NA ISTOM VALU

RAZVOJ ILI PROPADANJE?

 

ČITAJTE :www.cnak.ba – dobar i zanimljiv portral

Može li biti “pomaka paradigme” u tumačenju pologa vjere.

Ovo je treće u nizu razmatranja kardinala Müllera o pitanjima sadašnjega trenutka u životu Crkve

Komentirajući apostolsku pobudnicu pape Franje Amoris Laetitia, neki tumači promiču stajališta suprotna trajnu nauku Katoličke Crkve, stvarno poričući da je preljub uvijek težak objektivan grijeh, ili čineći cijelu sakramentnu rasporedbu Crkve ovisnom isključivo o subjektivnim sklonostima ljudi. Svoje tvrdnje pokušavaju opravdati ustrajavajući u tomu da već stoljećima postoji razvoj nauka pod vodstvom Duha Svetoga, što je činjenica koju je Crkva uvijek priznavala. Kako bi potkrijepili svoje tvrdnje, obično se pozivaju na pisanje Johna Henryja kardinala Newmana, a osobito na njegov znameniti „Esej o razvoju kršćanskoga nauka“ (1845.). Newmanovi su argumenti zaista vrijedni razmatranja. Oni će nam pomoći razumjeti vrstu razvoja koja je moguća u stvarima kojih se dotiče Amoris Laetitia.

Kada je Newman započeo s pisanjem Eseja, još je uvijek bio anglikanac. A ipak, prije nego što ga je završio, napustio je Anglikansku crkvu kako bi ušao u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Kao anglikanac, bio je jedan od glavnih protagonista Oksfordskoga pokreta. Pokret je bio usmjeren na postizanje kršćanskoga jedinstva, okupljajući sve kršćanske konfesije oko povratka na prvotne tradicije Crkve, sadržane u Svetom Pismu i spisima Crkvenih Otaca. Newman je bio stručnjak u patristici, i isprva je bio sumnjičav prema kasnijem nauku razvijenu u Srednjem vijeku. Upravo ga je to dugo vremena zadržavalo od obraćanja Rimskoj Crkvi. Činio mu se neuskladiv s temeljnim načelima kršćanstva, ili barem neizvedivima iz Svetoga Pisma i početnih otačkih predaja. Njemu se katolička praksa čašćenja Blažene Djevice i Svetaca činila protivnom ideji da je Krist jedini posrednik između Boga i čovječanstva. Drugi primjeri nauka koje je Newman smatrao isključivo katoličkima i neutemeljenima na Pismu i Ocima jesu sljedeći: papinsko prvenstvo, nauk o transupstancijaciji, žrtveni karakter svete Mise, čistilište, oprosti, redovnički zavjeti i sakrament svetoga reda. Bila su to glavna pitanja koja su uzrokovala kontroverzu tijekom Reformacije.

Newman je isprva razmatrao anglikanizam kao srednji put (via media) između potpuna nijekanja tradicije kod reformatora i – kako je on to vidio – katoličke apsolutizacije tradicije. Međutim, proučavanje patristike dovelo je Newmana do shvaćanja da se već dogodio razvoj nauka tijekom vremena kada kršćanstvo još nije bilo podijeljeno. Potreba za takvim razvojem proizlazi iz naravi povijesne objave. To je posljedica prisutnosti božanske Riječi u našim ljudskim riječima i razumijevanju. Koncili prvih osam stoljeća formulirali su trojstvenu dogmu jednoga Boga u tri osobe i kristološku dogmu hipostatskoga jedinstva Kristovih dviju naravi u Njegovoj božanskoj Osobi. Te su definicije bile ishodom duga i teška razvoja nauka. Jednako tako, dogme o iskonskom grijehu i apsolutnom daru milosti proizišle su iz naporna intelektualnog rada Crkvenih Otaca, po kojem su uspješno obranili Crkvu od razornih hereza poput modalizma, arijanizma, monofizitizma i pelagijanizma. Da su te hereze prevagnule u svoje vrijeme, cijelo bi kršćanstvo bilo uništeno. Način za borbu protiv njih bio je upravo pronalazak novih formulacija nauka, kao, na primjer, izjava protiv apolinarizma u pogledu utjelovljenja i preuzimanja na sebe sve ljudske naravi od vječnoga Logosa: „Što nije na se uzeto, nije ni spašeno.“

