Aktualno

DR. SC. STJEPAN BREBRIĆ: UZ 50. OBLJETNICU KRŠĆANSKE SADAŠNJOSTI

SPONA VJERE I KULTURE

 

Dr. sc. Stjepan Brebrić rođen je 1971. godine u Zagrebu. Zavičajni kraj mu je župa «Majke Božje Snježne», Dubranec (Turopolje – Vukomeričke gorice). Osnovnu školu završio je u Brezovici, a na zagrebačkoj Šalati «Interdijecensku srednju škola za spremanje svećenika». Studij filozofije i teologije završio je na «Katoličkom bogoslovnom fakultetu» Sveučilišta u Zagrebu 1996. godine. Na istome fakultetu, u sklopu poslijediplomskoga studija u specijalizaciji iz dogmatske teologije 2006. godine stječe licencijat teoloških znanosti. U listopadu 2015. obranio je temu doktorske disertacije «Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića», koju izrađuje pod mentorstvom prof. dr. sc. Ivana Karlića. S Katedrom dogmatske teologije surađuje u izvođenju nastave iz izbornoga predmeta s područja dogmatske teologije. Od njegova osnivanja, u dva je mandata tajnik «Odbora za sredstva društvene komunikacije» Hrvatske biskupske konferencije. Također je u dva mandata član «Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve» Hrvatske biskupske konferencije. U «Kršćanskoj sadašnjosti» zaposlen je od 1997. godine, najduže na radnome mjestu zamjenika glavnoga urednika. Od 2010. godine preuzima službu glavnoga urednika, na kojoj ostaje do daljnjega, nakon što je odlukom Skupštine «Kršćanske sadašnjosti» 20. srpnja 2013. godine imenovan i direktorom ove izdavačke kuće Zagrebačke nadbiskupije. Bavi se uređivanjem, teološkom lekturom i redakturom knjiga s područja teološkog i religiozno-duhovnog izdavalaštva. Oženjen je i otac dvoje djece. Kao ravnatelj Kršćanske sadašnjosti nastavio je izvrsnu suradnju i s našim Uredništvom na više projekata.

 

Kulturna i duhovna znamenitost u Hrvata

Gospodine Brebriću, čestitamo Vama kao ravnatelju, a preko vas pedesetu obljetnicu svima koji su kreativno vezani uz ustanovu Kršćanska sadašnjost. Molim vas kratko predstavite našim čitateljima tu duhovnu i kulturnu znamenitost u Hrvata?

