PAPA FRANJO: NAŠE KORIZMENO PUTOVANJE JE SINODALNO

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Korizma je sadržajem i simbolima vrlo bogato razdoblje Crkvene godine. Njena simbolika počinje s brojem 40: četrdeset je korizmenih dana, koji prizivaju kršćane na razmatranje o Isusovim četrdeset dana i četrdeset noći posta i molitve u pustinji (Mt, 4:2) tijekom kojih se pripremao za početak djelovanja, odnosno za muku koja ga je čekala i dan kad će na križu biti „uzdignut sa zemlje“ da bi nakon toga ljude „primio k sebi“ (Iv, 12:32). Tih četrdeset dana podsjećaju vjernike i na židovske korijene kršćanske vjere: Mojsije je postio četrdeset dana na brdu Horeb (Sinaj) (Izl, 34:28), a židovski je narod zbog svoje nezahvalnosti četrdeset godina lutao pustinjom prije nego što mu je bilo dopušteno ući u obećanu zemlju. Četrdeset dana trajao je i veliki potop kao posljedica Božje ljutnje, odnosno nakon što se Bog pokajao što je stvorio ljudski rod. Prorok Elizej, koji je uz Mojsija jedini izravni svjedok Božje pojavnosti, šetao je 40 dana i 40 noći na planini Horeb (1Kr, 19:8).

Razdoblje od četrdeset dana korizme uvedeno je već na samom početku kršćanstva kao razdoblje pripreme Crkve za dostojnu proslavu Uskrsa, krune Crkvene godine. Značajke korizme su post, pokora, razmišljanje i molitva, ali naglasak nije u prvom redu na nekakvom strogo asketskom ponašanju već je više na molitvi, ali i na razmišljanju. Korizma nije, kako je netko slikovito rekao, iako je mnogi tako shvaćaju, poput odlaska u rekreacijsku dvoranu i nastojanje da se onda tamo u nekoliko tjedana stekne zadovoljavajuća fizička kondicija izgubljena tijekom godine. Kad se govori o korizmi treba imati na umu stajalište svetog Benedikta: „Duhovni bi život trebao biti trajna korizma. Ono što kršćani trebaju činiti cijelo vrijeme treba tijekom korizme biti činjeno samo s većom brigom i predanošću.“

Često se zaboravlja, i zanemaruje, da je korizma i vrijeme razmišljanja. Posebice bi svaki vjernik trebao promisliti prihvaća li u potpunosti istinu koju naučava Crkva, a posebice se zapitati svjedoči li uopće svoju vjeru u svakodnevnom životu. Danas se često zaboravlja da korizma u ranim kršćanskim danima nije bila samo usredotočena prema unutrašnjosti pojedinca. Bilo je to vrijeme ne samo za osobni rast, već i želja za rastom Crkve u cjelini. Takvog pristupa danas nema dovoljno. U vrijeme starokršćanskih otaca cijela je Crkva postila, molila i davala milostinju, no, ponajprije zbog drugih, a manje zbog same sebe. Postojale su, naime, dvije skupine ljudi na koje je starokršćanska zajednica obraćala posebnu pozornost: novi članovi Crkve, koji će biti kršteni na Uskrs, te osobe, koje su se zbog raznih razloga udaljile od Crkve. O osobama koje su napustile Crkvu danas se premalo razmišlja. Poznati francuski teolog, kardinal, Henri de Lubac svojedobno je dojmljivo ukazao na te osobe: Dogodi se da je ova sveta Crkva ostavljena od onih, koji su tako mnogo od nje primili, a sada su postali slijepi prema tim darovima. Dogodi se, a sadašnjost to potvrđuje, da je izrugivana od onih koja ona ne prestaje hraniti. Vjetar žalosne, opće i nerazumske kritike kadikad poremeti glave, pokvari srca. To je vjetar koji suši, čini neplodnim, vjetar koji razara – protivan dašku Duha. Pobudne su to misli za razdoblje korizme.

U svojoj Poruci za korizmu 2023., papa Franjo je istaknuo odnos između korizmenog putovanja i sinodalnog putovanja, a koja su i ukorijenjena u tradiciji i otvorena novostima. Cilj je korizmenog putovanja osobno i crkveno „preobraženje“, a slično vrijedi i za sinodalni proces, objašnjava Papa. Poticaj crpi iz evanđeoskog izvješća o Preobraženju, koje se svake godine čita na Drugu korizmenu nedjelju. Kao i izabrane učenikea prilikom Preobraženja, tako tijekom korizmenog razdoblja Isus i vjernike „vodi sa sobom na mjesto odvojeno“. A korizmena pokora, piše Papa, „predanost je, podržana milošću, prevladavanju našeg nedostatka vjere i našeg otpora da slijedimo Isusa na putu križa.” To zahtijeva napor, žrtvu i koncentraciju, a takvi su također i zahtjevi za sinodalno putovanje; te se stoga može reći da je „korizmeno putovanje ‘sinodalno’ budući da ga zajedno činimo istim putem, kao učenici jednog Učitelja“.