Naravno, govoriti o razvoju nauka ne znači tumačiti povijesno kršćanstvo terminima njemačkoga idealizma, historicizma i modernizma. Zagovornici tih struja misle o Bogu, ili Apsolutnomu, kao o takozvanomu „transcedentalnomu a priori“, to jest kao o subjektivno nužnomu uvjetu našega razuma i iskustva, koji sâm prethodi našemu iskustvu i nikada ne može biti predmetom iskustva. Ukoliko je Apsolutno uvjet za našu misao i jezik, utoliko se ono sâmo ne može izraziti riječima i konceptima. Prema ovom pristupu, tada su sve dogme katoličke vjere samo privremene konceptualne formule koje izražavaju stalno promjenjiv vjerski osjećaj koji se nalazi u zajedničkoj svijesti Crkve. „Posljedično, i formule, koje nazivamo dogmama, moraju biti predmetom tih nestalnosti, te su, stoga, podložne promjeni“ (Pio X., Pascendi Dominici gregis). Slijedeći ovu teoriju, doktrinarne formule imaju za cilj ujedinjenje vjernika s Apsolutnim na svjetovan način, ali one u sebi zapravo ne predstavljaju objavljene istine. Na taj način, ne bismo zapravo vjerovali u Boga, nego u fenomene svoje mašte i njihove odjeke u svomu jeziku. Razvojem doktrine, međutim, Newman – i s njim cijela Crkva – nisu mislili na razvoj u vidu idealističke filozofije kako smo je upravo razotkrili. Tako razumijevanje razvoja proturječi punini istine prisutnoj u povijesnoj osobi Isusa Krista, utjelovljene Božje Riječi.

Temeljni problem moderne filozofije jest odnos između istine i povijesti. U svojoj privremenosti, povijest se čini kao područje prolaznoga, promjenjivoga, slučajnoga, dočim je istina izvan vremena, uvijek valjana, i nađena u području božanskih ideja. Kao takva, istina nikada nije potpuno u dosegu ograničenih ljudskih bića, koja joj se mogu sve više približavati, ali je u konačnici nikada ne mogu zadobiti. Kršćanska, naprotiv, teologija, ne počinje s pitanjem kako je – pod uvjetima povijesnoga postojanja – moguće znati istinu. Ona radije počinje s činjenicom Božje samoobjave u vremenu. Utjelovljenje nije neka ideja, zamišljena da nam pomogne dokučiti vremenito Isusovo značenje, u konceptualnom izražaju. Utjelovljenje je prije činjenica božanskoga djelovanja u povijesti. Razmatrajući o tomu, Crkva postaje progresivno svjesna svega onoga što taj događaj razumije i pretpostavlja. Razumijevanje vjere – intellectus fidei – pretpostavlja i otkriva slušanje vjere – auditus fidei. Isus se pojavljuje u „punini vremena“ (usp. Mk 1,15; Gal 4,4; Ef 1,10). U „punini vremena“, Bog šalje svoga Sina, rođena od Djevice Marije, u svijet i u povijest, kako bi ostvario svoje spasiteljsko djelo, pomirivši nas jednom i zauvijek s Bogom i usmjerivši naše misli i djela Božjoj istini i dobroti (usp. Gal 4,4).