Zahvaljujem na čestitkama. Vama osobno i svima u Upravi i Uredništvu Naših ognjišta zahvaljujem također na pruženoj prilici da se o 50. obljetnici utemeljenja Kršćanske sadašnjosti naša izdavačka kuća na ovaj način izravnije predstavi čitateljima vaše ugledne i zaslužne revije. Kršćansku sadašnjost utemeljio je kao „Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije – Kršćanska sadašnjost“ svojim dekretom 22. veljače 1968. godine zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Šeper. Kardinal Šeper, koncilski otac i kasnije Prefekt Kongregacije za nauk vjere, već je i prije Drugoga vatikanskog koncila na više načina poticao znanstvenu i kulturnu djelatnost, poglavito ističući potrebu permanentne teološke izobrazbe katoličkih svećenika i, što je moguće više, zauzetijih vjernika laika. Svjestan ubrzanog teološkog razvoja, koji se nakon Drugoga svjetskog rata u slobodnome svijetu kršćanskoga Zapada nesmetano odvija – za razliku od naše situacije, u kojoj se u to doba, a osobito petnaestak poslijeratnih godina, nalazimo pod represivnim komunističkim režimom – kardinal Šeper najprije potiče unutarcrkvenu znanstvenu, kulturnu i duhovnu djelatnost. Primjerice, pokretanjem Teološko-pastoralnoga tjedna za svećenike u Zagrebu. Odmah po završetku Drugoga vatikanskog koncila, u okrilju tada jedine javno priznate crkvene kulturne ustanove, koja se bavila književnom i nakladničkom djelatnošću, HKD Sv. Ćirila i Metoda, formira se u dogovoru s kardinalom Šeperom i tadašnjim vodstvom HKD-a 1966. godine redakcija časopisa „Svesci – Kršćanska sadašnjost“. Glavni urednik Svezaka bio je Tomislav Janko Šagi-Bunić. Njega je upravitelju HKD-a Sv. Ćirila i Metoda, prof. Luki Periniću, poslao kardinal Šeper, u nadi da je moguće pokrenuti jedan aktualni teološki i općenito intelektualni i duhovni časopis koji bi odgovarao potrebama vremena. Tim časopisom htjelo se ponajprije pratiti suvremene tijekove teološke misli u svijetu, ali ujedno izravno iskoračiti na područje intelektualne javnosti, u svijet znanosti, kulture i umjetnosti. Kršćanska misao i stvaralaštvo općenito sve do Drugoga vatikanskog koncila jednostavno nisu imali svoje pravo javnosti u društveno-političkome sustavu koji je bio ateistički, areligiozan pa i antireligiozan ne samo kod nas, nego na svim prostorima poslijeratne Europe i svijeta gdje su na vlasti bili komunistički režimi. Deklarativno, postojala je sloboda vjeroispovijedi, ali to je morala biti strogo privatna stvar. Kršćanska kultura smatrala se nečim što spada u prošlost i pripada tzv. „mračnome srednjem vijeku“. Tu je velika važnost pojave časopisa Svesci, jer se od prvih brojeva njime pokazuje da je kršćanska misao snažna, kreativna, životna i da je bez nje, kao i bez znanstvenoga, kulturnoga i umjetničkoga stvaralaštva kršćanstva nezamisliva povijest, ali jednako tako i sadašnjost i budućnost čovječanstva. I to se počelo uvažavati u našim intelektualnim krugovima koji nisu pripadali ni Crkvi ni kršćanstvu, ali jednako tako nisu slijepo slijedili službeni svjetonazor i komunističku verziju marksističke ideologije. To je značilo početak dijaloga sa svima koji su otvorenoga uma i srca. Mogli bismo reći, započela je neka vrst intelektualne i duhovne demokratizacije tadašnjega samoupravnoga socijalističkoga društva u bivšoj državi. No, o povijesti Kršćanske sadašnjosti bi se moglo govoriti satima, pa sve upućujem da pročitaju naše mrežne stranice.

 

Nemjerljiv doprinos narodu i Crkvi

Jasno je da Kršćanska sadašnjost od svojih početaka njeguje sponu vjere i kulture. Nemjerljiv je doprinos tim dvjema kategorijama u hrvatskom narodu i Crkvi u Hrvata, ali ipak što biste istaknuli? Koji su najveći doprinosi Kršćanske sadašnjosti općoj i duhovnoj kulturi Hrvata?

