljoj stvarnosti. Srce mi se slama.

Ne tražim razumijevanje, niti se izvlačim. Iza svojih odluka i dalje stojim.

Mi smo se u međuvremenu postavili na noge, financijski smo bolje nego smo ikad bili. Bog nas je u međuvremenu blagoslovio s drugim djetetom. Presretni smo.

JASNA, 52

Udala sam se s 18 jer sam ostala trudna. Bila sam najtužnija mladenka, uopće to nisam željela, ali je tata rekao da sam njihova sramota i da se moram udati i odseliti.

Moj muž je bio grozan, nije mario za našeg sina i pio je i kockao. Ja sam radila, maleni je rastao.

Ostala sam opet trudna kad je imao tri godine. Jednostavno nisam imala snage da još jedno dijete dođe u našu nesretnu obitelj. Abortirala sam, bila sam trudna tek koji tjedan. Nisam nikada požalila. O tome danas ne razmišljam.

ANA, 38

Prije devet godina muž i ja smo imali sreću da smo postali roditelji i zbilja smo ponosni na to kakav je danas. Kad je on imao dvije godine, poželjeli smo još djece i odmah sam zatrudnjela, no imala sam spontani. I dalje smo pokušali, i opet sam zatrudnjela.Imala sam hematom i morala sam ležati cijelu trudnoću. Izdržala sam do drugog tromjesečja i osjećala olakšanje. No, na pregledu u 20-om tjednu liječnik mi je samo rekao “jako mi je žao”. Ultrazvuk je pokazivao ozbiljne probleme s bebinim mozgom i poslao nas je na daljnje testiranje.

Pokazalo se kako je dijete imalo povećan mozak i žile, tzv. bolest hidrocefalusa ili vodene glave.

To je bilo u petak, a suprug i ja smo cijeli vikend proveli u suzama i razgovoru o tome što ćemo napraviti te smo se dogovorili da ćemo, ako će dijete moći imati kvalitetan život, odnosno biti sposobno imati značajne odnose s drugim ljudima, nastavit ćemo s trudnoćom.

No, ako će imati nikakav život, tada je abortus bio jedina opcija.

Nakon što su napravili testove, rekli su nam kako će naše dijete ostati na mentalnoj razini dvomjesečne bebe, nikad ne bi hodao, pričao, žvakao. I to sve u najboljem scenariju. Na samom zahvatu, neke su sestre bile divne prema meni, a neke okrutne, tretirajući me kao da sam ubojica.

Nisam požalila zbog odluke, a nakon toga smo suprug i ja dobili još dvoje djece, prošavši brdo genetičkih testiranja koja su pokazala da imamo 25 posto šanse od toga da se ponovi isto. No, nasreću nije.

MIA, 45

Imam dvoje djece i više-manje sretan brak. Svi se lijepo slažemo, živimo prosječnim građanskim životom.

Kad sam imala 40 godina ‘zalomilo’ nam se treće dijete. Uvijek sam maštala o velikoj obitelji, obožavam djecu, ali plusić me zabrinuo. Djeca su tad već išla u školu, imamo samo dvije sobe, u kreditu smo do grla. Jednostavno sam imala osjećaj da to nećemo moći.

Uz sve to, muž je reagirao prilično hladno i racionalno je rekao da bi bilo bolje da se to nije desilo. Nekako smo skupa dogovorili pobačaj. Plakala sam na stolu u bolnici, ali sam to obavila.

Danas jako žalim zbog svega. Razmišljam o našem djetetu i kako bi danas izgledalo. Mislim da sam donijela pogrešnu odluku.

Zanima nas Tvoje mišljenje!