Što se tiče biti članaka vjere, nemoguće je bilo što dodati ili oduzeti. U nastojanjima Crkve oko borbe protiv herezâ i dolaska do dubljega shvaćanja objavljenih istina, tu, međutim, može biti rast u člancima vjere. Filioque, na primjer – to jest definicija vjere da Duh proizlazi od Oca i Sina – ne dodaje ništa vjeri u Trojstvo. Ova formulacija tek daje jasniji izraz vjere koja je već poznata, naime da Duh nije drugi Sin Božji. Razvoj nauka u tom smislu odnosi se na proces po kojem Crkva, u svojoj svjesnosti vjere, dolazi do uvijek dubljega konceptualnoga i intelektualnog razumijevanja Božje samoobjave. Prema sv. Tomi Akvinskom, svi su članci vjere „implicitno sadržani u određenim primarnim stvarima vjere, kao što je Božja opstojnost i Njegova providnost“ (Summa theologiae, II-II, 1, 7). Razvoj je nauka moguć jer su u jednoj istini o Bogu povezane sve objavljene istine vjere, i one koje su više implicitne, mogu se učiniti izričitima. Naposljetku, doktrinarne formule nisu sâme predmetom čina vjere. Radije, vjernikova se vjera odnosi upravo na Božju zbilju i Božju istinu u Kristu. Kako sv. Toma kaže: „Vjernikov čin ne završava u prijedlogu, nego u stvari“ (Summa theologiae, II-II, 1, 2 ad 2). Suprotno tvrdnjama modernizma, međutim, formule vjere zaista se odnose na spoznaju o Bogu. One nisu tek slučajni izrazi naše subjektivne svjesnosti Boga.

Najdublji razlog za identitet Objave u njezinu crkvenom kontinuitetu, dan je u hipostatskom jedinstvu, to jest u jedinstvu ljudske i božanske naravi u jednoj božanskoj osobi Isusa Krista. Mnoge riječi koje je izgovorio, otkrivajući nam Božji plan posredstvom ljudskoga jezika (usp. Iv 3,34; 6,68), ujedinjene su u hipostazi ili osobi jedne Riječi koja je Bog i koja je postala tijelom (usp. Iv 1,1.14). Božja Riječ dolazi do nas po propovijedanju ljudskih bića (usp. 1 Sol 2,13); uprisutnjuje se po ljudskim riječima, sa svojom gramatikom i rječnikom. Stoga je moguće i nužno rasti pojedinačno i zajednički u našem razumijevanju Objave koja nam je jednom i zauvijek dana u Kristu. Jasno je, onda, da je katolička teologija uvijek priznavala činjenicu i nužnost razvoja dogme. To je dio bîti kršćanstva kao religije utjelovljene Riječi – religije Božje samoobjave u povijesti – potvrditi identitet nauka vjere uz trajan proces po kojem Crkva dolazi do sve diferenciranijega konceptualnog razumijevanja otajstava vjere. To je načelo nerazdvojivo od sâme objave. Kao što kaže kardinal Newman: „Činjenica djelovanja, od prvoga do zadnjega, toga načela razvoja u istini Objave, jest argument u korist identiteta rimskoga i prvotnoga kršćanstva.“

U ovom trenutku dolazimo do glavnoga pitanja na koje je Newman pokušavao odgovoriti u svom znamenitom Eseju. Budući da je objava osobno i dijaloško Božje samopriopćavanje posredstvom povijesnoga postojanja Kristova i njegove Crkve, potrebni su nam kriteriji da bismo razlikovali stvarni razvoj nauka od onoga što Newman naziva propadanje, kvarenje. Razvoj znači rast u razumijevanju duhovnih i teoloških zbiljâ (usp. Dei Verbum, br. 8). Taj se rast ne događa ni iz kakve prirodne nužnosti, i nema ništa s liberalskim vjerovanjem u napredak. Zapravo, kao što se često događa u osobnom duhovnom životu, moguće je pogoršanje. Opasan se zastoj može dogoditi u Crkvi, na primjer, kada se nadareni teolozi i znanstvene institucije dovoljno ne promoviraju ili kada se imenuju biskupi koji su loše pripremljeni za svoju uzvišenu dužnost naučavanja i propovijedanja (usp. Lumen gentium, br. 25). Biskupi ne pripadaju periferiji nego središtu pravovjerja.