U Kršćanskoj sadašnjosti, kao pokoncilskoj izdavačkoj kući, od početka je, kako ste dobro primijetili, važna spona vjere i kulture. To je, naime, u skladu s koncilskim idejama o tome odnosu. Tijekom vremena, crkveno je učiteljstvo na razne načine sve snažnije isticalo važnost toga odnosa. Sveti papa, Ivana Pavao II. govori po prilici da vjera koja nije postala kulturom nije dovoljno ni prihvaćena ni shvaćena ni življena, to jest, moglo bi se reći da je to beživotna vjera. Govoreći o toj temi, a vezano uz suvremene izazove Kršćanskoj sadašnjosti, i zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić ističe kako je prevažno pitanje suvremenoga pastorala upravo pitanje kulture. Od pojave kršćanstva tragovi vjere, pečat vjere, ne samo da su uočljivi, nego dominiraju u dvotisućljetnoj tzv. kršćanskoj kulturi. A onda se početkom novovjekovlja javljaju tendencije razdvajanja vjere i kulture, pri čemu bi vjera bila privatna, osobna stvar pojedinca, kao i religija, a javnom kulturom bi se imalo smatrati samo ono što je vjerski i religijski neutralno. Religijski neutralna kultura danas se u konačnici može shvatiti i kao „diktatura relativizma“, na što je svojedobno upozorio papa u miru, Benedikt XVI. Kako je uopće moguće misliti kulturu bez religije, to jest, u slučaju kršćanske kulture, bez kršćanske vjere? Do moderne, religija i kultura bile su ista stvarnost, i kada su kršćani naviještali Kristovo evanđelje drugim, nekršćanskim kulturama, zapravo su to bile njihove religijske tradicije. Ono što je u bivšemu društveno-političkome sustavu kod nas pokušavano, upravo je sustavno razdvajanje vjere i kulture. Kršćanin, vjernik, svoju vjeru nije mogao kulturalno njegovati i manifestirati u javnosti. Štoviše, nametalo se uvjerenje da ne postoji vjera kao kultura, da je kršćanska kultura samo stvar folklora ili pučkih običaja. Oni koji kršćanstvo nisu razumjeli, nisu razlikovali vjeru i religiju, a potonju su smatrali štetnom za moderno društvo i suvremenu kulturu. U pretkoncilsko vrijeme, na žalost, ni Crkva nije uvijek najspretnije poticala neprestano snaženje spone kršćanske vjere i moderne kulture, najčešće s pravom prokazujući devijantne pojave kulturalnoga razvoja modernoga čovječanstva, ali istovremeno i sama doprinoseći privatizaciji vjere njezinim čuvanjem od utjecaja moderne kulture. Tu je ključan zaokret Drugoga vatikanskog koncila i isticanje neraskidive veze između vjere i kulture, za dobrobit jedne i druge, to jest, za dobrobit čovjeka, koji je i subjekt i objekt jedne i druge. Kršćanska sadašnjost, svjesna te važnosti, kao prvotni zadatak imala je pokazati našoj javnosti –  kršćanima samima i svima s kojima oni žive u istome društvu – da postoji višestoljetna tradicija hrvatske kršćanske kulture i da ona nije beživotna upravo zato što nije beživotna ni kršćanska vjera. Istovremeno, pokazati na koji način kršćani doprinose suvremenoj kulturi, s kojim vrijednostima je oplemenjuju, s kojim nadahnućem i stvaralačkim potencijalima razvijaju. Također, očitovati univerzalni karakter kršćanske kulture, njezinu neisključivost i temeljno, evanđeosko i koncilsko humanističko opredjeljenje. Dakako da su onda, među izdanjima Kršćanske sadašnjosti, najvažnija bila ona koja su se odnosila na vjersku pouku i koncilsko promišljanje evanđelja i kršćanskih otajstava u smislu tzv. „posadašnjenja“.

 

Budućnost tiskane riječi

Kako sada stojite s tiskanom riječi? Može li pisana riječ ostati zanimljivom unatoč virtualnoj medijskoj stvarnosti?

Vaše pitanje nadasve je aktualno i u općem smislu. Kao i drugi nakladnici tiskanih izdanja, suočeni smo s poražavajućim tendencijama opadanja zanimanja za knjigu kao tiskani medij. Ta je situacija još alarmantnija na području izdavanja crkvenih časopisa, poput naše obiteljske revije Kana. Međutim, nisam siguran koliko je virtualna medijska stvarnost, kao činjenično stanje, u suprotnosti s knjigom kao tiskanim medijem. I digitalni oblici, poput e-knjige, i knjiga kao tiskani medij po sebi posreduju jedan visokokulturni sadržaj. Nakladništvo nije samo poduzetništvo nego je i prema znanstvenim kvalifikacijama kulturalna djelatnost. Ukoliko bismo, kao nakladnik, veću pažnju posvetili izdavanju e-knjiga, i ukoliko bi za njih tada postojao veći interes nego što je to slučaj s knjigom kao tiskanim medijem, mislim da bismo odmah sustavnije iskoračili na područje elektroničkoga izdavalaštva. Nas više brine niska razina kulture pismenosti i čitanja, o čemu govore brojni znanstveni i statistički podaci. Zbog toga se donose i nacionalne strategije poticanja kulture čitanja. Mislim da pisana riječ unatoč poraznim podacima o čitanosti knjiga i časopisa i nadalje ostaje ne samo zanimljivom, nego i neophodnom, iako se čini da u današnje vrijeme knjiga, pogotovo kao tiskani medij, postaje svojevrsnim intelektualnim privilegijem za malobrojnu čitalačku publiku. Svatko tko o određenoj materiji želi kompetentno i odgovorno misliti, govoriti i pisati, ne može to bez načitanosti. A kod nas je načitanost još uvijek nezamisliva bez pisane riječi u tiskanome obliku. Ili, da se poslužim riječima o. Bone Z. Šagija, vezanim uz naše područje nakladništva: „Knjiga je još uvijek, usprkos čudesnim modernim sredstvima komunikacije, najvrednije sredstvo unapređenja ljudske duhovnosti.“

