Aktualno

MUČENIK ALFRED DELP: DOŠAŠĆE SRCA – ISUSOVAC I SVJEDOK ZA SVA VREMENA

In memoriam:

Alfred Delp (1907. – 1945.)

Priredio: Mr. sc. Krešimir Cerovac

 

„Došašće je doba duboke potresenosti!“

Došašće je vrijeme nade i razmišljanja. Vrijeme je molitvenog iščekivanja za kršćane, koji iščekuju Gospodinov Drugi dolazak. Mnogi, međutim, zapravo ne cijene njegov značaj, ili Došašće ne doživljavaju kao dramatičan poziv glede svojih života. A prekrasna i potresna razmatranja o Došašću dao je, danas neobjašnjivo zaboravljen mučenik, njemački isusovac Alfred Delp, koga su nacisti obijesili na Svijećnicu 1945. pod lažnom optužbom da je sudjelovao u zavjeri protiv Hitlera, a zapravo zbog hrabrog govora o nastalom zlu. Delpu je bila ponuđena sloboda, ako se odrekne isusovaca, što je odbio.

Rođen je u Mannheimu 1907., od roditelja, koji su se vjenčali nedugo nakon njegovog rođenja. Majka mu je bila katolkinja, ali je, iako kršten u katoličkoj crkvi, odgojen kao luteran u vjeri svojeg oca. Bio je divlji i neovisan mladić, ali taj ga je taj duh ipak, u dobi od sedamnaest godina, doveo do odluke da postane katolik, te da tri godine kasnije (1926.), ode u Družbu Isusovu, gdje 1937. zaređen za svećenika i nakon nekog vremena poslan za župnika jedne crkve za koju su bili u Münchenu odgovorni isusovci.

Delp je pristup Došašću nazvao Došašćem srca, jer je ono više od pripreme za Božić i duhovni je program, zapravo način života. Delpove su meditacije, krišom napisane u zatvoru u uvjetima nedostatka sna, teškog gladovanja i s rukama u okovima, te prokrijumčarene iz zatvora, a kasnije objavljene u knjizi „Došašće srca: sezonske propovijedi i zatvorski zapisi 1941-1944“. Iz svoje zatvorske ćelije prenosio je bezvremensku duhovnu poruku, a u ekstremnoj situaciji njegova duboka vjera dala mu je hrabrosti da se približi Bogu i svjedoči istinu čak i po cijenu vlastitog života. Njegove meditacije mogu nadahnuti svakog kršćana da krene na isto duhovno putovanje prema sjedinjenju s Bogom, putovanje koje preobražava ljudske živote. Na žalost njegova razmišljanja nisu prevedena na hrvatski.

Ukazivao je da čovjeku njegove osobne, društvene i povijesne okolnosti, pa i patnja, nude ulazak u istinsko Došašće kao osobno putovanje prema susretu i dijalogu s Bogom. Život ovog mučenika i njegove velike patnje oslikavaju pravo Došašće o kojem je propovijedao i pisao. „Došašće je vrijeme obećanja; još nije vrijeme ispunjenja. Još uvijek smo usred svega i u logičkoj neumoljivosti i neumoljivosti sudbine … Prostor je još uvijek ispunjen bukom uništenja i opovrgavanja, povicima samopouzdanja i oholosti, plačem očaja i bespomoćnosti. No, oko horizonta vječne stvarnosti šute u svojoj vjekovnoj čežnji. Obasjava ih već prvo blago svjetlo blistavog ispunjenja koje dolazi. Iz daljine zvuče prve note kao sviranje i glasovi, koji se još ne mogu razaznati kao pjesma ili melodija. Sve je to još daleko, a tek je najavljeno i predviđeno. Ali to se događa, danas”, poručio je iz zatvora.

Delp nije propovijedao i pozivao vjernike da pokušaju i postignu nekakva impresivna djela; za njega su bila dovoljna iskrena predanost braći i sestrama u nevolji, a to ne zahtijeva velika djela, već veličinu srca. „Bogu nisu potrebna velika patetika niti velika djela. Njemu je potrebna veličina srca. Ne može računati s nulama.” Temeljna je poruka: „Moramo slušati, bdjeti, pustiti naše srce da se oživi pod nagonom Duha koji prebiva. Samo u takvom mirnom stanju može se doživjeti pravi blagoslov Došašća, a onda ćemo ga prepoznati i na druge načine. Probuđene do unutarnje svijesti uvijek nas iznenađuju simboli s porukom Došašća, likovi koji na najsnažniji način otkrivaju unutarnje značenje blagdana i ističu njegov blagoslov. Posebno mislim na tri – glas koji vapi u pustinji, Anđeo Navještenja i našu Blaženu Gospu.“

Za Delpa je Marija „kristificirani“ život, koji okuplja sve aspekte postojanja stvorenja u slobodno izražavanje i prepuštanje osobe Bogu, tako da je uključena u Božju samodarujuću ljubav. U Mariji on vidi, da „između neba i zemlje ne postoji veliki kaos i velika tišina, ili neka vrsta velikodušne neutralnosti, već taj živi odnos između Stvoritelja i stvorenja, koji ide naprijed-natrag: molitva, klanjanje i povjerenje. I ja [Delp] živim od toga u potpunosti i potpuno tijekom posljednjih tjedana.

