UZ OBLJETNICU SMRTI: TEOLOŠKA OSTAVŠTINA PAPE BENEDIKTA – CRKVENI NAUČITELJ NAŠEGA DOBA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan OFM

Točno prije godinu dana, na Silvestrovo, preminuo je papa Benedikt XVI. Bijaše subota, 31. prosinca 2022. Pokojni kardinal Joachim Meisner, nadbiskup Kölna, nazvao je Josepha Ratzingera „Mozartom teologije“. Drugi su sugerirali da bi veliki skladatelji iz doba romantike kao Carl Maria von Weber ili Anton Bruckner mogli biti bolja usporedba. Obojica su znamen i pojam austro-germanskog romantizma, napose Bruckner, sa svojim sakralnim skladbama i simfonijama, koje su za slušatelje poduge, ali velebne. Zrcaljenje neba na zemlji, u glazbi. Ratzinger je, kao papa Benedikt, primijetio: „Moram reći da se nekako još uvijek tako osjećam kad slušam Mozarta. Mozart je čista inspiracija – barem me tako dirne. Svaka nota je na pravom mjestu i ne može biti drukčije… Postojanje se ne umanjuje, nema lažne harmonizacije. Ništa nije izostavljeno od vlastite težine i veličine, nego je sve jedna velika cjelina u kojoj osjećamo otkupljenje, čak i tamne strane svoga postojanja te čujemo ljepotu istine u koju tako često želimo sumnjati“.

Svaki papa ima svoje povijesno značenje, ako ni zbog čega drugoga, on je zapravo most između vjernika svoga vremena i Crkve prvoga stoljeća te svetoga Petra. Sama činjenica da čovjek sjeda na Petrovu stolicu podsjetnik je na povijesno podrijetlo Crkve. Papa je podsjetnik da je Krist živio među nama i uspostavio hijerarhiju, s Kristovim namjesnikom, u službi vjernicima i svijetu.

Ipak, kroz povijest je bilo papa koji su bili više od mosta. Postoje pape koji su bili obdareni talentima, vezani uz određene osobnosti i okolnosti koji oblikuju Crkvu onkraj određenoga povijesnog trenutka. Među tim papama su likovi poput Lava Velikog, Grgura Velikog, Lava XIII., Ivana Pavla II. Njima uz bok može stajati i ime Benedikta XVI. Prema nekima nakon pape Lava Velikoga on je najveći teolog na Petrovoj stolici. Trebat će vremena da se slegnu promišljanja o njegovu životu i njegovim doprinosima Crkvi te što ga čovjek više čita, stječe se dojam da mu je mjesto u društvu s velikim papama. Uvjerenja smo da su njegov život i djela veliki dar Crkvi i danas kao što su bili i za njegova duga života. Ponovna potvrda života i djela Josepha Ratzingera dio je onoga što Crkva treba upravo danas, u vremenima pomutnje.

Iskusan, samouvjeren, suvremen – majstor svoga zanata – Joseph Ratzinger ući će u povijest kao jedan od velikih teologa ovoga vremena. U ruševnoj bazilici San Giovanni Rotondo na brdu Celio i danas se nalazi drevna mramorna stolica gotovo neprimjetna na zidu lijevo od ulaza. To je staro biskupsko sjedište pape Grgura Velikog. U Svetom Petru Sveta Stolica u apsidi ispod Duha Svetoga, koji lebdi, nalazi se Petrova Stolica okružena velikim učiteljima Crkve, Ivanin Zlatoustim, Atanazijem, Ambrozijem i Augustinom. Katedra Petrovih nasljednika oduvijek je bila sjedište crkvenih naučitelja Istoka i Zapada.

Benedikt na Petrovoj stolici

Benedikt XVI., 266. Petrov nasljednik, preuzeo je tu zadaću na Petrovoj stolici s takvom razinom iskustva kao da je ta je uloga upravo njemu skrojena po mjeri.

Svake je srijede kroz osam godina za audijencija držao kratka predavanja na Trgu Svetog Petra ili u dvorani za audijencije; razumjeli su ih samo rijetki hodočasnici, ali će biti uvrštena u veliki crkveni zbornik. Pisana ostavština koju je Benedikt XVI. akumulirao od samog svoga izbora za papu već ga ovjerovljuje kao velikoga crkvenog učitelja.