Kroz Kršćansku sadašnjost prošli su mnogi znani i neznani autori i umnici. Koga biste Vi, nakon pedeset godina, istaknuli? Čiji je sve doprinos bio kamenom temeljcem i za ovo današnje slavlje?

Teško je, doista, istaknuti tek neka imena, jer kroz Kršćansku sadašnjost prošli su mnogi. Zahvalan sam na Vašoj odličnoj primjedbi o onima koji nisu znani. Tolikima danas više ne znamo ni imena, a njihovi se tekstovi još nalaze u časopisima, pa i knjigama koje su raspoložive na tržištu. Tijekom vremena mnogi od naših autora i suradnika svoje tekstove nisu potpisivali, pogotovo ne one liturgijske, službene i neslužbene. Prije 25 godina Tomislav J. Šagi-Bunić zavapio je u svojemu obljetničkom govoru da se što prije nađe mlad i ozbiljan istraživač, koji će načiniti prosopografiju Kršćanske sadašnjosti. Na žalost, nismo još odgovorili tome pozivu i toj potrebi. No, ako već treba istaknuti one koji su postavili temelje našoj kući i najviše doprinosili njezinu razvoju, svakako uz spomenuti tzv. „karizmatički trolist“ treba spomenuti i fra Bonaventuru Dudu. F. Emanuel Hoško u jednoj prigodi sve njih zajedno nazvao je tzv. „karizmatičkim četverolistom“. To nije bez dobrih razloga i zapravo bi bilo opravdano, samo je pitanje do kojega bismo broja mogli nizati te najzaslužnije pojedince, jer bilo ih je uistinu mnogo, među kojima se najveći dio njih ni po čemu nije htio isticati u javnosti, kao što se nisu ni ova trojica ili četvorica. Ja bih ovdje uz kardinala Šepera spomenuo i neizmjerni prinos Kršćanskoj sadašnjosti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, kao i osnivača naših dana, zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića. KS nikada nije bila samo zagrebačka nakladnička kuća, nego su je organizacijski i intelektualno gradili pojedinci iz svih krajeva u kojima žive Hrvati. Zato je potrebno ovdje spomenuti i (nad)biskupe Pichlera, Nežića, Kosa, Zazinovića, Tamaruta, ali i tolike druge. Franjevci Zorislav Lajoš i Jerko Fućak u samim su temeljima naše kuće. Posebno su na počecima pridonosili svećenici Kresina i Benvin, a kasnije Bono Z. Šagi, Vladimir Stanković, Adalbert Rebić i nezaboravni Aldo Starić. Ne zaboravljamo ni prijatelje i suradnike iz Glasa Koncila, Živka Kustića, Vladimira Pavlinića, Smiljanu Rendić. Toliki su vjernici laici zaslužni za uspjeh naše izdavačke djelatnosti. Spomenut ću samo one iz prvoga broja redakcije Svezaka: Ljiljana Matković Vlašić, Mihovil Fuks, Ante Jelić, Ivan Livljanić, Vjekoslav Mazić, Mišo Novoselac, Miljenko Pandžić, Ante Starčević, Ivan Tomljanović, Sibe Zaninović, Marijan Zidarić, Ivan Žnidarčić. Autori, čijim je knjigama i prilozima u našim časopisima stvoren nepregledan pisani opus, kao baština koja nas obogaćuje i potiče na stvaralaštvo, abecednim redom navedeni su u našemu jubilarnome, općem katalogu izdanja i drugih proizvoda, koji smo objavili u prigodi ove visoke obljetnice. Impresivan je to popis.

 

Doprinos Kršćanske sadašnjosti

Koliki je doprinos Kršćanske sadašnjosti da se dokumenti Drugog vatikanskog sabora upoznaju i pročitaju, a još važnije da se prenesu u praksu?

