DR. FRA TOMISLAV PERVAN: GODINE MUKE I NEVOLJE – UPOZNAJTE MEĐUGORJE (4)

Nezaobilaziv usjek u povijesnicu

Nakon međugorskog ukazanja u ovoj se župi može govoriti o vremenu prije i poslije. Upravo kao za Kristova rođenja. Vrijeme prije Krista i vrijeme poslije Krista, što prihvaćaju i oni koji u Krista ne vjeruju. Ili pak Kristova uskrsnuća. Imamo apostole prije i poslije Kristove muke i proslave. Prije Kalvarije i uskrsnuća skupina je to razjedinjenih, sebičnih, nevjernih i onda razbježalih učenika. Nakon uskrsnuća i Isusovih ukazanja, a pogotovo nakon Duhova imamo okupljenu zajednicu učenika, jezgrenicu Crkve koja se počela širiti svijetom u snazi Duha. Tako je i s vremenom prije Marijinih ukazanja i poslije Marijinih ukazanja u međugorskoj župi. Onaj povijesni nadnevak, 24. lipnja 1981., stvorio je jasan i nezaobilaziv usjek u povjesnici ove župe, cijeloga kraja, hrvatskoga naroda, ali i Katoličke Crkve.

Nemjerivi su i nesagledivi učinci onoga povijesnoga nadnevka, otkada je povijest ovoga kraja počela teći drugim smjerom. Bijaše ono veliko inicijalno paljenje kad se pokrenuo veliki zamašnjak koji se sve brže okreće, sve više širi, sve veći broj ljudi i krajeva u svijetu danomice zahvaća. To je nesporna činjenica koja zahvaća pojedince i Crkvu; i intenzivno, prema unutra, mijenjajući srca i bića, ali i ekstenzivno, prema vani, šireći se nezaustavljivo i pronoseći svijetom novo buđenje vjere, snažniji vjerski izričaj, koji je uvjetovan samo jednim: Vjerom i uvjerenjem da je Nebo zahvatilo izravno, da se otvorilo i pozvalo svijet na premišljanje svojih putova i ciljeva, osobnoga smisla i smisla ljudske povijesti.

Novi župnik – 1982. – stalne komunističke prijetnje

U srpnju 1982. dolazi k meni na Humac fra Jozo Pejić i priopćava mi da me uprava Provincije namjerava predložiti biskupu za župnika u Međugorju. Otimao sam se koliko sam god mogao njegovoj odluci, ali nisam mogao. Dva puna dana sam ga satima od toga odvraćao. Tomu su svjedoci fra Ivan Dugandžić, fra Tomislav Vlašić te fra Vendelin Karačić. Znao sam da je aktualni župnik u zatvoru, toga bio krajnje svjestan, i nemoguće je da dvojica budu istodobno župnici. U narodu župnik fra Jozo slovi kao svjedok ukazanja i mučenik. Što će reći narod, što će reći fratri i vjernička javnost na smjenu legalnoga župnika? S jedne strane tri godine zatvora su predugo da bi župa bila ispražnjena pa se stvar morala riješiti, a s druge strane, onaj koji dođe, u nevolji je sa svih strana. Došao sam fra Tomislavu Vlašiću i njemu iznio cijelu stvar i zamolio ga da se posavjetuje s vidiocima. On mi je navečer, 16. srpnja, poslao poruku rukom napisanu da su vidioci rekli da treba da se prihvatim te službe. To mi je unijelo u dušu i srce donekle mir, ali sam tražio od provincijala, nakon što sam dobio dekret o premještaju s Humca u Međugorje, mjesec dana odmora, i došao sam u Međugorje tjedan dana nakon Gospojine te iste godine. Ostao tu punih šest godina, u najteže vrijeme, kad je na trenutke bilo sigurnije biti u zatvoru nego tu, u župnome stanu, u Međugorju.