Kriteriji koje Newman razvija korisni su, potom, za otkrivanje kako bismo trebali čitati apostolsku pobudnicu pape Franje Amoris Laetitia. Prva su dva kriterija „očuvanje tipa“ i „kontinuitet načelâ“. Oni su zamišljeni upravo da osiguraju stabilnost temeljne vjerske strukture. Ta nas načela i tipovi sprječavaju od govora o „pomaku paradigme“ o formi bića Crkve i njezine prisutnosti u svijetu. Poglavlje br. VIII. Amoris Laetitia postalo je sada predmetom proturječnih tumačenja. Kada u tom kontekstu neki govore o pomaku paradigme, čini se da je to ponovan pad u modernistički i subjektivistički način tumačenja katoličke vjere. Bilo je to 1962., kada je Thomas Kuhn uveo svoju kontroverznu i istodobno utjecajnu ideju „pomakâ paradigme“ u raspravu u znanstvenoj filozofiji, gdje je izraz poprimio precizno, tehničko značenje. Osim toga konteksta, međutim, taj izraz ima i svakodnevnu uporabu, odnoseći se na bilo koji oblik temeljite promjene u teorijskoj formi misli i društvenoga ponašanja. „Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke“ (Heb 13,8) – što je, za razliku, naša paradigma, koju ne ćemo mijenjati ni za jednu drugu. „Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist“ (1 Kor 3,11).

Suzbijajući gnostike, koji su se pokušali učiniti važnima domišljajući stalno nove objave i uvide, sv. Irenej Lionski napisao je: „Znajte da je On donio svu novost, donijevši sebe naviještenoga.“ U drugoj polovici drugoga stoljeća, Irenej je radio na formalnim načelima katoličke vjere odgovarajući na gnostički izazov. Prije svega, objavu je trebalo prihvatiti kao povijesnu činjenicu. Ta je objava sadržana u pologu vjere – to jest u apostolskom nauku – koji je u svojoj istini i svojoj cijelosti povjeren Crkvi na vjerno čuvanje i tumačenje. Ispravan način za tumačenje objave zahtijeva zajedničko djelovanje triju načela, koja su: Sveto Pismo, apostolska predaja i apostolsko nasljedstvo katoličkih biskupa. Rimska bi Crkva općenito i njezini biskupi pojedinačno trebali biti posljednji koji slijede gnostični način uvođenja novih načela tumačenja kojima se daje potpuno različit smjer od svega crkvenoga nauka. Irenej je, u biti, usporedio kršćanski nauk s mozaikom čiji su kamenčići složeni tako da prikazuju sliku Kralja. U njegovu viđenju, gnostici su uzeli iste kamenčiće, ali su promijenili njihov poredak. Tako, umjesto prilike Kralja, oni su formirali sliku lisice, lukavice. Moguće je u biti griješiti protiv katoličke vjere ne samo niječući nešto od njezina sadržaja, nego i preformuliranjem njezinih formalnih načela znanja.

Ovdje se može pomisliti na protestantsku reformaciju. Njezino je novo formalno načelo bilo samo Pismo. To je novo načelo podložilo katolički vjerski nauk, kakav se razvio do XVI. stoljeća, radikalnoj promjeni. Temeljno se razumijevanje kršćanstva okrenulo u nešto potpuno drugačije. Spasenje se imalo postići samo vjerom, tako da pojedinom vjerniku više nije bila potrebna pomoć crkvenoga posredovanja. Kao posljedicu, reformatori su radikalno odbacili dogme koje se tiču sedam sakramenata te biskupskoga i papinskoga ustrojstva Crkve. Shvaćeno u tom smislu, ne može biti pomaka paradigme u katoličkoj vjeri. Tko god govori o kopernikanskom zaokretu u moralnoj teologiji, koja izravno kršenje Božjih zapovijedi pretvara u hvalevrijednu odluku savjesti, vrlo razvidno govori protiv katoličke vjere. Etika situacije ostaje lažna etička teorija, pa čak i ako neki tvrde da je nalaze u Amoris Laetitia.