Činio je on to krajnje sustavno. Po svom izboru najprije je obradio sve apostole, zaredom, zatim svetog Stjepana te znamenite likove rane Crkve, velike crkvene oce pa onda – u Pavlovoj godini – život i misli Apostola naroda. Papa Benedikt XVI. je na audijencijama srijedom u Vatikanu i Castelgandolfu u Godini svetoga Pavla pratio osobu i djelo svetog Pavla tijekom nekoliko mjeseci. U dvadeset (!) govora Petrov nasljednik obradio je život i djelo te teologiju toga neumornoga misionara i apostola naroda. Tekstovi nude ključ za razumijevanje jedne od najfascinantnijih osoba kršćanstva i Crkve: Pavao, koji je, zahvaćen Kristom Isusom na putu u Damask, donio Kristovu poruku u sve dijelove Rimskog carstva.

Dosljedni katolički nauk temeljna je osnova kod Benedikta. Nije se bavio reformom kurije, medijskim radom u Vatikanu; preustroj Rimske kurije prepušta svojim nasljednicima. Benedikt XVI. također nije bio papa velikih putovanja, imao je na svom dnevnom redu svake godine tek nekoliko bitnih posjeta inozemstvu. Umjesto toga, pridružuje se dugom nizu crkvenih naučitelja o kojima je govorio na općim audijencijama. Tu je Joseph Ratzinger, jedan od velikih teologa današnjice, s dugogodišnjim iskustvom na polju odnosa vjere i razuma, prirodno pronašao svoju zadaću kao Papa.

Vjerojatno ne ćemo pogriješiti ako pretpostavimo da će jednoga dana u budućnosti biti vjerojatno najvažniji naučitelj Crkve ovoga doba. U gotovo svakom obraćanju na općoj audijenciji ili na nedjeljnoj molitvi Anđeo Gospodnji vraćao se Benedikt XVI. natrag na temelje vjere i tajne spasenja. Kao prefekt vatikanske Kongregacije za nauk vjere nije više morao povlačiti oštru razliku između pravovjerja i krivovjerja. Doživio je preobrazbu: od branitelja vjere – što je ponekad uključivalo i stegovne mjere – u navjestitelja vjere; njemački Papa teolog nudio je Crkvi i svijetu cjelokupno blago crkvenog nauka o spasenju.

Kao prefektu Kongregacije za nauk vjere, Ratzingeru je ponekad nedostajala prava komunikacija. U javnosti je nerijetko djelovao zakopčano. Ali sada se kod pape Benedikta, izrazio se teolog Eugen Biser, vidi “lice procvjetale, oslobođene osobe”: „To je zapravo paradoks. Benedikt XVI. oslobođen je tereta svoje bivše službe.” Biser je rekao: „On je Papa koji ideju Kristova namjesnika stavlja u žarište svoga pontifikata. On nije poglavar Crkve, nije kultni objekt Crkve. On stoji na mjestu Jednoga koga jedinoga treba voljeti i u koga se mora vjerovati.” Time počinje „Crkva u kojoj se vjera ne sastoji samo od prihvaćanja dogmi, nego se shvaća kao poziv na iskustvo Boga.” Novi papa već je postao jedan od „najvažnijih papa u povijesti”.

Na tragu svetoga Augustina

Ratzingera su trajno zanimali odnos između ljubavi i istine, osobnih emocija i objektivne datosti, značenje povijesti, kršćanske baštine u Europi za osobnu formaciju te povijesni karakter objave i uloga lijepoga i ljepote u evangelizaciji. Povijest, ljepota i ljubav te odnos tih triju sastavnica u procesu formiranja ljudske osobe temeljne su preokupacije u romantici, primjerice, kod jednoga Brucknera, za koga se vodi proces proglašenja blaženim. Ratzinger je svoje analize tih odnosa satkao i utkao u snažne polifone eseje i spise, koristeći bogat, harmoničan jezik, svakomu razumljiv, za razliku od nekih teologa kojih je jezik težak i kompliciran. Uspio je staviti u prednji plan te zanemarene protežnice u katoličkoj misli bez odbacivanja onoga što se počelo smatrati klasičnim elementima.

U tom bi smislu Ratzinger bio, ako je takvo što moguće, teološka analogija glazbene sinteze klasika Mozarta i romantike Webera i Brucknera. Ratzingera je zanimao odnos ljubavi i istine, povijesni karakter objave i uloga ljepote i umjetnosti u evangelizaciji. Kad su dvojica braće Ratzinger stupila u sjemenište 1946. jednoga su prozvali „Ratz-orgulje“, a drugoga „Ratz-knjige“. Brat Georg bijaše glazbeno nadaren, a Joseph zaljubljenik u pisanu riječ i knjige.