Prijetnje, zastrašivanja i zabrane nisu izostale. U Čitluku komunisti i njihovi aparatčici veoma tvrdi. Nimalo nisu bili susretljiviji ni mjesni članovi partije. Svaka molba da se bilo što uredi ili sagradi obijala se od gluhe uši. Na molbe jednostavno nisu htjeli odgovarati. Kao da im nisi ni pisao. Nikakve gradnje kroz sve vrijeme župnikovanja, nas trojica svećenika smještena u tri sobička, fra Slavko Barbarić koji je dolazio iz Mostara dijeli ponekada sobu s fra Tomislavom Vlašićem. To je bivša župnikova soba. Tri časne sestre žive u neljudskim uvjetima, u prostoru od 9 kvadratnih metara, nemaju svoje kupaonice tako da sam bio prisiljen dolje ispod, gdje se pralo rublje, urediti za njih tuš-kabinu. Vremenom sam u lijevom zvoniku dao napraviti tri sobička za stanovanje u kojima bijaše ljeti neizdrživo vruće, zimi nesnošljivo hladno. Ali smo se morali snalaziti. Nikakvih vanjskih sanitarnih čvorova, u uporabi je jedino poljski zahod koji je služio đacima u školi, malo preuređen. I zbog toga sam pozivan na odgovornost! Kako sam smio dirati u državno vlasništvo?! Vode nema, nema nikakvih higijenskih uvjeta, a hodočasnici dolaze sa svih strana svijeta. Sramota pred cijelim svijetom. Kontrola hodočasnika, napose iz inozemstva, stroga, svi se moraju registrirati u Čitluku, na miliciji. Obveza prijave postoji za sve. Mještani su u strahu, ali ujedno i ponosni. Za sve veće prigode i blagdane oko kuće su u civilnoj odjeći pripadnici UDBE koje poznajemo, a oni prate sve kretnje, sve propovijedi i svaku riječ. Naši anđeli čuvari. Psihički pritisak i teret. Tek na obljetnicu ukazanja 1983. omogućen pristup i penjanje na brda – i ukazanja i Križevac.

Vrijeme gradnje i molitve

Tako je to potrajalo za vrijeme svega moga boravka. U nemogućnosti da bilo što gradimo ili radimo, kupovali smo zemlju iza crkve, jer su do same crkve bili vinogradi i oranice. Dali se na uređenje crkvenoga dvorišta, barem onoga što je pripadalo nama. I to sve bez ikakvih dopuštenja. Da smo tražili, dobili bismo odbijenicu. Tako smo radili ilegalno. Isto tako smo uveli vanjsku rasvjetu, elektrificirali dvorište. U crkvi smo morali zbog zagušljivosti napraviti sa strane po dvoja vrata kao emergency exit. Nemoguće bijaše riješiti onodobno klimatizaciju u crkvi, naime ljeti hlađenje, zimi grijanje. Bilo je mnogo pokušaja, obilazili razne ustanove koje su onda imale klimatizaciju (primjerice jadranske hotele), ali je sve bilo za nas neizvedivo. Tehnika onodobno još ne bijaše uznapredovala. Da bismo donekle spasili situaciju, morali smo ljeti jednostavno skidati stakla s prozora kako bi se stvorio propuh u crkvi i zrak ventilirao. Može se reći da se sav svijet slijegao u Međugorje, cijela Hrvatska. Iz Slovenije dolaze hodočasnički vlakovi na relaciji Ljubljana – Mostar. Jedne zgode nisu htjeli vlasti stavili na raspolaganje autobuse u Mostaru pa su se slovenski hodočasnici morali voziti taksijem u Međugorje (tridesetak kilometara!). Tolika bijaše nesnošljivost kod vlasti spram Međugorja. Jedne pak zgode nadbiskup se Franić izrazio kako je Međugorje u njegovoj nadbiskupiji na pastoralnom planu učinilo daleko više od svega uobičajenoga, normalnoga pastorala nakon rata naovamo. On je bio dovoljno pošten i vjeran da je to priznao. Ljudi su dolazili i vraćali se doma kao obraćenici, produhovljeni te kao svjedoci koji su svjedočili osobne promjene.

