CRKVA I ZAKON O RADU – VELIKA ŠUTNJA. DOKAD?

Uskoro u saborsku proceduru ide prijedlog Zakona o radu. Očekivalo bi se da Hrvatska biskupska konferencija, njezino Stalno vijeće, Biskupska komisija za odnose s državom, Vijeće za život i obitelj, mjerodavni  Ured HBK za obitelj ili makar Komisija Iustitia et pax imaju o tome što reći, ali, kako narod kaže, nitko ni mukajet. Možda se misli kako svi o tome katolički stav znaju pa ga nije potrebno ponavljati. Možda stav znaju, ali katoličku volju ne znaju, a šutnja glasno govori da te volje, za sada, nema.

Zašto se Katolička crkva u Hrvatskoj već godinama ponaša kao da je se ništa u društvenom životu ne tiče, teško je reći. To je toliko teže razumjeti što joj ugovori sklopljeni s državom daju izvanredno širok prostor za društveno djelovanje u svim pitanjima koji se tiču katolika u javnome životu, konkretno i u ovome pitanju, koje je regulirano međudržavnim Ugovorom o pravnim pitanjima, u kojemu u članku 9. stoji:

Neradni dani su nedjelje i sljedeće svetkovine:

1. a) 1. siječnja, Svetkovina svete Marije Bogorodice, Nova godina;
2. b) 6. siječnja, Bogojavljenje ili Sveta Tri Kralja;
3. c) Vazmeni ponedjeljak;
4. d) 15. kolovoza, Uznesenje Blažene Djevice Marije ili Velika Gospa;
5. e) 1. studenoga, Svi Sveti;
6. f) 25. prosinca, Božić;
7. g) 26. prosinca, prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan.

Ugovorne strane će se dogovoriti o mogućim promjenama neradnih dana.

Drugim riječima, u te bi dane katoličkim vjernicima trebalo biti zajamčeno da bez nužne potrebe (policija, vatrogasci, bolnička dežurstva i sl.) ne rade. Takva je, uostalom, praksa u većini zapadnih država, kojima i Hrvatska, navodno, pripada.

Ugovor je dakle tu, i treba se na nj pozvati jer ga se država odgovarajućim zakonodavstvom ne pridržava. Ali tko se može pozvati? Tko ima autoritet pozvati se? Svaki vjernik može pozvati se, ali on može govoriti samo u svoje ime, ne u ime Crkve, jer u ime Crkve ovlašten govoriti nije.

Jasno je, kada bi se Crkva o tom pitanju mjerodavno očitovala, i Ustavni bi sud dvaput razmislio prije nego što bi srušio i ovakav krnji zakon, nakon predvidivih ponovnih tužbi poslodavaca u ime ravnopravnosti na tržištu rada (protivno načelu hijerarhije vrijednosti, prema kojemu bi ustavna zaštita obitelji, materinstva itd. trebala biti iznad načela zaštite ravnopravnosti tržišne utakmice).

Hrvatski biskupi moraju znati i to im napokon treba reći da je zbog njihove šutnje o bitnim pitanjima sudbine hrvatskoga naroda i katoličkih vjernika velika žalost i veliko razočaranje, pa i ogorčenje mnogih, pogotovo onih vjernika koji dnevice biju bitku da se u Hrvatskoj u javnome životu očuva ono malo kršćanskih vrjednota što ih je ostalo. Zašto je tako, i dokle tako, ne znamo. Ovo ne govorimo radi optužbe, nego da se čuje glas, da napokon Crkva mjerodavno progovori i o ovom, i o svakom drugom bitnom društvenom i narodnom pitanju. Prepuštati to samo glasu savjesti pojedinih više ili manje savjesnih i poučenih katolika propust je isti kao što bi bilo i potpuno nepovjerenje da takvih vjernika ima. Jer pastir je pastir, a stado je stado. A čitav je narod danas ona jedna izgubljena ovca, koju treba ponovno tražiti i naći!

Rafael Milić