Prof. Ratzinger/Benedikt XVI. naraštajima koji tek dolaze ostavio je golemu baštinu svojih Sabranih djela koja uključuju više od 60 knjiga te dokumenata crkvenog učiteljstva koji obuhvaćaju njegovo četvrtstoljetno partnerstvo s papom Ivanom Pavlom II. kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere te njegov osmogodišnji pontifikat. Bez dvojbe će se ubrajati među šest najznačajnijih katoličkih teologa 20. stoljeća, uz Romana Guardinija, Karla Rahnera S.J., Yvesa Congara O.P., Henrija de Lubaca,S.J. i Hansa Ursa von Balthasara. Dvojica potonjih ubrojeni su među kardinale Crkve. Prva dvojica bili su kolege i teološki stručnjaci na Drugom vatikanskom saboru s kojima je imao pozitivnu suradnju.

Ratzingerova uloga na Saboru

Dok je na početku svoje karijere rado surađivao s istaknutim naprednim teolozima i zagovornicima “Nouvelle Théologie“, kasnije je priznao da su mnogi progresivni teolozi s kojima je dijelio zajedničku viziju Crkve otišli predaleko i na kraju se otuđili od Crkve. Otvorenost Sabora počeli su svojatati ideološki interesi koji su Crkvu okrenuli protiv nje same. Žali da ono što se dogodilo nakon Koncila nije bilo autentično ostvarenje Koncila. „Shvatili smo da je uništeno nešto novo što smo priželjkivali”. Ratzinger inzistira na tome da se nije promijenio on, nego naprednjaci oko njega.

Papa Ivan XXIII. podržao je viziju Koncila kako ju je opisao kardinal Frings u govoru koji je u potpunosti napisao mladi Ratzinger prije Koncila. Papa je komentirao govor kardinala Fringsa koji je predstavio svrhu i cilj Koncila: „Rekao si sve što sam ja mislio i htio reći, ali nisam bio kadar”. Postoje i drugi primjeri Ratzingerova izravnog doprinosa Koncilu, uključujući izradu ključnih dokumenata, posebice konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum, koji pružaju konačan dokaz da je budući papa duboko u vlastitom biću shvatio bit Koncila. Iako je teško precijeniti njegov utjecaj na samom Saboru, jednako je važan njegov rad na pravilnoj provedbi i tumačenju Koncila, napose u komentarima koncilskih spisa nakon Sabora.

U tom smislu jasno je da je Joseph Ratzinger, kao teolog, kardinal i naposljetku papa, bio mjerodavni tumač Drugog vatikanskog sabora – daleko više od onih mnogih koji danas na to polažu povlasticu. Baš kao što bismo trebali čitati crkvene oce da bismo razumjeli način razmišljanja rane Crkve, tako bismo trebali čitati i Josepha Ratzingera, želimo li razumjeti Drugi vatikanski sabor. Zapravo, Ratzinger je toliko potreban vodič da se može reći da će oni koji odbacuju Ratzingera/papu Benedikta XVI. neizbježno odbaciti istinsko, izvorno razumijevanje Koncila.

Sve je to dokaz Ratzingerove poučljivosti i poslušnosti Duhu Svetome. Međutim, njegova otvorenost Duhu koji čini sve novo nikada nije bila odbacivanje prošlosti, nego njezino razvijanje. To je dalo proročanski uvid u to kamo su krenuli društvo i Crkva. Još u ranim 1960-ima, Ratzinger je predvidio da će tri velika utjecaja na svijet biti: globalizacija, tehnologija te vjera u znanost. Ovaj se pronicljiv uvid i zrenje bez ikakve dvojbe pokazao točnim.

Nakon Sabora Ratzinger je načinio odmak od nekih vidika Rahnerove antropologije koji su imali izvorište u elementima njemačke idealističke filozofije, a za razliku od Congara, otkazao je uređivanje teološkog časopisa Concilium, koji se sedamdesetih udaljio od službenog učiteljstva. Zajedno je s von Balthasarom, de Lubacom utemeljio časopis Communio. Guardini, von Balthasar i de Lubac bili su, u različitim surječjima njegovi intelektualni heroji. De Lubac je također bio stručnjak-peritus na Saboru. Ratzinger je jednom napisao da mu je nemoguće (iz)reći koliko teološki duguje de Lubacu i von Balthasaru.

