NAŠ IZBOR

IVANA ORLEANSKA – ŽIVOT I DJELO

Poslije knjige o Dagu Hammarskjöldu iz tiska je izišla još jedna vrijedna knjiga – druga u nizu “Velikani” – našeg suradnika dr. fra Tomislava Pervana. Više o knjizi saznajte od izv. prof. dr. sc. Vanje-Ivana Savića:

Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko.’ (Matej, 5:10)

Dopala me je velika čast napisati predgovor ovoj vrijednoj knjizi koja progovara o svetici Crkve na jedan tako sveobuhvatan i jezgrovit način da ju moguće upiti kroz nekoliko čitalačko refleksivnih kontemplacija. No unatoč svojoj pitkosti, jednostavnosti i lakoći, ova knjižica fra Tomislava Pervana dubinski ponire u nekoliko prevažnih pitanja naše vjere; prije svega odnosa sa Isusom Kristom, odnosa sa Crkvom, pa onda i odnosa prema svecima i službama Crkve, ali i odnosa prema Domovini.

Možda je više od svega ovdje u pitanju naš život i prepoznavanje Krista i njegovog Duha u vremenu u kojem živimo. Javni prostorkao da se sve više sužava za religiozno djelovanje, a čemu smo i svi mi doprinijeli, ponajviše zbog grijeha propusta koji se očituje u letargijama i odmahivanjima rukom u životima koji vrve obvezama, a ostavljaju malo mjesta za Boga i njegovo vodstvo. Ipak, s vremena na vrijeme dobivamo šansu preispitati svoju duhovnost i svoje kršćanstvo, a ulazak u svetački život – život jednom grešnog, a sada proslavljenog čovjeka je šansa za osvježenje na izvoru vjere.

Sveti papa Ivan XXIII. jednom je izgovorio da ćeš dobar katolik postati tek tada kada se u Crkvu dobro razočaraš, i ostaneš. Čuo sam ovu rečenicu još u vremenu dok sam bio student i tada mi se činila dramatičnom i odvažnom, ali je nisam previše duboko shvaćao. Što sam postajao stariji to sam joj se više vraćao, ne toliko zbog toga što sam bio razočaran u Crkvu kroz rad nekih njezinih službenika (bilo je i toga, kao što sam znao biti i razočaran i samim sobom što u mnogim situacijama nisam bio na visini zadatka), nego zbog činjenice da sam shvaćao da je Crkva, moja Crkva, sastavljena od nesavršenih ljudi poput mene i da ja postajem osobno odgovoran za to živo Kristovo tijelo. Najviše od svega u misli mi se urezivao ovaj Papin poziv:’…i ostaneš’. Ostani, tebe trebam da popravljaš Crkvu poput svetog Franje!

Ostati postaje tako ključan glagol za stojeća ispred i poslije nas. Sveta Ivana  Orleanska odlučila je ostati uz Isusa, Crkvu i Domovinu, unatoč tome što su joj u tom času i Crkva i Domovina okrenuli leđa. Jedino Krist koji je s njom gorio na lomači i čije je ime zazivala u smrtnom času ostaje uz nju. Jasno je da su i Crkva i domovina Francuska u tom času okrenule lice od Boga, jer jedino djelujući s Božjim (prirodnim) zakonima u suglasju i Crkva i država omogućuju osmjeh na licu pravednika.

Ivana je ostala dosljedno uz Boga i Crkvu, koja joj je okrenula leđa. Ovo je naravno prilika da svjesno, kritički i odgovorno postanemo svjesni i skrušeni kada govorimo o nepravdama koje je naša Crkva kroz povijest činila, često zbog isprepletenosti s političkim čimbenicima i željom za stjecanjem bogatstava odnosno vremenitih dobara. Treba to imati u vidu kada često tako olako drugima prigovaramo za njihove nesavršenosti i propuste, a nerijetko zaboravljamo vlastite propuste i grijehe. O svetoj Ivani isto tako treba promišljati kada se tako olako suvremenici današnjeg svijeta ‘odriču’ svoje Crkve zbog nezadovoljstva nekim svećenikom, biskupom ili nekim crkvenim stavom, te se odriču zajednice ali tada i mogućnosti da se mijenjaju i unaprjeđuju. U današnjem konformističkom svijetu gdje su naši egoizmi i naše ispravno poimanje stvari stavljeni na pijedestal (da ne kažem oltar) vlastitog ega, ima vrlo malo mjesta za odricanje i prihvaćanje stavova koji nam nisu po volji,jer narušavaju našu svakodnevnu komociju.  Zbog malih stvari spremni smo se odreći velikih ideala i ciljeva i fondacija koje nas čine kršćanima, pa tako kreiramo rečenicu ‘vjerujem, ali na neki svoj način’ i onda se tako udaljujemo od vrijednosti zajednice, šire katoličke obitelji koja unatoč olujama i lomovima uspijeva čuvati tajnu Isusa Krista već više od dvije tisuće godina.

