NA ISTOM VALU

PUCANJ I SMISAO

Piše: Dr. sc. Vladimir Lončarević

 

Drama Tihomira Dujmovića „Tko je ubio Zvonka Bušića“

 

Poetično, etično, politično! Tako bismo u tri riječi mogli sažeti praizvedbu scenske adaptacije knjige poznatog hrvatskog novinara Tihomira Dujmovića „Tko je ubio Zvonka Bušića“ u Kulturnome centru Trešnjevka 9. ožujka. Istoimena knjiga predstavljena je dan ranije u prepunom „Vijencu“ na Kaptolu. Sadržajno dvoslojna drama – politička i ljubavna – istodobno idejna i emocionalna, kroz Bušićevu osobu u središte stavlja Hrvatsku, onu idealnu, u koju je vjerovao i za koju se borio, i ovu današnju, u „Platonovoj pećini“, s kojom se nije mogao suživjeti. Dramaturškim zahvatom „in medias res“ – pucnjem pištolja, koji će se ponoviti na kraju predstave – gledatelja se odmah stavlja ne samo pred pitanje „Tko je ubio Zvonka Bušića?“ nego i pred pitanje „Tko ubija Hrvatsku?“. Drama se nastavlja Matoševom „Starom pjesmom“, čuvenih stihova „O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi…“, kao svojevrsnim ispitom savjesti za svakog Hrvata.

Robert Kurbaša načinio je impresivnu scensku adaptaciju knjige, ujedno dramski snažno, ali bez pretjerane patetike, interpretirajući oba lika: Zvonka i naratora, samog autora, koji je također, u drugom vremenu i na drugi način, žrtva „sistema“. Sva je drama usredotočena na riječ – na sceni su samo dva stolca, stol i zaslon – na kojemu se povremeno puštaju dokumentaristički zapisi, uz ostalo Zvonkov glas, kao i glas njegove Julienne, koju je odlično „skinula“ Ana Vilenica. Treba zapaziti da je upravo Julienne Eden Bušić dana zaslužena važnost. Percipirana kao moderna Penelopa, koju međutim uvelike nadilazi ne samo zbog trideset dvije godine vjernog čekanja Zvonkove slobode nego i zbog vjernosti Hrvatskoj, koju je i sama platila višegodišnjim zatvorom, ona istodobno nadahnjuje i postiđuje. Tako na kraju čuvena pjesma „Čekaj me“ Konstantina Simonova dolazi kao naravan kontrapunkt Matoševoj i cijela se drama logično i s pravom „naginje“ prema njoj, koja je „čekati znala kao nitko na svijetu“, prema njoj u kojoj danas živi Zvonkov ideal Hrvatske, rijetko vidljiv u medijima, ali živ u svojim pravim ljudima.

„Sve zemaljske nevolje kroz koje prolazi Hrvatska proizlaze iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođavanju politike empirijskim pokusima“, napisao je u pjesmi „Duhovna Hrvatska“ još jedan hrvatski tragik Viktor Vida, skončavši u bolima za Domovinom pod kotačima vlaka u dalekoj Argentini. Treba pročitati tu pjesmu da se shvati zašto ljudi poput Vide i Bušića ne mogu živjeti izvan Hrvatske i bez Hrvatske, koja u metafizičkom redu Povijesti ima osobito značenje, koje su osjećali svi veliki hrvatski duhovi. Zvonko Bušić imao je karaktera robijati za taj ideal trideset dvije godine u američkim zatvorima, dvije godine više od najdulje predviđene kazne, ali nije imao snage živjeti u „empirijskoj“ Hrvatskoj, koja se tog ideala odriče.

Dujmović-Kurbašina protestna drama snažna je politička i etička kritika suvremene stvarnosti Hrvatske. Nasuprot anarhizmu, nihilizmu, pesimizmu i depresiji, kojima suvremeni teatar „promišlja“ hrvatsku stvarnost, ona nudi ideal nove, moralne Hrvatske, i traži da ga slijedimo. Publika je to osjetila, ustala i dugo pljeskala… A potom, tko je slušao, mogao je u tišini zagrebačke večeri još jednom  čuti Zvonkov glas „Zatvor će proći, naš krik će ostati!“, i pitanje: je li pucanj imao smisla? Je li taj krik bio dovoljno glasan da ga Hrvatska čuje?

Zanima nas Tvoje mišljenje!