U potrazi za kratkim sažetkom kojim bi se mogao izraziti širok raspon Ratzingerovih polifonih doprinosa, njegova bi se misao mogla sažeti: Bog pokreće intelekt i volju kroz znanje koje dolazi kroz pamćenje. Za Augustina se univerzalno, sveopće može uočiti samo kroz posebno, partikularno. To se treba dogoditi kroz povijest, kroz Kristova vidljiva, očita djela, kroz vršenje krjeposti i ljubav prema bližnjemu, kroz život Crkve, njezine sakramente, a nadasve kroz Sveto pismo. Iz tih iskustava čovjek naslućuje u čemu se sastoji sreća, nebesa nebesâ, caelum caeli.

Prema vlastitim riječima, Ratzinger je bio „odlučni augustinac” i poput sv. Augustina vjerovao je da se Bog može spoznati samo u pojedinačnom, partikularnom. U Načelima katoličke teologije (1982.) kaže:

„Čovjek svoje težište i sidrište ne nalazi u sebi, nego izvan sebe. Mjesto u koje je usidren nije unutar, već izvan njega. To objašnjava kako postoji ostatak koji uvijek ostaje da bi se protumačio fragmentaran karakter svih čovjekovih nastojanja, da shvati jedinstvo povijesti i bića. U konačnici, napetost između čovjekove biti, filozofije i povijesti ima svoj temelj u napetosti unutar same ljudske prirode koja mora izaći iz sebe da bi pronašla samu sebe; ima svoj temelj u Božjem otajstvu koje je sloboda i koje stoga svakog pojedinca naziva imenom, koje nikomu drugome nije poznato. Tako mu se cjelina saopćava u posebnome, partikularnome“.

Bog u povijesti

Kao mladi profesor u Bonnu Joseph Ratzinger privukao je pažnju kardinala Josefa Fringsa iz Kölna koji ga je pozvao da nazoči Drugom vatikanskom saboru kao njegov teološki stručnjak. Dokument Koncila koji nosi najsnažniji dokaz Ratzingerove misli i spoznaja jest „Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi”. U dokumentu je pojam Objave kao „skup istina“, kako se ponekad prikazivao, uklonjen u korist povijesnog prikaza. Bog se objavljivao kroz povijest, a Isus Krist je završna Božja objava čovječanstvu. Slijedeći Romana Guardinija Ratzinger je tvrdio: „Objava ne otkriva nešto, niti objavljuje istine, nego nam objavljuje Isusa Krista, a u čovjeku Isusu, u čovjeku koji je Bog, kadri smo shvatiti cijelu narav čovjeka.“ U Ratzingerovo svjetskoj uspješnici Uvod u kršćanstvo (1968.), prevedenu na 17 jezika, objasnio je ideju riječima:

„Kršćansko vjerovanje nije fokusirano, kao što bi netko mogao na prvi pogled pomisliti, da je u svemu riječ o vjerovanju ili vjeri, o vječnom, koje bi kao ‘posve Drugo’ bilo potpuno izvan ljudskog svijeta i vremena; naprotiv, mnogo se više bavi Bogom u povijesti, Bogom kao čovjekom. Time to vjerovanje premošćuje jaz između vječnog i vremenitog, vidljivog i nevidljivog, omogućujući nam da se susretnemo s Bogom kao čovjekom, vječnim kao vremenitim, kao jednim od nas, te stoga kršćanstvo shvaća sebe kao objavu“.

S obzirom na Ratzingerov interes za način na koji se Bog odnosi prema ljudskoj osobi kroz pojedinačne trenutke u povijesti, ne čudi da su dvije njegove omiljene teme bile teološke krjeposti – vjera, nada i ljubav – te euharistijska teologija. Teološke krjeposti središnje su za razvoj ljudske osobe i prijateljstvo s Bogom, a kroz primanje sakramenata, posebno euharistije, osoba raste u tom prijateljstvu.

To prijateljstvo ne uključuje nestanak pojedinca u Bogu, nego preobrazbu različitosti u više jedinstvo ljubavi. Put do toga višeg jedinstva uključuje obraćenje i pročišćenje te kao takav ima znamen križa. Ljudi danas još uvijek vjeruju u stvari, nadaju se stvarima i vole stvari, ali na načine koji su vrlo problematični. Danas ima mnogo više vjere u znanost nego u Krista, daleko više nade u materijalno blagostanje nego u vječni život, a raširena je pomutnja oko toga kako povezati eros s agape. Također postoji nejasnoća kako povezati vjeru s razumom.