Za vrijeme Došašća kršćani su pozvani, naglašava Delp, paliti svijeće kao znak nade, ali ne kao neki ritual. „Tiho zapalite svijeće, svijeće kakve posjedujete, gdje god se nalazili. One su pravi simbol onoga što se mora dogoditi … ako želimo živjeti“. Tim se činom također pokazuje, posebice onima, koji to riječima ili svojim (ne)djelima niječu, da je Bog još živ i da je Bog ovog svijeta, bez obzira na sve vijesti i komentare, koji uglavnom oslikavaju tamu. Za Delpa je Došašće početak tihe refleksije vjernika o sebi. Tišina može biti iscjeljujuća. Onaj tko pak pokušava izbjeći samoću i konfrontaciju s nepoznatim Bogom može na kraju biti uništen zbog besmislenosti  masovnog društva. Ali, prije nego što se to dogodi, još uvijek je moguće otkriti tajanstvene izvore nade i snage. Mora postojati spremnost da se siđe s pijedestala, koje ljudi sebi brzo podižu, te da se odbaci taština i samoveličanstvenost kojima se čovječanstvo zavarava.

Danas slika Došašća kao vremena priprave za Božić, pomalo blijedi u sudaru s potrošačkim mentalitetom suvremenoga društva. Prečesto je razdoblje Došašća „vrijeme podvrgnuto nekoj vrsti komercijalnog „zagađenja“, koje predstavlja opasnost da se izmijeni istinski duh Božića, koji je označen intimnom a ne izvanjskom meditacijom, trijeznošću i veseljem“, rekao je to pred nekoliko godina u Došašću tada papa Benedikt XVI. „Šoping“, praćen bukom, postaje glavni smisao Došašća. Jedno, uz Korizmu, najveće razdoblje u kršćanskoj godini, umjesto u duhovnoj obnovi, odvija se uglavnom kao potrošačka priprema. Zanemaruje se činjenica da Božić znači mnogo više od biznisa, trgovine i kupovanja te poklanjanja darova i svijetlećih reklama. „Ne slavimo neki dječji praznik, već činjenicu da je Bog svijetu izgovorio svoju konačnu Riječ. Krist je konačna Riječ Božja svijetu. Treba imati na umu da slavimo blagdan kad je Bog postao čovjekom. Tako to mora razumjeti vjernik.”, napisao je Delp. Na sam Badnjak, zadnji dan Došašća prije dolaska Djeteta Krista, Delp je na zatvorskom zidu naškrabao: „Povjerujmo životu, jer ova noć mora voditi ka svjetlu. Vjerujmo životu jer ga ne moramo živjeti sami. Bog to živi s nama.”

Vrlo je stvarna napast da se živi izvan stvarnosti, koja nas okružuje, ili da se pobjegne od nje, upozorava Delp, a to je vidljivo danas iz nekih reagiranja i ponašanja u svezi s pandemijom kovida. No, Delp podsjeća da je sama povijest sredstvo postojanja i mjesto Božjeg samootkrivanja: „Pokušaj živjeti izvan povijesti je beživot i postojanje sjene. Povijest nije konačna stvar, ali Konačno se može vidjeti samo u kontekstu povijesti. Inače se život vrti oko idola koji obmanjuje; idol s kojim se zavaravamo i tražimo jeftinu utjehu.” U uvodu jedne knjige u kojoj su objavljeni Delpovi zatvorski spisi, Thomas Merton kaže: „Na ovim stranicama susrećemo strogi, ponavljajući predosjećaj, da „glas u pustinji“ postaje sve tiši i da se uskoro uopće neće čuti. Svijet može potonuti u bezbožni očaj.”

U svom posljednjem pismu upućenom svojoj isusovačkoj braći, Delp piše: „Moram se u potpunosti predati. Ovo je vrijeme sjetve, a ne žetve. Bog sije sjeme i kad-tad će izvršiti žetvu. Jedino što moram učiniti je osigurati da sjeme padne na plodno tlo. Moram se naoružati protiv boli i depresije, koji me ponekad gotovo poraze… Molim prijatelje da ne žale, već da se mole za mene i pomažu mi dok god mi je pomoć potrebna. I da svojim vlastitim mislima budu sasvim jasni da sam ja žrtvovan, a ne ubijen.“ Delp nije pasivno prihvatio smrt: „Da budem sasvim iskren, ne želim umrijeti, pogotovo sad kada osjećam da bih mogao raditi važniji posao i prenijeti novu poruku o vrijednostima koje sam tek otkrio i razumio. Ali pokazalo se drugačije.” Čak i u posljednjim dijelovima pisanja, koje je uspio prokrijumčariti iz svoje zatvorske ćelije, Delp je održavao nadu, koja je nadilazila njegov život. Njegova nada počivala je na vjeri da će kršćani i dalje moći čuti glas Došašća koji iz pustinje vapi: “Pripremite put Gospodinu!”

Delpove posljednje riječi upućene kapelanu, koji je prisustvovao njegovom pogubljenju, otkrivaju njegovu sigurnost da je s „druge strane“ nešto lijepo: „Za pola sata znat ću više od tebe.”

Zanima nas Tvoje mišljenje!