Osim pitanja objektivno teškoga grijeha, prijedlozi za reinterpretiranje katoličkoga nauka u svjetlu Amoris Laetitia također se dotiču sakramentne rasporedbe, za koju se sada tvrdi da mjeru zadobiva od subjektivnoga raspoloženja pojedinoga vjernika pred Bogom. Ovdje je potrebno prisjetiti se da nijedna crkvena vlast ne može zanemariti red sakramentnoga posredovanja u milosti, koji je utemeljen na konkretnim odnosima koje živimo u tijelu. Stoga je nemoguće za katolika primati sakramente na dostojan način, ako on ili ona ne odluči napustiti način života koji je u suprotnosti s Kristovim naukom. Uistinu, sakramentno je načelo za Newmana među središnjim načelima kršćanstva, koja se ne mogu mijenjati.

Što je s drugim primjedbama koje Newman nabraja kako bi razlikovao autentičan razvoj od propadanja i raspada? Neke su od njih sasvim sigurno vrijedne razmatranja kako bi se rasvijetlila sadašnja rasprava. Možemo razmotriti treću primjedbu, koju on naziva „Moć asimilacije“. Prema Newmanu, pravi se razvoj događa kada je kršćanstvo sposobno asimilirati svoje okružje, obavješćujući i mijenjajući njegovu kulturu, dočim propadanje počinje kada umjesto toga okružje asimilira kršćanstvo u sebe. Na taj način, pomak paradigme, po kojem Crkva preuzima kriterije modernoga društva kako bi mu se asimilirala, ne predstavlja razvoj, nego propadanje.

U svojoj četvrtoj primjedbi, Newman govori o nužnosti „logičkoga slijeda“ između različitih koraka razvoja. Da bi razvoj bio zdrav, on mora slijediti logički kontinuitet s naukom iz prošlosti. Ima li ikakva logičkoga kontinuiteta između br. 84 Familiaris Consortio Ivana Pavla II. – koji naučava da se razvedeni koji žive u novoj zajednici moraju odlučiti živjeti u uzdržljivosti ili se u protivnom suzdržati od pristupanja sakramentima – i promjene jedne te iste stege koju neki predlažu? Samo su dvije opcije. Moguće je izričito zanijekati valjanost br. 84 Familiaris Consortio, niječući istoznačno i šestu Newmanovu primjedbu, „Konzervativno djelo nad prošlošću“. Ili se može pokušati pokazati da Familiaris Consortio br. 84 implicitno previđa preokret discipline koju je izričito počela poučavati. Po svakom čestitu čitanju teksta Ivana Pavla II., međutim, takva bi procedura morala narušiti temeljna logična pravila, kao na primjer, načelo ne-proturječnosti.

Kada „pastoralna promjena“ postane izričaj kojim neki izražavaju svoj plan za micanje u stranu crkvenoga nauka, kao da je nauk nekakva zaprjeka za pastoralnu skrb, tada je dužnost po savjesti progovoriti protiv toga. Jeronim, Augustin, Toma Akvinski i drugi veliki katolički auktoriteti pripisali su značajan primjer antiohijskom incidentu kada se Pavao otvoreno usprotivio Petru, koji, zbog svoga dvoznačna ponašanja „ne hodi ravno, po istini evanđelja“ (Gal 2,14). Povrh svega, važno je podsjetiti se da papa, kao „privatna osoba“ (Lumen Gentium, br. 25) ili brat među braćom, ne može propisati svoju osobnu teologiju i stil života ili duhovnost svoje redovničke zajednice cijeloj Crkvi. Poslušnost kao redovnički zavjet drugačija je od poslušnosti vjeri koju svaki katolik duguje Objavi i njezinu crkvenom posredništvu. Biskupi su dužni poslušnost prema papi zbog njegova sudačkoga prvenstva, a ne zbog osobnoga zavjeta koji su položili. Papinska i biskupske službe jesu u služenju očuvanja vjere i zajedništva. Stoga, među prvim je dužnostima pape i biskupâ spriječiti polarizaciju i uspon stranačkih mentalitetâ.

