NADBISKUP PULJIĆ: „KAD SE PRISJETIM MEDIJSKIH ISTUPA POJEDINIH KLERIKA…“

Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) mons. Želimir Puljić u razgovoru za “Hrvatski tjednik” od 18. studenoga govorio je o aktualnom trenutku u društvu i Crkvi u kontekstu cijepljenja i provođenja epidemioloških mjera. Cijeli razgovor možete pročitati na https://ika.hkm.hr/hbk/razgovor-nadbiskupa-puljica, a mi smo izdvojili sljedeći ulomak:

*****

Zašto je crkvena hijerarhija bez propitkivanja stala uz službeni, državni, odnosno globalni COVID-narativ i pored toliko znanstvenih i stručnih osporavanja koji daju sasvim drugi pogled na cijelu ovu priču? Je li se tada pristankom na COVID-narativ odrekla svoje proročke uloge u svijetu, pred njim pokleknula, okrenuvši leđa Božjem narodu?

-Ne slažem se s tvrdnjom kako je „crkvena hijerarhija tada bez propitkivanja stala uz službeni, državni, odnosno globalni covid narativ“. Prije donošenja odluke o crkvenim mjerama, konzultirani su predstavnici institucija Svete Stolice, a razgovaralo se i s odgovornima iz susjednih zemalja. Uglavnom svi su isto ili slično postupili glede donošenja mjera u zaštitu pred nepoznatim virusom.

Ne znam što mislite pod riječima „globalni COVID-narativ“?! Istina, ima ljudi koji misle, govore i pišu da je „korona virus izmišljotina“ koju treba odbaciti. Crkveni službenici, biskupi i svećenici nisu stručnjaci za mikrobiologiju, pa ne mogu meritorno govoriti o COVID-19.

Ali, kad se sjetim slika vojnih kamiona koji su u ožujku prošle 2020. godine dnevno prevozili stotine mrtvačkih sanduka iz Bergama, teško mi je prihvatiti da bi to bio „neki covid narativ“. U tom gradu od 120 000 ljudi nije bilo stanovnika koji nije izgubio člana iz obitelji ili iz svoga susjedstva. Isto tako, teško mi je prihvatiti Vašu prosudbu da se „Crkva odrekla proročke uloge u svijetu okrenuvši leđa Božjem narodu“.

Naprotiv, i nakon godinu i pol dana od te odluke o „mjerama i ograničenjima“, koje biskupima nije bilo lako donijeti, uvjeren sam da se u onom trenutku postupilo razborito i odlučno, pa i proročki. Naknadno su se javljali pojedini vjernici, pa i neki teolozi, koji su „osporavali pravo biskupima uskratiti vjernicima sakramente“. Ponavljam što sam kazao, odluka je za ono vrijeme bila razborita i u granicama mjerodavnosti koje Crkveni Zakonik daje biskupima.

Pomalo je nevjerojatno da Crkva u ovom trenutku nema jasan i čvrst stav oko ove situacije s obzirom na disonantne tonove koje dolaze? Krije li se u tome možda veliki dio problema i je li se to moglo izbjeći da su ljudi Crkve bili odlučniji?

-Rekao sam da crkveni službenici, biskupi i svećenici, nisu stručnjaci za mikrobiologiju da mogu meritorno govoriti o COVID-19. Tu su prvenstveno pozvani znanstvenici koji su bili zatečeni nepoznanicom novog virusa, pa je u javnosti, kako velite, bilo dosta „disonantnih tonova“. No, posljedice tog virusa ubrzale su i traženje sredstava za njegovo sprječavanje.

Jasno je da praksa uvođenja novog lijeka traži primjenu i provjeru, kako bi imala sigurnost kod njihove upotrebe, kao i korisnost od samog liječenja. Crkva, dakle, nije mogla imati „jasan i čvrst stav“ oko nepoznatog, ali opasnog virusa. Stoga su hrvatski biskupi u svom pismu ove godine napisali kako „u razumijevanju bolesti s velikim poštovanjem i otvorenošću posežemo za vrijednom riznicom znanosti, misaonih sinteza i stručnih odgovora, pretočenih u sasvim konkretne sustave i korake pomoći…“

Fraza kako ‘moramo čuvati druge’, danas je pomalo klišej… Nije li apsurdno da i dalje pod tom sintagmom pozivate ljude na pridržavanje mjera, bez obzira što su dosadašnje analize pokazale kako većina mjera nije učinkovita, kako se treba naučiti živjeti s virusom i vratiti u normalu, a na što upućuju i mnogi znanstvenici?

-Ne vidim što bi tu bilo loše ako se potiče ljude da „paze jedni na druge“, da „koriste preporučena sredstva i mjere“ u sprječavanju virusa i moguće zaraze. Nismo, naime, sami u ovom svijetu, već plovimo „u zajedničkoj lađi“, kako slikovito govori papa Franjo. I nastavlja da se „nitko neće sâm spasiti“. Nije, dakle, „ni fraza, a ni klišej“ čuvati jedni druge, već je to snažna poruka Isusa iz Nazareta koji je sav Zakon i Proroke sveo na dvije zapovjedi: Ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Stoga, poput roditelja koji se ne umaraju svoju djecu upozoravati i poticati neka paze dok prelaze ulicu i neka se čuvaju, i mi u Crkvi ne smatramo suvišnim reći vjernicima neka se pridržavaju mjera i uputa koje ograničavaju njihovu slobodu i uhodane navike, ali čini mi se da mjere i upute nisu skroz suvišne i beskorisne.