Zanimljivo je da su prijepori vremena koji su okruživali dane u kojima je Sveta Ivana Orleanska živjela i dan danas prisutni i dase Francuska do dan danas nije uravnotežila naspram svog odnosa sa Katoličkom crkvom i tradicijom koja prožima kulturu i identitet francuskog naroda. Kao da je naša svetica obilježila početak jednog vremena u kojem će i Crkva i vlast lutati od povijesnog susreta do susreta. Francuski sekularizam koji je produkt francuske revolucije do apsurda dovodi odvojenost Crkve i države, mada pravi, potpuni sekularizam gdje bi duhovno bilo izolirano samo za privatni prostor zapravo ne postoji. Vidjelo se to u trenutku kada je gorjela NotreDame de Paris u kojem su mnogi Francuzi vidjeli izgaranje svog identiteta – onog kršćanskog, katoličkog. Bez katoličkihobilježja gotovo da nije moguće zamisliti francuska polja, gradiće, proizvodnju vrhunskih vina i pjesmice za djecu (frère Jacques), itd.. Katoličanstvo je duboko prisutno u francuskoj kulturi, kulturi koja ga se u isto vrijeme odriče. Kao da se i nije puno promijenilo od Ivanina vremena: sveta Ivana kojom se diči Francuska nacija kao heroine i ratnice za francusku slobodu, u isto vrijeme se odriče onoga što ona u svojoj potpunosti predstavlja, a to je pripadnost vjeri, papi i prije svega Isusu. I tako tolika stoljeća kasnije, Crkva u Francuskoj ostaje privatna stvar , a javno izražavanje vjere izuzetak, baš suprotno onome što je Ivana činila javno, pa i u času smrti, usprotivivši seengleskoj kliki koja je vladala. Ona je svjedočila.

Možda najljepša katedrala u kojoj sam bio je baš ona u Rouanu, nedaleko koje se nalazi moderna crkva sv. Ivane Orleanske s oznakom mjesta na kojem je Ivana pogubljena. Maglica se prostirala crkvom i plela pod debelim masivnim kolonadama crkve koja čuva relikvije svetog Romaina i poneku uspomenu na sv. Tereziju iz Lisieuxa. Tu crkvu je 1905. Francuska Republika konfiscirala i proglasila državnom imovinom, a te ju je iste godine ustupila Katoličkoj crkvi na isključivu uporabu. Četiri godine kasnije Papa Pio X. ju proglašava blaženom, a 1920.Papa Benedikt XV. svetom. Magla koju sam vidio u Katedrali kao da i danas lebdi oko nas i ne vidimo da ponekad loše vidimo. To se događa zato jer nismo dovoljno povezani s Isusovim svjetlom, pa onda dopuštamo da nas sile ovoga svijeta udalje od pravih pogleda i vrijednosti. To su one vrijednosti koje je živjela Ivana Orleanska, a koju želi živjeti i hrvatska katoličkazajednica ‘Mi’, su nakladnik ove knjige i zajednica kojoj i sam pripadam: Bog, Crkva, Domovina. Priča o svetoj Ivani je pripovijest o ljubavi prema Bogu, a onda i prema Crkvi koja ju je tada spalila i Domovini za koju je željela slobodu i pravdu. Pa koji pravi domoljub to ne bi želio i svojoj zemlji? Zgodno je da je njezin spomendan 30. svibnja, baš na naš dragi hrvatski dan.

I na kraju, i možda više od svega; priča o svetoj Ivani je prije svega govor o hrabrosti koja mora pratiti katoličkog vjernika, o hrabrosti biti vjernik na poslu, ulici i javnom prostoru, o hrabrosti u ispovjedaonici i za oltarom. Ovo je priča o nužnosti, barem da jednom, kako je na jednoj misi rekao dragi fra Ilija Vrdoljak, negdje u sebi kažemo (pa makar i svjesni činjenice da to nećemo biti u stanju ispuniti): Isuse, mogao bi umrijeti za tebe, makar jednom, malo, onako malčice. Mi moramo biti svjesni da moramo moći ponijeti malo boli svijeta i učiniti sve da smanjimo patnje drugih, mi moramo biti svjesni da danas umrijeti možda znači svjedočiti, biti osramoćen, izrugivan, ismijan. Mi moramo pronaći način da pokažemo Bogu malo hrabrosti, kroz katolički odgoj svoje djece, javni angažman u društvu koje sve više razvija agresivni sekularizam, da izreknemo svoju misao pred drugima i da prije svega posvećujemo Bogu život koji živimo, te da budemo sveti profesionalci koji traže pravdu koja je jedna i jedina, pa čak i kad ne bi postojao nitko tko bi za nju bio spreman svjedočiti.

Negdje na nekom zidu na Katoličkom sveučilištu Ateneo u Manili na Filipinima vidio sam natpis: ‘Ustani za ono što je ispravno, makar stajao sam na cijelom svijetu!‘. Možemo li mi to? Sveta Ivana je upravo to učinila. Učinio je to i naš Blaženi Alojzije Stepinac. Oni su gledali Isusa i njemu su vjerovali. A mi? Bismo li vidjeli Isusa u tramvaju danas na putu s posla kući? Bismo li ga prepoznali? Bismo li mu se nasmiješili? Je li Isus samo na oltarima ili ga se može naći u našim ulicama i na trgovima, u ljudima koji žive svoju vezu s Bogom, Crkvom i Domovinom, i koji se onda prepoznaju – kao braća?

Izv. prof. dr. sc. Vanja-Ivan Savić

 

Narudžbe: hkzmiportal@gmail.com

Cijena: 30 kn

Zanima nas Tvoje mišljenje!