Suma jednoga pontifikata

Život Josepha Ratzingera bio je duga, skoro stoljetna herojska intelektualna predstava koja je zaokupljala cijelo njegovo biće i srce – teodramatika – sa svim patosom vagnerijanskog festivala u Bayreuthu. U Ratzingerovu slučaju bavarska katolička pobožnost je trijumfirala nad onim što je u njemačkom duhu ostalo kao nostalgija za poganskim herojstvom, očitovanim u poganskom nacizmu.

I na kraju pitanje: Je li pontifikat Benedikta XVI. bio uspjeh ili neuspjeh? Što znači „uspjeh” ili „neuspjeh” kada je riječ o pontifikatu? Bog ni Biblija ne poznaju pojam uspjeha. Biblija namjesto toga rabi pojam „blagoslov“. Nemoguće je dati kratak, jednoznačan odgovor. Možemo baciti pogled tisuću godina unatrag.

Grgur VII., revni papa reformator, koji se suočio s velikim krizama u Crkvi u jedanaestom stoljeću, u pitanju investiture i miješanja svjetovne vlasti u crkveni ustroj, umro je u egzilu u Salernu. Činilo se da će njegov pontifikat završiti neuspjehom. A ipak je bio jedan od najvažnijih pontifikata cijelog tisućljeća. To je potonjem kršćanstvu i Crkvi utisnulo karakter te ostavilo trajan biljeg, kako neovisno upravljati Crkvom, bez svjetovnoga uplitanja. Benedikt XVI. nije bio u egzilu, ali je deset godina bio skriven od svijeta.

Iz te perspektive možemo razmišljati o nasljeđu Benedikta XVI. Nakon njegova izbora g. 2005. činilo se da će Benedikt biti prijelazni pontifikat zbog poodmakle dobi i činjenice kako je malo vjerojatno da će načiniti odmak od općeg učiteljskog stila prethodnika Ivana Pavla II. No, stvarnost u trenutku njegove ostavke 2013. nije se podudarala s tim početnim očekivanjima. Njegov se pontifikat pokazao mnogo značajnijim od ljudskih očekivanja.

Nije to bio pontifikat „restauracije“, povratka na staro, čega su se neki bojali, a drugi nadali. Bio je to pontifikat konsolidacije koji je također podizao uloge i preuzimao rizike. Benedikt XVI. znao je kako se suočiti s krizom seksualnog zlostavljanja još od vremena dok je bio pročelnik Kongregacije.

Pontifikat Benedikta XVI. također je bio pontifikat crkvenih i papinskih reformi. Nije slučajnost da je Papa koordinirao sustavnu reformu na liturgijskom i teološkom polju kroz „ekumenske” inicijative (prvenstveno s lefebvrovcima i anglikancima), kao i na kanonskoj fronti (promjena Kodeksa iz 1983. stvaranjem „Osobnih ordinarijata”). Peter Seewald, Papin biograf, jednom je upitao Benedikta: „Jesi li ti kraj starog ili početak novoga?“ On je odgovorio: „Oboje.“ Pitanje i odgovor su kratki i jezgroviti. Njegov pontifikat izbjegava krute kategorije.

Benedikt je gradio na temeljima koje je postavio Ivan Pavao II., koji se usredotočio na teme antropologije i obrane ljudske osobe, pripremajući tlo za dosljedno učenje o politici i bioetici. Središnje teme koje su proizašle iz Benediktova pontifikata bile su ljudska prava i vjerska sloboda. Te su teme obrađivane iz specifično teološke, a ne filozofske ili političke perspektive. Benedikt je vjerovao da država može biti samo zemaljska, civitas terrena, a nikada božanska, civitas Dei, pa stoga autentično kršćanstvo mora izbjegavati i teologiziranje politike i politiziranje teologije.

Pontifikat Benedikta XVI. nije pravio kompromise sa zapadnim društvima koja su odbacivala Božju istinu i kršćansku baštinu. Istodobno je Benedikt XVI. znao koliko je važno prepoznati da moralne istine prisutne u suvremenom društvu dolaze iz kršćanstva. Suvremenost nije monolit. U njoj se nalaze različiti vrijednosni elementi. Međutim, prema Benediktu, samo teološka vizija može u potpunosti objasniti temelj tih vrijednosti. Kao što je rekao jedan povjesničar, humanizam je kršćanska hereza koja je (iz)niknula na kršćanskom humusu.

