DEMOKRACIJA SE BRANI PRAVOM NA OBRANU PRAVA NA ŽIVOT

NAKON PRESUDE AMERIČKOG VRHOVNOG SUDA

Presuda američkog Vrhovnog suda kojom je ukinuta presuda istoga suda iz 1973. kojom je pobačaj bio proglašen neotuđivim ustavnim pravom u SAD izazvala je, očekivano, oprečne reakcije: odobravanje i protivljenje. Prve je krasio mir, zahvalnost Bogu i radost, druge bijes i razjarenost.  

Čovjeku naravnoga uma, neovisno o njegovu vjerskom uvjerenju ili ideologiji, teško je shvatiti zašto netko uopće može zagovarati pravo na pobačaj. Za to, naime, nema naravne argumentacije. Zagovornici toga prava redovito se koriste dvama „argumentima“: zametak odnosno fetus je dio ženina tijela, pa ona ima pravo na izbor odnosno privatnost činiti s njime što hoće i, drugo, ženama se mora osigurati dostupnost zdravstvene usluge pobačaja.

Pođimo od posljednjeg. Pobačaj nije zdravstvena usluga ni briga o zdravlju žene jer trudna žena nije bolesna žena. Naprotiv! Trudna žena je zdrava žena! Argument pak da je dijete dio njezina tijela pa ona može s njime činiti što želi ne stoji ni fizički, ni psihički, ni pravno (što je, npr., s pravom oca?) i ni na koji način. Ali zamislimo na trenutak da je dijete samo dio ženina tijela, poput ruke ili noge. No, koliko je poznato, još se nijedna žena nije odlučila odstraniti ruku ili nogu s argumentom da je to dio njezina tijela, ali ga, eto, više ne želi.

Stvari su dakle na razini naravnoga uma posve jasne. Pravo na život ne može biti drugotno u odnosu na bilo koje drugo pravo. Pravo na život nije apsolutno, ali je apsolutno u odnosu na svako drugo pravo jer je uvjet i osnova svakom drugom pravu, pa tako i pravu na privatnost.

No, eto, bijes zagovornika pobačaja je golem, iako američki Vrhovni sud nije presudio o tome kada započinje život niti do kada ga se mora braniti. On je, jednostavno rečeno, to pravo dao u ruke narodu na razini saveznih država. Presudio je zapravo o pravu naroda na demokraciju. Zagovornici pobačaja međutim, iako tvrde da imaju većinsku potporu stanovnika SAD, ne prihvaćaju takvu demokraciju – oni žele demokraciju u kojoj će samo oni vladati, u kojoj će samo njihova „istina“ biti zakonski zaštićena.

Nema dvojbe da će ova odluka Vrhovnoga suda SAD – koju su prijetnjama sucima i „curenjem“ njezina nacrta pokušali srušiti prije njezina donošenja – pokrenuti rasprave o pobačaju u tzv. zapadnim demokracijama, time i u Hrvatskoj. Bijes zagovornika pobačaja i u nas već je golem.

Naš Ustavni sud presudio je prije nekoliko godina da se pobačaj mora osigurati do desetoga tjedna trudnoće i ne potrudivši se objasniti zašto je to granica kada zametak postaje ljudsko biće, kojemu Ustav štiti pravo na život, a prije toga je što? Hrpa staničja? Dapače, Ustavni sud je izričito naglasio da ne presuđuje kada započinje ljudski život, ali je, eto, ipak presudio da započinje nakon desetoga tjedna, i to u ime jednakosti prava na život i prava na privatnost, kao da ta dva prava po ičem mogu biti izjednačena? Toliko o logici naravnoga uma većine naših ustavnih sudaca.

Žalosno je što su stranke u Hrvatskoj, pa i one koje se programski drže demokršćanskima, odlučile ne djelovati radi zaštite života. Kakve članove primaju pa ne mogu osigurati privrženost demokršćanskim načelima? Pitanje stoga pada na osobnu razinu: ima li u Hrvatskoj političara koji naravnu istinu da život ljudskoga bića započinje od začeća i da je pravo na život nadređeno svim drugim pravima želi i zna braniti bez obzira na cijenu svoje karijere, napada od pro-choice dirigiranih medija i političke konkurencije, šutnje stranačkih „istomišljenika“ i unatoč šutnji naše drage i jedine Crkve, s čijih stolica  međutim već dugo glasa čuti nije.

Ne nađe li se nitko, možda će kamenje progovoriti.

Rafael Milić