Aktualno

ATEIZAM BI MOGAO POSTATI DRŽAVNOM RELIGIJOM

U sklopu saveza sekulaziranih europskih država koji se ubrzano konsolidira, ateizam bi mogao postati državnom religijom jednako kao što je to nekoć bio u Sovjetskom Savezu, čak uz ponešto dotjeraniju i manje brutalnu primjenu.

 

 

Nekonfesionalna država je ona u kojoj se ne favorizira niti jedno vjersko uvjerenje. Vlada ne favorizira niti nameće neki određeni pogled na svijet, te ne ulazeći pritom u dogmatizam, nastoji koliko je moguće različite vjerske zajednice tretirati jednako. Mogli bismo to nazvati pragmatičnim rješenjem posebnih povijesnih prilika.

Može li nekonfesionalna država nepristrano tretirati različite kodekse ponašanja, te bi li ona to uopće trebala činiti, drugo je pitanje. Teško je zamisliti narod ili državu bez različitih kodeksa ponašanja – barem kada je riječ o temeljnim stvarima – te, ako je to slučaj, na čemu onda utemeljiti osnovne postavke nacionalnog kodeksa? Problem je to što ga, izgleda, mnogi propuštaju. Nikome nije, možda, palo na pamet da će se jednog dana pojaviti nezanemariva skupina građana i dovesti u pitanje naravni zakon koji prističe iz Deset zapovijedi.

Sekularistička je država, s druge strane, ona kojoj je vjera kao takva – dakle pojam, pa i samo spominjanje Boga – koliko je god više moguće isključena iz javnog života, javnih rasprava i javnih dokumenata kako bi u konačnici bezboštvo, u sprezi s humanističkim veličanjem čovjeka i njegovih postignuća, postalo preovladavajućim uvjerenjem većine građana. To je bio cilj antikleričkih francuskih vlada u razdoblju između 1870. i 1914. Velik je broj republikanskih političara toga doba, na svoj osebujan način, bio jednako apostolski ateističan poput Marxa i Lenjina; njihove su škole za učitelje bile poput sjemeništa, oblikovane za stvaranje predanih mladih apostola nevjere, a čini se kako slična uvjerenja prevladavaju i u mišljenju utjecajnih francuskih dužnosnika. Ateizam takve vrste, koji predstavlja tipično moderan fenomen, zaslužuje biti klasificiran kao religija – barem sa vladinog i pravnog stajališta – budući da promiče svoj vlastiti oblik spasenja, te se prema drugim pogledima na svijet ili sustavima vjerovanja odnosi krajnje misionarski i neliberalno. U sklopu saveza sekulaziranih europskih država koji se ubrzano konsolidira (ili pak paneuropske države sa sjedištem u Bruxellesu), ovakva bi vrsta ateizma mogla postati državnom religijom jednako kao što je to nekoć bila u Sovjetskom Savezu, čak uz ponešto dotjeraniju, te manje brutalnu primjenu.

Vraćajući se na pitanje nekonfesionalne države, mogli bismo se na američkom primjeru zapitati: jesu li arhitekti ovakvog plana bili nedosljedni kada su, uspostavljajući jednak tretman (barem teoretski) svih vjerskih donominacija, u svojoj Deklaraciji nezavisnosti i Ustavu dopustili spominjanje Boga i naravnog zakona.

Moj odgovor bi bio niječan, jer vjerovanje u Stvoritelja, naravni zakon, te moralnu svijest, nisu pitanja vjere. Riječ je o logičnim zaključcima utemeljenim bilo na iskustvu osjetila, bilo na nutarnjem iskustvu, te kao takvi plodovi uma dostupni svakome čovjeku. To barem implicitno potvrđuju dokumeti Drugog vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi. Ateizam je, u usporedbi s time, nerazumni čin. Daleko je razumnije vjerovati da svemir, sa svim svojim složenim strukturama, djelo Silne Inteligencije, nego li da je slučajno nastao sam od sebe, te se održava na životu bez ikakva razloga.

To nikako ne znači da ateistima nedostaje inteligencije. Brojni su razlozi zbog kojih ljudi postaju ateisti. Drugi vatikanski sabor kao jedan od njih navodi loš primjer vjernika, što je žaljenja točna činjenica. Međutim, to ne predstavlja argument protiv vjerovanja, kao što ni postojanje loših odvjetnika nije argument protiv donošenja zakona, ili pak njihova poštivanja. Problem zla predstavlja još jednu prepreku u tom smislu. No, kakvi god bili razlozi nevjerovanja, riječ je o obmanjivanju sebe, ili pak vjerovanje u ljudske mislioce pout Darwina, Marxa, Nietzschea ili Freuda. Budući da sve to stoji, ako predani mladi sekularisti i njihovi roditelji doživljavaju zastrašivanje ili provokaciju spominjanjem Boga i vjere na javnim mjestima, ne vidim zašto – u istinski nekonfesionalnoj (a ne sekularističkoj) državi, vjernici ne bi uživali jednako pravo na osjećaj zastrašivanja ili provokacije u slučaju kada se Boga isključuje.

Brza transformacija tradicionalnog anglosaksonskog liberalizma i nekonfesionalizma – s njegovim dobronamjernim pokušajima da bude istinski pravedan prema svakome u vjerskim, kao i u svim ostalim pitanjima – u dogmatski sekularizam francuskoga stila, pokušaj je uspostaviti bezboštvo kao dominantan i privilegiran pogled na svijet, i čini mi se najznačajnijim obilježjem konca 20. i početka 21. stoljeća. Ono nije toliko zamjetljivo u SAD-u koliko u Europi, gdje nema snažnog „vjerskog prava“ koje bi političare i sekulariste navelo da budu oprezni u onome što govore i čine. Međutim, u Europi svakoga tjedna pa i svakoga dana možemo zamijetiti male i velike znake ove ubrzane promjene.

Najupečatljivija ilustracija ove promjene jest Ustav federalne Europe, sastavljen pod predsjedanjem bivšeg francuskog predsjednika Valery Giscard d’Estaingaa, koji isključuje svako spominjanje kršćanstva kao konstitutivnog utjecaja na oblikovanje europske kulture, te sve dobro u toj kulturi pripisuje Grcima i Rimljanima, te Prosvetiteljstvu 18. stoljeća. Držim kako ono što sadrži taj sablažnjivi dokument s pravom možemo nazvati sekularističkim fundamentalizmom, pa i sekularističkim fanatizmom.

Stoga, smatram kako danas svojim sugrađanima možemo učiniti najveću uslugu tako što ćemo im pomoći prepoznati ključnu razliku između nekonfesionalne države i sekularističke države kako bi se načelima ove prve što manje moglo manipulirati u korist ove druge. (Philip Trower  – Chatholic World Report))

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!