Crkva nije u službi novoga svjetskog poretka

Nije li u najmanju ruku neobično da nam za ulazak u bilo koju crkvu, pa i u baziliku sv. Petra u Rimu, treba COVID-putovnica? Ne pretvara li to Crkvu u Orwelovu podružnicu novoga svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika u maniri komunističke Kine?

-Vaše pitanje potvrđuje činjenicu kako je pandemija koronavirusa otvorila i donijela neka etička i pravna pitanja, ne samo u Hrvatskoj već i diljem svijeta. Mi smo pola stoljeća živjeli pod diktaturom komunizma pa nas plaši „svaki miris“ i pomisao na to vrijeme.

U tom vidu Komisija Hrvatske biskupske konferencije, „Iustitia et Pax“ (još 17. rujna 2020.), u svojoj Izjavi između ostalog je napisala: „Europske države kao i Hrvatska uvele su niz izvanrednih mjera za zaštitu građana od širenja pandemije uzrokovane korona virusom, čime su ograničena neka ljudska prava. No, zaštita zdravlja pučanstva preteže nad neograničenošću slobodâ i nekih drugih prava pojedinaca“. Izjava uz to prenosi kako je „Europski sud za ljudska prava utvrdio da države imaju pozitivnu obvezu osigurati odgovarajući pravni i institucionalni okvir za zaštitu javnog zdravlja“. Nešto slično izjavio je i Ustavni sud RH (14. rujna 2020.) kad je presudio da su „odluke Stožera civilne zaštite RH bile u skladu s Ustavom i da su za njihovo donošenje postojali objektivni i racionalni razlozi“.

Crkva otklanja i primisao „biti nečijom podružnicom“, posebice „podružnicom novog svjetskog poretka za nadzor i praćenje vjernika“. Ona također otklanja i svaku anarhiju ili „revolucionarne čine“, te podržava demokraciju i vladavinu prava. Imajući u vidu pozitivne obveze države da „osigura odgovarajući pravni i institucionalni okvir za zaštitu javnog zdravlja“, biskupi su za svoje područje izdavali konkretne upute vjernicima glede slavlja svetih sakramenata. Bile su to za ono vrijeme razborite odluke i u granicama mjerodavnosti koje Crkveni Zakonik daje biskupima, a nikako u službi „Orwelova novog svjetskog poretka“.

Video zapis Braća svećenici upućuju vapaj u istini u ljubavi, u kojemu svoje stavove oko nastale situacije iznose četiri svećenika, prof.dr.sc. don Jozo Mužić, fr. Nikola Leopold Noso, dr. med i dominikanac, dr.sc.br. Dražen Marija Vargašević i dr. fra Mario Knezović, ohrabrio je vjernike kako nisu sami i kako ima onih koji svojim poslanjem doprinose istini, poštivanju savjesti i autentičnoj slobodi. Zašto se danas u Crkvi marginaliziraju i napadaju oni koji imaju drugačija mišljenja?

-Nastup spomenute četvorice svećenika stavio bih u kontekst „sinodalnog hoda“ kojim smo krenuli polovicom listopada na poziv pape Franje. Vi ističete da su svojim nastupom „hrabrili vjernike i pomogli da se dođe do istine, da se poštuje savjest i sloboda“. Pa, to spada u njihovo poslanje, tješiti uplašene i hrabriti one koji dvoume ili su malodušni itd.

Dogodi se, međutim, da nastup i govor nekih crkvenih ljudi u medijima gledatelji ponekad ocjenjuju više „politički i stranački“, ili pak „navijački“ („bolji naši nego vaši“), nego duhovan i evanđeoski.

Prije nekoliko dana, u slučajnom susretu na Kalelargi reče mi jedan pravoslavac kako je njihov „patrijarh zabranio pravoslavnim parosima nastupati na radiju i televiziji“. Ne znam koji su bili razlozi takvoj zabrani. Ali, kad se prisjetim medijskih istupa pojedinih klerika, žao mi je kad su premalo zborili o duhovnim, a previše o svjetovnim i političkim temama.

S druge strane, bio sam radostan kad sam „osjetio“, u pisanom ili u govornom obliku, da sudionik razgovora „voli Crkvu, Bibliju, molitvu i sakramente“. Posebice ako zbori „žarom vjerničkog“, a ne samo svjetovnog duha. Stoga, veseli me kad na koncu emisije „osjetim nutarnje zadovoljstvo“ da sam nešto lijepo čuo i osjetio. Jer, Crkva kao „mistično Tijelo Kristovo“, sveta je i otajstvena stvarnost. Ne priliči, stoga, da službenici Crkve unose na medijsku platformu duh „stranačkog, političkog ili navijačkog razmišljanja“. Njihovo nije zastupali neku političku opciju i širiti „svjetovni duh i nazor“, već duh radosti, mira, ljubavi i tolerancije. Takvim stavom i vjerom oni su kadri „uljem evanđelja zalijevati ljudske rane“.