Pa i kad sam odlazio iz župe u listopadu 1988., nije se dao naslutiti pad komunizma. Od općine smo otkupili staru školu časnih sestara koja je bila ruševina. Učinili smo to u posljednji trenutak jer su tu namjeravali praviti Slovenci (njihova turistička agencija Kompas) veliki hotel. Tek se 1986. sjetila općina, nakon naših upornih zahtjeva i molba te sramoćenja u javnosti, da napravi vanjske sanitarne čvorove koji su proradili tek godinu kasnije, 1987., ali ni to nije bilo na zapadnoj civilizacijskoj razini. Nešto kao za ‘vojsku’ ili za balkanski kolodvor. Svaki pokušaj bilo kakvih radova bio je sankcioniran dolaskom inspekcije, a redovito su slali u inspekciju nekatolika, jednoga muslimana iz Blizanaca. Čovjek ‘odrađivao’ svoj posao inspektora  za plaću.

Sažeto kazano, godine muke i nevolje, godine progona i šikaniranja sa strane vlasti, godine zabrana sa strane biskupa, koji nije štedio ni fratre ni vidioce. Najprije je zbog bolesti morao otići iz župe fra Veselko Sesar, da bi provincijal poslao namjesto njega fra Slavka Barbarića. Onda je stigao u župu fra Dobroslav Stojić, ali je doskora premješten u Vitinu fra Tomislav Vlašić, koji je za biskupa bio glavni mistifikator i ključna osoba u propagiranju ukazanja. Na njegovo mjesto došao je fra Petar Ljubičić, a kad je biskup prisilio provincijala da premjesti i fra Slavka iz Međugorja u Blagaj, na moju molbu provincijal je predložio u Međugorje fra Ivana Dugandžića. Vidioci su u početku imali ukazanja – nakon što ih je milicija otjerala s brda – u prostoriji desno od glavnog oltara u crkvi, gdje se nekoć slavila jutarnja sveta misa (prije samih ukazanja), potom je vidiocima zabranio predmoliti krunicu i sedam Očenaša. Vremenom im je naredio da se uklone i iz te prostorije. Otada su imali ukazanja u župnom uredu, pa nas je prisilio da ih i odatle maknemo. Zatim su imali ukazanja u crkvi, u koru, pa onda u jednoj sobici u zvoniku. Ni to mu nije bilo dovoljno pa ih je otjerao iz crkvenoga prostora tako da su prisiljeni bili udaljiti se od crkve i imali su ukazanja u svojim domovima. Kod Mirjane u Sarajevu prestala su ukazanja o Božiću 1982., kod Ivanke u svibnju 1985., u Jakova u rujnu 1998. (točno tri godine prije napada na New York i Pentagon, 11.rujna 2001.). Sva ta šikaniranja sa strane crkvene vlasti oni su podnosili strpljivo, ali su – vjerujem – u duši imali osjećaj gorčine i neprihvaćenosti. Osjećali su se neprihvaćeni od Crkve, štoviše, odbačeni od Crkve, a imali su nutarnji impetus u pitanjima ukazanja. Pogotovo je na njih moralo djelovati šokantno kad bi mjesni biskup za svojih nastupa (redovito za podjeljivanja sakramenta krizme) njihovo svjedočenje nijekao, nijekao bilo kakva ukazanja, faktički ih pretvarao u lašce i zavodnike naroda. Dakle, javne objede, pa čak i klevete koje bi se dale i utuživati.