„I na liturgijskom putu i na putu sinode, Crkva ne čini ništa drugo nego sve dublje i potpunije ulazi u otajstvo Krista Spasitelja.“ Papa Franjo podsjeća da ni korizma ni sinodalni proces ne završavaju sami po sebi, već vjernike vode do iskustva Uskrsa. A Uskrs se ne svodi samo na praznik, koji je pokrenuo novu stvarnost za prve Isusove sljedbenike i za sve kršćane. Riječ je o početku nove stvarnosti, a ne o kraju povijesti. Isus je pobijedio grijeh i smrt, no, ta pobjeda nije poziv na ravnodušnost i pasivnost, a što je značajka velikog broja katolika laika. Transformacija čovječanstva, koju je pokrenuo Isus je proces a ne samo događaj. Proces je to koji se nastavlja sve do danas. Poslije Uskrsnuća kršćani su pozvani biti hodajući paradoks. Parabole iz Evanđelja nam to slikovito pokazuju cijelo vrijeme: Oca koji s radošću dočekuje izgubljenog sina, prezrenog Samaritanca koji pokazuje sažaljenje, udovicu koja daje svoj zadnji novčić, gospodara koji svima daje jednaku plaću, pa čak i onima kojim su se kasnije uključili. Neprijeporno je, da svijet još uvijek treba spasonosnu Isusovu ljubav. A oni, koji tvrde da ga ljube, pozvani su da tu ljubav i šire na djelatan način.

Na žalost, uočava se nekontrolirani gubitak vitalne važnosti i značenja Uskrsa, jedinstvenog povijesnog događaja, koji razvidno postavlja kršćansku vjeru u odnosu na sve druge religije. Svaki se čovjek često u životu nalazi u pustinji. Ona postoji za sve. Kad je voljena osoba bolesna ili mrtva, čovjek je već u pustinji. Izgubljeni posao, veliko zlo današnjice, predstavlja također ulazak u pustinju. Itd… Pustinja znači osamu, ali čovjek ipak nije sam. Isus je tamo bio i pokazao kako se pomoću vjere bez straha ide kroz pustinju.

Glavno pitanje, koje bi si, Isusovi sljedbenici, trebali postavljati u razdoblju koje slijedi nakon Isusova uskrsnuća, jest: Što činimo? Što znači da je Isus uskrsnuo od mrtvih? Je li Njegova misija završena? Čekamo li jednostavno da budemo (iz)dignuti na nebo? Što danas uopće znači slijediti Isusa? Isus svojim sljedbenicima nalaže da u njegovo ime nastave njegovu misiju ljubavi, sažaljenja, velikodušnosti i gostoljubivosti. Kršćanin mora duboko povezati svoju vjeru i svoje djelovanje na svijet; vjera, nada i ljubav zahtijevaju od njega da se posveti zadatku oko poboljšanja svijeta i uvjeta ljudskog života u službi općeg bratstva. Napor za dobro čovječanstva za kršćanina znači ostvarivanje i izražavanje njegova jedinstva s Kristom, kao što to poručuje II. vatikanski sabor u konstituciji „Radost i nada“. Nažalost, na samom početku ovogodišnje Korizme izašlo je na vidjelo temeljno neslaganje s papom Franje glede sinodalnog puta, čak i kod vrlo visokih crkvenih dostojanstvenika i koji, braneći tradiciju zapravo jasno ignoriraju tradicionalno učenje o papinskom autoritetu. Njihova stajališta mogu rezultirati raskolom unutar Crkve, a na neki način on već, nažalost, i postoji, jer su ti takozvani tradicionalisti, koji odbacuju papu Franju (iz ovog ili onog razloga) u biti već izašli iz zajedništva s njim.

Bog je trijumfirao u Isusovoj smrti i trijumfirat će u svim svakodnevnim smrtima svojih vjernih. Prema čudesnom Božjem planu spasenja Krist otkupljuje i sa sobom zaručuje dušu istim sredstvima po kojima je ljudska narav bila pokvarena i upropaštena. Kao što je, naime, u raju uživanjem zabranjenog voća ljudska narav bila razorena i predana propasti, tako se pod stablom Križa po njemu otkupljuje i vraća u prvotno stanje“ (Edith Stein, Znanost križa).