Aktualno

UZ SPOMENDAN SV. TOME AKVINSKOG – STVARANJE JE MISTERIJ A NE ČUDO

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Crkva 28. siječnja slavi jednog od najvećih i najbriljantnijih umova u povijesti Katoličke crkve, svetog Tomu Akvinskog (1225.-1274.). Papa Pio V. je godine 1567. službeno proglasio Tomu Akvinskog doktorom Crkve. Čineći to, stavio ga je u društvo ljudi poput sv. Augustina od Hipona i sv. Grgura Velikog. Naglašavao je da je Akvinac netko u koga se katolici mogu pouzdati kad je u pitanju naučavanje o Bogu i konačnom cilju za sva ljudska bića. Toma Akvinski je također jedan od najvećih zapadnih filozofa. Papa Lav XIII. je napisao: „… da za filozofa nema ništa korisnijega negoli marljivo istraživati tajne prirode te se dugo i mnogo baviti studijem prirodnih znanosti.“ a to svojim radovima potvrđuje i sveti Toma, za kojega taj papa kaže da je „posvetio široku pozornost upoznavanju prirode“, te da je pokazao da „između sigurnih i prihvaćenih podataka nove fizike, te između filozofijskih principa (stare) škole nema nikakvog pravog protuslovlja.“

U svijetu nekoliko suvremenih kozmoloških umovanja iznimno je zanimljivo shvaćanje svetog Tome Akvinskog u svezi sa stvaranjem materijalnog svijeta. Ključ Akvinčeve raščlambe je razlika koju on podvlači između stvaranja i promjene: stvaranje nije promjena (creatio non est mutatio). Ono je za Tomu metafizička ovisnost svega stvorenog o Stvoritelju. Prirodne znanosti promatraju svijet sa stvarima koje se mijenjaju i to od subatomskih čestica do nakupina galaksija. Dok postoji promjena mora postojati i nešto što uzrokuje promjenu. Stari filozofi bili su zapravo u pravu, kad su tvrdili da iz ničega ne proizlazi ništa, ako se pod „proizlazi“ podrazumijeva promjena. Božje stvaranje je radikalno uzrokovanje cjelokupne stvarnosti i u pitanju je ontološki početak, a ne i vremenski početak svemira. Uzrokovati da nešto postoji ne znači proizvesti promjenu na nečemu već postojećem; stvaranje nije djelovanje na nečemu ili s nečim što već postoji od prije kao raspoloživi materijal. Ne postoji prethodna materija niti bilo kakva mogućnost (primjerice vakuum!), koja zatim biva transformirana ili pretvorena u stvorenost. Kad bi, da bi se proizvela nova (s)tvar, postojalo nešto preegzistencijalno, što je zatim iskorišteno u stvaralačkom činu, tada ne bi onaj koji stvara bio potpun uzrok nove stvari. A Božje je stvaranje potpuno uzrokovanje. Bog ne uzima ništa da bi iz toga načinio nešto. Bog stvara iz ničega – „ex nihilo, a to znači iz apsolutno ništa. Stoga je Božje stvaranje misterij, a Božja čuda se zbivaju u materijalnom svijetu.

Toma Akvinski razlikuje postanak svemira od njegovog vremenskog početka. Početak je vremenski događaj. Dva su značenja stvaranja „ex nihilo“: filozofsko i teološko. Prvo znači da je Bog bez materijalnog uzroka sačinio sve stvari koje postoje i koje se od Njega radikalno razlikuju iako u potpunosti ovise o Njegovoj uzročnosti. Teološki smisao tome još dodaje shvaćanje da stvoreni svijet ima vremenski početak. Još je 1215. godine IV. lateranski sabor svečano naglasio da je Bog sve stvorio „iz ničega“ i da se je stvaranje dogodilo „ab initio temporis“. Tvrdnja da Bog stvara ex nihilo izraz je o svemogućoj Božjoj slobodi. Božji stvaralački čin je u potpunosti slobodan; materija, prostor, vrijeme pa čak i prirodni zakoni dolaze od Božjeg neuvjetovanog izbora. Bog ništa ne treba izvan sebe i Njegovo djelovanje nije ograničeno ili uvjetovana nečim prije postojećim ili suvječnim s Njime. Sve stvoreno je konačno a samo je Bog beskonačan.