Sve to znači da u vršenju svoga naučiteljskoga služenja, nije dovoljno da se crkveno Učiteljstvo jednostavno pozove na svoju sudsku ili disciplinsku vlast, kao da njezin nauk nije ništa drugo doli stvar zakonskoga i doktrinarnoga pozitivizma. Umjesto toga, Učiteljstvo mora nastojati predstaviti uvjerljiv slučaj, pokazujući kako je njegovo predstavljanje vjere dosljedno u sebi i u kontinuitetu s ostatkom Predaje. Auktoritet papinskoga Učiteljstva počiva na njegovu kontinuitetu s naučavanjima prethodnih papâ. Zapravo, kada bi papa imao vlast dokinuti obvezujuće nauke svojih prethodnika, ili kada bi čak imao auktoritet reinterpretiranja Svetoga Pisma suprotiva njegovu očitu značenju, tada bi sve njegove doktrinarne odluke zauzvrat mogao dokinuti njegov nasljednik, čiji bi nasljednik mogao poništiti ili ponoviti sve kako bi mu se svidjelo. U tom slučaju ne bismo svjedočili razvoju nauka, nego groznu spektaklu Petrove barke nasukane na pješčanoj obali.

Nedavno su skupine biskupa ili pojedine biskupske konferencije izdale direktive o primanju sakramenata. Da bi te izjave bile pravovjerne, nije dovoljno da izjavljuju svoju usuglašenost s papinim pretpostavljenim namjerama u Amoris Laetitia. One su pravovjerne samo ako se slažu s Kristovim riječima očuvanima u pologu vjere. Slično, kada kardinali, biskupi, svećenici i laici traže od pape jasnoću u tim pitanjima, ono što traže nije razjašnjenje papina mišljenja. Oni traže jasnoću u pogledu kontinuiteta papina nauka u Amoris Laetitia s ostalom Predajom.

Oni koji pokušavaju smjestiti evanđeosku poruku u mentalitet svijeta, zazivajući auktoritet kardinala Newmana u svojim nastojanjima, trebali bi razmotriti što on kaže o crkvenom kontinuitetu tipa. Prema Newmanu, istinska se Crkva može identificirati po nepromjenjivu načinu na koji ju je svijet promatrao kroz stoljeća, čak usred brojnih razvojâ. Kao što Newman kaže, u očima svijeta Crkva je „vjerska zajednica koja polaže pravo na božansko poslanje, i smatra sva druga vjerska tijela oko sebe krivovjernima ili nevjernima; to je dobro organizirano, dobro disciplinirano tijelo“. Ta je zajednica „raširena po poznatu svijetu; može biti slaba ili beznačajna lokalno, ali je snažna u cijeloj formi svoga kontinuiteta“, i „prirodni je neprijatelj vladama izvan sebe; netolerantna je i zaokupljuje, te teži novom modeliranju društva; krši zakone, razdjeljuje obitelji. Ona je grubo praznovjerje; optužena za najprljavije zločine; preziru je intelektualci suvremenici“. Newman zaključuje: „I samo je jedna takva zajednica. Stavite ovaj opis pred Plinija ili Julijana; pred Fridrika II. ili Guizota… Svaki odmah zna, bez postavljanja pitanja, na što se misli.“ Gdje bi Newman našao takvu zajednicu danas?

Gerhard Ludwig kardinal Müller, bivši je prefekt Kongregacije za nauk vjere

Objavljeno u časopisu First Things, 20. veljače 2018.

S engleskoga preveo: Mario Glibić

Izvor: Crkva na kamenu (Napomena: direktni link smo uklonili jer font “divlja”- zbog tehničkih poteškoća!)