Generalni pristup Benedikta XVI. suvremenoj duhovnoj sceni izazivao je brojne reakcije i u intelektualnom svijetu. Dok se radikalna ‘postkantovska’ skupina nikako nije dala pokrenuti, osobe poput Marcella Pere, talijanskog filozofa i bivšeg predsjednika talijanskog Senata, odlučile su preispitati, istražiti te otvoreno usporediti vlastito razmišljanje s Benediktovim. Dogodio se i povijesni razgovor između Ratzingera i filozofa Jürgena Habermasa g. 2004., kao i razmjena između talijanskih marksističkih intelektualaca i Ratzingerove teologije.

Benedikt XVI. potaknuo je Crkvu da se bavi sve većim brojem kulturnih, političkih i etičkih fenomena. Bez pretjerane brige o postizanju savršenog suglasja, kao Papa pokrenuo je procese koji će dovesti do značajnih susreta i dijaloga o čovjekovom konačnom identitetu. Čineći to, podjednako je izazvao pristaše i protivnike.

Kako ocijeniti Benediktov pontifikat?

Samo i jedino uranjanje u Ratzingerove zrenike pomoći će nam doći do pravilnog razmatranja njegove ostavštine. Njegov je pogled bio uvijek uprt u Krista. Zagledan u Krista, u Raspetoga. Na kraju, to je „prepoznavanje da je predaja vjere upravo stvar razmjene pogleda“ – naših odgovora na Kristov pogled pun ljubavi – „koji imaju okus povijesti i koji tvore povijest.“ Njegova ljubav prema Kristu, koja je uvijek iznova bila očita u njegovim spisima, možda najsnažnije u njegovu troknjižju o Isusu iz Nazareta koje je objavljeno tijekom njegova pontifikata, ta je ljubav bila potaknuta njegovom ljubavlju prema Crkvi. Veliki isusovački teolog Henri de Lubac nadahnuo je mladog Ratzingera da ljubi Crkvu kao mistično tijelo Kristovo. Ovaj temeljni uvid provlači se kao zlatna nit kroz sva njegova djela i njegov život, iako je bio i te kako svjestan promašaja i propusta Crkve na ljudskoj razini. Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere Ratzinger je vidio najgore propuste Crkve, a ipak je ostao čvrst u vjeri. Ostao je vjeran jer nikada nije prestao ljubiti Crkvu. Bio je reformator Crkve jer ju je volio. Kao što je i sam rekao „trebamo imati hrabrosti gledati Crkvu očima ljubavi, kako bismo je pomladili i obnovili stvarnom obnoviteljskom snagom ljubavi”.

Mladi Ratzinger kao bogoslov rado je čitao H. Hessea kojega moto bijaše: „Snaga nije u granama već u korijenju. Samo oni koji su duboko ukorijenjeni preživjet će oluje i prkositi olujama“. Što se Ratzingera tiče, on svoje korijene vuče iz svoje obitelji, ali i iz tradicije svoje bavarske domovine i svoje vjere te osobe Isusa Krista i božanske objave u povijesti.

Sam Benedikt dao je ocjenu svog pontifikata 27. veljače 2013., dan prije sede vacante:

„Bio je to dio puta Crkve koji je imao trenutke radosti i svjetla, ali i trenutke koji nisu bili laki. Osjećao sam se kao sveti Petar s apostolima u lađi na Galilejskom moru: Gospodin nam je darovao toliko dana sunca i laganog povjetaraca, dana kad je ulov bio obilan; bilo je i trenutaka kada su vode bile uzburkane a vjetrovi protivni, kao i kroz cijelu povijest Crkve; a Gospodin kao da spava.

Ali oduvijek sam znao da je Gospodin u lađi i oduvijek sam znao da lađa Crkve nije moja nego njegova. Niti Gospodin (do)pušta da potone; on je onaj koji njome kormilari, sigurno i s pomoću onih koje je izabrao, jer je tako on želio. To je bila i jest sigurnost i jamstvo koje ništa ne može poljuljati.“

Nasljedstvo Benedikta XVI. stoga je ostavština radikalne vjere u Boga. Štoviše, u umornom i samodestruktivnom vremenu koje čovjeka uzdiže, ali ga na kraju neprestano ponižava, Benedikt XVI. je izabrao i vjeru u Boga i u čovjeka. Izabrao je sklad između vjere i razuma. To je njegova ostavština. I treba pokušati slijediti je u konkretnom životu.

Međugorje, 28. prosinca 2023.

Dr. fra Tomislav Pervan OFM