Dakle, Toma Akvinski pravi jasnu razliku između postanka svemira i početka svemira. Početak se odnosi, kako je već rečeno, na vremenski događaj, a stvaranje je izvor postojanja svemira i kao takvo, smatra Toma Akvinski, može biti dokazano metafizičkom znanošću. Za Tomu je svijet, koji je stvoren „ex nihilo“, bez obzira bio vječan ili vremenski konačan, prijemčiv je za znanstveno razumijevanje. Kad bi materijalni svijet i postojao beskonačno vrijeme, to ne bi bilo ekvivalentno Božjoj vječnosti. Postojati beskonačno vrijeme znači beskonačni slijed događaja stvorenoga vremena. Božja vječnost, kao jedan od izraza Njegove beskonačnosti, ne pripada vremenu, već vječnoj sadašnjosti Njegovog imanentnog života. Bog je apsolutno podrijetlo svega uključujući i vrijeme. Za Tomu stvaranje nije neki daleki i jednom odigrani događaj. Ono je trajno, potpuno uzrokovanje postojanja svega što postoji (creatio continua). Svaka stvar ostavljena sama sebi, odvojena od uzroka svoga postojanja bila bi apsolutno ništa. Ne postoji razlika između izvornog čina stvaranja i Božjeg trajnog uzročnog djelovanja. Sve bi stvari, naglašava Toma, pale u nepostojanje da ih ne podržava Božja svemoć. U „De potentia Dei“ Toma Akvinski navodi da je djelovanje kojim Bog stvara, a zatim održava svemir, jedno te isto djelovanje. Bog istom stvaralačkom snagom kojom je sve stvorio neprekidno održava da se stvoreno ne vrati u tamu ništavila. Stoga su stvaranje ex nihilo i creatio continua dva komplementarna načina tumačenja središnjeg teološkog pogleda da je Bog Stvoritelj transcendentan (onostran) i imanentan (ovostran) u odnosu na sve stvoreno. Uzdržavanje svijeta ne znači da Bog uvijek iznova u svakom trenutku stvara sva bića, nego je riječ o produženju Božjega stvaralačkog čina, koji se ne može mjeriti ovozemaljskim kategorijama vremena i prostora budući da je riječ o izvanprostornom i izvanvremenskom Božjem djelovanju koje se očituje samo u ovdašnjim vremensko-prostornim kategorijama. Kad bi Bog prestao stvarati stvoreno bi prestalo postojati. Stoga, i vječni svemir, dakle i kad ne bi imao vremenski početak kako tvrdi Crkva, ipak bi i dalje bio ovisan o Bogu glede svog postojanja.

Zašto Bog uopće stvara svijet? Božja svemogućnost, što je značajka Njegove beskonačnosti, nije dovoljna za objašnjenje zašto postoji sve stvoreno. Ona je nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Ako se ne prihvati da je Bog beskonačna ljubav i ako se ne shvati da je osobni Bog razlog stvaranja ostaje zapravo neshvatljiv. Svijet dakle postoji, jer Bog stvara, zna i ljubi u istom činu: biti je dar. Stvaranje nije samo označeno samo sintagmom ex nihilo već je to i stvaranje ex amore Creatoris, kako to kaže dokument II. vatikanskog sabora «Radost i nada».

Može se kazati da je teološka koncepcija stvaranja ex nihilo uskladiva s Big bang kozmologijom, ali istinitost prvog ne ovisi o drugome. Ako se iz teoloških razloga vjeruje da je Bog stvorio svemir, tada t=0 u Big bang kozmologiji daje samo snažnu potvrdu tom vjerovanju. Upotrijebi li se pravnička metafora za svjedočenje, koje teologiji daje suvremena kozmologija, onda se može reći da, kad je u pitanju vjerovanje u Božje stvaranje, slučaj „t=0“ predstavlja samo „karakternog svjedoka“ ali ne i „očevidca“.