Međutim, nikakve sankcije nisu mogle smesti vjernički puk da dolazi u Međugorje. Vidioci su vremenom postali gotovo nevažni. Bijahu važni u početcima, kao inicijalno paljenje za hodočasnike, a kad su milijuni prošli ovim mjestom, doživjeli svoje iskustvo, bili dirnuti milošću, onda vidioci nisu bili više važni. Imamo na djelu consensus fidei fidelium, gdje Duh Sveti djeluje preko vjernika koji su u jednome suglasni: Oni vjeruju, iz toga uvjerenja žive, to uvjerenje i iskustvo sa sobom nose u svijet. Obistinjuje se ponovno onaj stari princip kako je lex orandi ujedno i lex credendi, kako lex orandi statuit legem credendi.

Vidioci su postupno odstupili s pozornice, a na pozornici su ostali Gospodin – molitva, sakrament pomirenja, euharistija, klanjanje (koje smo uveli još 1982., četvrtkom i petkom) te neumorno štovanje Majke Božje. Još jednom se obistinilo kako je Marija zvijezda nove evangelizacije, kako je ona glavni motor evangelizacije, upravo kao što to  bijaše i na prve Duhove, a potom vjerojatno i za apostolskoga sabora u Jeruzalemu oko god. 50. Međugorje se širilo diljem svijeta, koncentričnim krugovima. Najprije samo mjesto, potom Brotnjo, bliža okolica i Hercegovina, a onda Dalmacija, Hrvatska i Bosna, Slovenija. Dolazili su hodočasnici iz inozemstva sporadično prve dvije godine, a nakon što je poslije višekratnih pohoda Međugorju i pribivanja trenutku ukazanja napisao svoje knjige o Međugorju Rene Laurentin, francuski teolog i mariolog, koji je napisao temeljne studije o lurdskim ukazanjima,  počeli su dolaziti francuski hodočasnici, da bi 1983. Međugorje otkrili i Talijani, a potom Austrijanci i Nijemci. Američki su hodočasnici počeli dolaziti u većem broju od 1984., sve zahvaleći knjigama, video-materijalima koje su pojedinci, amateri ovdje snimali, neki već ujesen 1982. (Obitelj Karminski iz Pennsylvannije, koja je ostavila sve svoje materijale našem hrvatskom etničkom centru u Chicagu). Mnogi su upravo ovdje osjetili poziv za duhovno zvanje, a grupa mladih studenata iz Austrije pokrenuli su i već više od četvrt stoljeća izdaju svoju reviju četiri puta godišnje, koja je nešto kao živi arhiv Međugorja.

Ne bih se osvrtao ovdje na radove raznih komisija koje su se nizale. Biskup je nosio u Rim još godine 1985. rezultate svojih komisija te apodiktično tražio da se zabrani hodočašćenje, da se sve proglasi i dokine kao laž i izmišljotina, ali je mudri i razboriti kard. Ratzinger odbacio zaključke i prebacio sve na BKJ i kardinala Kuharića. BKJ je ustanovila svoju komisiju 1987. koja je završila svoj rad otprilike mjesec dana prije izbijanja rata na ovim prostorima, u svibnju god. 1991. Mnogi su očekivali da će ratom na ovim prostorima zamrijeti i Međugorje, ali ni u ratu ono nije prestalo sa svojim djelovanjem privlačeći i hodočasnike, ali motivirajući nebrojene na humanitarne akcije diljem svijeta, kako bi se pomoglo žrtvama rata na sve strane, ne birajući i ne razlikujući, tko je koje vjere. Upravo su toliki muslimani i njihove žrtve rata iskusili a i danas dobivaju materijalnu pomoć, zahvaljujući međugorskim volonterima po cijelom svijetu, a međugorski su hodočasnici zasipali pismima, stotinama tisuća pisama, Bijelu kuću, da pomogne Hrvatskoj koja bijaše napadnuta. Međugorje je učinilo poznatim Hrvatsku i Hrvate u svijetu kao katolički narod i zemlju. (Nastavlja se)

Fotografije: Mijo Gabrić