SMIJE LI SE MOLITI NA TRGOVIMA?

Molitva muškaraca na glavnome gradskom trgu u Zagrebu i u još nekim gradovima podiže posljednjih tjedana prilično medijske prašine. S vremena na vrijeme već je molitva krunice ispred bolnica s nakanom zaštite života nerođenih znala izazvati reakcije, no ova vrsta molitve, molitve muškaraca, izaziva sada i takozvane „kontraprosvjede“ različitih aktivistica i aktivista, pa i jednoga hrvatskog zastupnika u europskom parlamentu, koji je, bit će, zaboravio što je napisao o molitvi dok je čamio u srpskom logoru. No, kako bilo, takav „kontraprosvjed“ je nonsens jer molitva nije prosvjed, osim ako je u širem smislu ne uzmemo kao svojevrsni prosvjed protiv zla, a vapaj za dobro.

Mnogi su se tim povodom sjetili molitve krunice na našim trgovima tijekom Domovinskog rata. Bio je to znak vremena. Molilo se mjesecima, a onda je malo-pomalo molitva nestala s javnih mjesta i „povukla“ se u crkvene prostore i privatnost domova.

Smije li se moliti na javnim prostorima?

Trg je po naravi stvari areopag, okupljalište ljudi. Taj kulturni institut znali su u prvim godinama kršćanstva iskoristiti apostoli i Sv. Pavao da bi navijestili Radosnu vijest. Ponekad su reakcije bile prijateljske, ponekad neprijateljske. No trgovi su sve do danas ostali prostori slobodne riječi, okupljališta ljudi u radosti, u prosvjedima, i, zašto ne, u molitvi.

Osobno čovjek ne mora preferirati takve vrste javne molitve, ali teško će naći valjan apriorni razlog da ih odbije. Vjera ima pravo na javnost, i sve dok je u granicama dostojanstvenog zbora ljudi koji žele moliti na javnome mjestu, a da ne ometaju promet i ljude koji se koriste tim prostorom i ne izriču nikakve uvredljive poruke bilo kome, ne bi trebalo biti prijepora je li to u granicama građanske korektnosti.  Kršćanin neće i ne smije nikoga izazivati. Ako se pak tko molitvom osjeća izazvan, onda se valja upitati što ga zapravo „žulja“. Zašto komu smeta križ, zašto Bogorodica, zašto molitva za čednost, za osnaživanje duhovne uloge muškaraca u obitelji i društvu, za obnovu obiteljskog života i druge nakane? Ako je izazov, zašto je izazov i čemu je izazov? Zašto je zemlji u kojoj se 80 posto ljudi izjašnjava katolicima molitva krunice na gradskome tragu smatra političkom provokacijom? Trebaju li vjera i vjernici  ponovno biti zatvoreni u geto crkvenih zidova, jer izvan njih iritiraju?

Ova inicijativa stvar je laika, ona ima svoje rizike i oni za njih snose punu odgovornost. Utoliko je važno da sačuvaju dostojanstvo, da održe red i ne dopuste nikakve provokacije koje bi došle ma od jednoga molitelja, jednako tako da ne nasjedaju provokacijama koje eventualno mogu doći od „kontraprosvjednika“ ili prolaznika.

Sve ima svoje vrijeme i ovo je zacijelo znak vremena – muškarci klečeći mole krunicu. Sličnih inicijativa ima još i bit će ih jer vjernici, posebice muškarci, osjećaju da moraju preuzeti odgovornost za moralnu i duhovnu obnovu naroda i domovine. To je svakako znak Crkvi da se upita što taj znak poručuje i da promisli o ciljevima i potrebama suvremenog pastorala.

Rafael  Milić