NAŠ IZBOR

ZAŠTO JE STEPINČEV MORALNI KANON POVIJESNOG PONAŠANJA I DANAS AKTUALAN?

Piše: Dr. sc. Vladimir Lončarević

 

Umni Romano Guardini napisao je svojedobno da svaki istinski velikan „fazonira vrijeme i fazoniran je od vremena; privlači u sebi sve vitalne struje svoje epohe, postaje njezin savršeni izraz, sam ostajući uvijek onaj isti“. Jedan od takvih bio je zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, kojemu se 3. listopada navršava 20. obljetnica beatifikacije. Prigoda je to upitati se: je li Stepinac danas samo nacionalni crkveni velikan i relikt jednoga teškog povijesnog vremena ili njegov primjer povijesnog ponašanja „fazonira“ i naše vrijeme? Ako da, čime to čini i koje poučke možemo izvući?

U potrazi za odgovorom na to pitanje možemo se vratiti na vrijeme kada je izabran za nadbiskupa koadjutora. Prilike su, crkvene i političke, na svaki način bile kompleksne i tražio se iskusan i uman kandidat. Ali izabran je on unatoč tomu što nije bio iskusan, nije slovio umnim niti je bio impozantna figura u kojemu god smislu. Izbor „običnog ceremonijara“ asketskog izgleda mnogima je bio neshvatljiv, ali… postoje realnosti višeg reda. Iako „običan“, imao je veliku prednost jer je u sebi sjedinio tri temeljna povijesna iskustva „običnog“ hrvatskog čovjeka: seljaka, vojnika i svećenika. To ga je činilo marljivim, strpljivim, odvažnim, solidarnim, poniznim i mudrim. I postao je impozantan u svakom smislu. Uspostavimo li sada paralelu s današnjicom našega društva, u kojemu se mnogi jagme za „funkcijama“ kojima nisu dorasli ili ih pak otklanjaju jer žele život u „splendid isolation“, Stepinac je primjer poniznog prihvaćanja i nošenja odgovornosti radi narodnog dobra. To je prvi poučak.

Drugi poučak možemo naći u okolnostima koje su dovele do njegova procesa. A do njega je došlo jer mu komunisti nisu mogli oprostiti dvije stvari: što  Katoličku crkvu u Hrvatskoj nije „autokefalizirao“ i što je bespridržajno branio pravo hrvatskoga naroda na svoju državu (iako su je i oni, kakvu-takvu,  uspostavili). Onomu koji na to gleda izvan perspektive katolika i(li) Hrvata to se može činiti samo kao crkvena i nacionalna stvar. Univerzalnost joj međutim daje činjenica da je imao značaj (karakter) odvažno, sukladno svojoj vjeri i uvjerenjima, braniti načela temeljnih ljudskih i nacionalnih prava i sloboda unatoč pritiscima i progonu. Pa ako je u ono vrijeme bilo važno imati značaj i braniti spomenuta načela protiv diktature komunističkih kontranačela ateizma i jugoslavenštine (kao što ih je branio prije u okolnostima dominirajućih ideologija režima Kraljevine Jugoslavije, NDH i tuđinske okupacije), koliko je to važnije danas, u „diktaturi relativizma“, kako se bio izrazio Ratzinger.

Treći poučak može se naći u njegovu jasnu razumijevanju režima, države i naroda. U okolnostima loših režima i provizornih država Stepinac je dobro znao da je najvažnije sačuvati narod, a to je moguće samo ako se očuva njegova duhovna supstancija, kojoj je kršćanstvo „svjetlo i sol“. U tome smislu on postavlja i brani hijerarhiju vrjednota – Bog, čovjek, domovina – koje ne ovise o promjenjivosti režima ili državnog uređenja, dok istodobno i režimu i državi, ako ih poštuju, daju istinski raison d’etre i potreban autoritet.

Naposljetku, četvrti poučak može se prepoznati u afirmaciji privrženosti narodu i vjernosti domovini, bilo to zgodno ili nezgodno. Komunistička vlast nudila mu je, kao što je poznato, odlazak u Rim, ali bez povratka. U teškim prilikama ograničenja slobode i napredujuće bolesti nitko mu ne bi zamjerio da je otišao. Danas, kada Hrvati, što iz potrebe, što iz razočaranosti politikom, što pak iz trke za avanturama i devizama odlaze u bijeli svijet, ta Stepinčeva vrlina može se smatrati ludošću. Ali Stepinac je znao da nije samo po funkciji odgovoran pastvi svoje nadbiskupije, nego je kao integralna osoba moralno odgovoran cijelom narodu i domovini. Stoga se nije želio okoristiti slobodom i boljim životom u okolnostima kada je njegov narod trpio pod lošim režimom, nego je, dosljedan idealima Evanđelja, trpio zajedno s njim radeći i moleći za to da budućnost, uz Božju pomoć, iznjedri bolje ljude za bolja vremena.

Iako je čvrsto zagovarao pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu, Stepinac je znao da stvaranje države neće riješiti sve probleme, nego će, naprotiv, tada doći najveće kušnje jer će otpasti alibiji tuđinske hegemonije i eksploatacije. Znao je da najveća opasnost za narod dolazi iz odvajanja politike i ekonomije od morala, što podmuklo nagriza narodnu dušu. Stoga je uvijek isticao vrjednote i ciljeve koji će jačati moralnu otpornost naroda na duhovnu i materijalnu korupciju i omogućiti mu izgradnju pravedne i vitalne društvene zajednice. U tome svjetlu gledano, četiri Stepinčeva poučka uspostavljaju se kao jedinstven i moralno superioran univerzalni kanon povijesnog ponašanja: a) ponizno prihvatiti osobnu odgovornost za narodno dobro, b) izgraditi moralni karakter i načela, c) urediti i poštivati hijerarhiju vrjednota, d) u svim okolnostima biti jednako privržen narodu i vjeran domovini. Mnogima se čini nedostižno. Možda i nepotrebno. No baš zato je nužno.

Zanima nas Tvoje mišljenje!