U najjednostavnijem smislu beskonačnost u teologiji označava da je Bog slobodan od bilo kakvih ograničenja ili granica i izražava razliku između Stvoritelja i stvorenoga, kao i nepremostivu ontološku pukotinu između Boga i čovjeka. Beskonačnost podrazumijeva da je Bog nemjerljiv, neshvatljiv, svemoguć, te da nije ograničen i zarobljen svemirom i našim vremensko prostornim svijetom. Važan aspekt Božje beskonačnosti je Božji odnos prema prostoru i vremenu. Božja beskonačnost u odnosu na prostor znači savršenstvo Božjeg Bića kojom On transcendira (onostranost) sva prostorna ograničenja ali ipak biva i nazočan u svakoj točki prostora sa svim svojim Bićem (imanentnost odnosno sveprisutnost). Božja se imanentnost može izraziti, ne samo kao Njegova prisutnost u svijetu, već i kao Božja spoznatljivost i Božja bliskost. „Ali hoće li doista Bog stanovati na zemlji? Eto, nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, a kamoli ovaj dom što ga sazida“ (1 Kr, 8:27). Boga treba pojmiti kao postojanje izvan područja prostora, a ipak dostupnog Njegovoj kreaciji u svakoj točki. Prema stajalištu svetog Tome, tvrdnja da je Bog svagdje ne znači da je On prisutan u svim dijelovima prostora na način kao što su prisutna tijela. To samo znači da Bog djeluje na sve stvari, da je nazočan u njima doticajem djelovanja. Iako su imanentnost i transcendentnost dva suprotstavljena atributa, ipak koegzistiraju u Bogu jedno pored drugoga. Može se kazati da je Božja imanentnost uravnotežena Njegovom transcendentnošću. Naglašava li se Božja imanentnost na račun Božje transcendentnosti, i obratno, dobiva se neuravnoteženi pogled na Boga. Deisti naglašavaju transcendentnost i dolaze do neosobnog Boga. Smatraju da je Bog potpuno odijeljen od ovog svijeta i da u njemu više ne intervenira. No, to nije Bog Biblije. Oni koji pak naglašavaju imanentnost na račun transcendentnosti najčešće dolaze na panteizam: Bog je priroda i priroda je dio Boga.

Božja beskonačnost u odnosu na vrijeme označava se kao vječnost. Prema Tomi Akvinskom Bog „je vlastita vječnost odnosno vječnost nije ništa drugo nego Bog sam“. Njegova vječnost je također savršenstvo čime je Bog iznad vremenskih ograničenja i svih trenutaka u slijedu i ima svoje postojanje u jednoj nedjeljivoj sadašnjosti. Bog nije ograničen vremenskom dimenzijom i identificira se riječima: „Ja sam onaj što jest,“ a što ukazuje na njegovo trajno postojanje u Njemu samom. Vječnost ovdje ne znači dakle vrijeme već je to odsutnost vremena. To nije protezanje vremena u beskonačnost na obje strane od trenutka promatranja. Bog, „koji jest i koji bijaše i koji dolazi“ (Otk, 1:4) supostoji doduše s vremenom i bićima, ali ne postoji u vremenu u smislu podložnosti vremenskim odnosima. I najvažnije: Budući je Bog izvan vremena, prošlost, sadašnjost i budućnost uvijek su pred njim prisutni.

Neki smatraju da Bog ne može biti beskonačan i istodobno biti osobni Bog. Drugi zagovaratelji neoteizma opet objašnjavaju da Bog ne može znati što će se zbivati u budućnosti. Smatraju da kad bi Bog znao unaprijed buduće djelovanje čovječanstva, da bi te akcije onda bile unaprijed predodređene, fiksne i da ne bi bile slobodno izabrane akcije autonomnog bića. Potpuna Božja suverenost, ispada, onemogućila bi ljudsku slobodu i autentičnost izbora, pa se stoga mora zanijekati Božje znanje o budućnosti. No, činjenica da Bog zna nešto „unaprijed“ gledano iz vremenske perspektive ne znači da se događaj ne može dogoditi, jer se sve Božje znanje odvija u Njegovoj vječnoj sadašnjosti.

Kao apostol uma, kao naučitelj istine i obnovitelj intelektualnosti nije sveti Toma pisao za XIII. stoljeće, već za naše doba“, primjećuje jacques maritain. „Njegovo je doba duha koji vlada stoljećima. On je suvremen pisac, suvremeniji od sviju naših mislilaca.“ Sa 48 godina starosti prestao je pisati. Upitan zašto to čini odgovorio je: „Došao je kraj mojim radovima. Sve što sam napisao čini mi se da je poput slame nakon stvari koje su mi bile objavljene.“ Pred 749 godina, na blagdan svetog Nikole (6. prosinca), imao je viziju krista, koji mu je rekao: „Dobro si pisao o meni, Toma. Koju nagradu želiš od mene za svoj rad?“ – „Ništa drugo doli tebe, Gospodine!“, odgovorio mu je. Tri mjeseca kasnije prešao je u vječni život.

U njegovom razmišljanju zahtjevi razuma i snaga vjere pronašli su najdublju sintezu koju je ljudsko mišljenje ikad doseglo, zato što je korjenito čuvao osobitost objave, a da nikad nije ponižavao put koji je vlastit razumu“, naglasio je sveti Ivan Pavao II. govoreći o svetom Tomi Akvinskom u enciklici „Fides et ratio“ (Vjera i razum). Stoga je potrebno naglašavati iznimni značaj „anđeoskog učitelja“, a što će onda „pomoći da se vjernici dublje osvijeste o dubini i iskrenosti vjere do kojih se dolazi kad se vjera poveže s razmišljanjem i kad ga ne odbacuje“ (FR).

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!