Tu je, rekao bih, slična situacija kao i s prevođenjem i objavljivanjem liturgijskih knjiga na narodnome jeziku. Doprinos KS-a je izuzetan, jer prvi prijevodi liturgijskih knjiga, sve do 1969., dok organizaciju i provedbu toga velikoga i zahtjevnoga posla nije preuzela Kršćanska sadašnjost, odvijali su se presporo. Slično je bilo i s prijevodima dokumenata Drugoga vatikanskog koncila. Pojedinačno su se u raznim središtima koncilske obnove najprije prevodili pojedini dokumenti, uglavnom kraći, dekreti, a zatim i velike koncilske konstitucije. Zatim je stvar preuzela KS i uskoro smo imali hrvatski i latinski tekst svih dokumenata, koji je 2007. popravljen i dorađen, a uključuje i sva potrebna suvremena instrumenta laboris. Što se prakse tiče, mislim da je naša Crkva i naš katolički narod u smislu praktične primjene odredbi i smjernica Drugoga vatikanskog koncila među uzornijim Crkvama i narodima u svijetu. Doduše, nije baš utješna činjenica da se komentari koncilskih dokumenata, koje su marno pisali i objavljivali naši oci Isusovci, nisu toliko proširili među čitateljima, koliko to po mojemu mišljenju zaslužuju. To, međutim, samo znači da Koncil ni u teoriji ni u praksi nije završeno poglavlje naše crkvene i narodne povijesti, ali ono što je postignuto u smislu razumijevanja Koncila i koncilske obnove Crkve u nas, mislim da je hvalevrijedno i ohrabrujuće.

Čestitamo i Vama, gospodine Brebrić, što uspješno koordinirate djelovanje KS-a u hrvatskom narodu. Što nam je činiti u budućnosti? Čime nam se valja baviti u ovoj sadašnjoj poplavi informacija da narodu damo „zdravu hranu“?

Zahvaljujem na čestitci i mišljenju da je to što činim u KS-u uspješno. Takva su ohrabrenja dobrodošla, tim više što osobno tako ne mislim, ali ne smijem gubiti nadu. Osobno mi se čini da je moj prinos manji od onoga, koji je svojevremeno slikovito kao učinak ukupnoga djelovanja Kršćanske sadašnjosti opisao Vjekoslav Bajsić, rekavši da su on i drugi tada radili kao neka stara parna lokomotiva, s 94 % gubitka i svega 6 % učinka, ali je trebalo tih 94 %, jer bez njih ne bi bilo ni onih 6 %. Moram istaknuti pomoć suradnika, mnogih djelatnika KS-a koji ozbiljno shvaćaju svoj posao u Kršćanskoj sadašnjosti i kao kršćansko pa i crkveno poslanje. Velik je prinos i Skupštine KS-a, koju je imenovao kardinal Bozanić – mons. Ivana Šaška, mons. Stjepana Balobana i mons. Josipa Oslića. Vezano uz ostala pitanja, moram priznati da su za mene preteška. Zato ću odgovoriti možda i pomalo lakonski na prvo pitanje, što nam je činiti u budućnosti. Mislim da jednostavno trebamo biti autentični, u onome što radimo, kao što to trebamo biti u svemu, u privatnom i javnom životu, u obitelji i društvu, u Crkvi i narodu. Drugi dio pitanja evocira moje najprije čuđenje, a zatim oduševljenje gotovo istim temama o kojima je u svojim homilijama i propovijedima, iako u raznim prigodama, govorio Josip Turčinović: evanđelje, vjera i obraćenje. To je jedina zdrava hrana najprije za nas kršćane, a onda i za sve ljude našega vremena koji su otvoreni transcendenciji i koji sve više uviđaju bolest suvremene civilizacije koja je prenaglasila horizontalizam, i namjesto kršćanskoga, promiče neki nejasni racionalistički ili znanstveni humanizam, koji je nekoć bio ideja, zatim ideologija, a danas stvar nepromišljene, a ipak, na žalost, življene prakse. (Prenosimo dio razgovora iz Naših ognjišta – Tomislavgrad)

Razgovor vodio: Mate Krajina

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!