Aktualno

IMAMO LI PRAVO NA „DRUGO MIŠLJENJE“?

 

Veliki prosvjed u Zagrebu, nesuglasice, podjele među ljudima sve do raskida prijateljstava… Sve je veći jaz između ljudi u poimanju i razumijevanju naravi bolesti uzrokovane virusom kovid-19 te opravdavanju ili osporavanju mjera koje se donose radi sprječavanja njezina širenja. Bolest ova ne pogađa samo naša tijela nego i duh.

Raspravi o tim pitanjima pridružuju se i naši biskupi i svećenici, nerijetko oprečnih pogleda. Njoj se u nedavno razgovorom za Glas Koncila pridružio i profesor moralne teologije na KBF-u u Zagrebu dr. Tonči Matulić. Ovdje se možemo zadržati na tri karakteristična ulomka: „Točno je da je papa Franjo u više navrata izjavio da je cijepljenje čin ljubavi. Tim se riječima odmaknuo od dnevnopolitičkoga i pseudoznanstvenoga diskursa. Jer zajedničko je to da se na zdravi razum pozivaju i oni koji se pozivaju na znanost i oni koji (ne)hotimično slijede pseudoznanost ili teorije zavjere. Papa Franjo nesumnjivo je pogodio u samu bit, upravo da bi skrenuo pozornost Crkvi, svemu Božjemu narodu, na najbitnije što nosi cjelokupni život vjernika i Crkve, a to je evanđeoska i kršćanska ljubav. (…) Umjesto da se suočavaju s globalnom prijetnjom smrtonosnoga virusa neki svoje moralne snage usmjeravaju na  ‘zaštitu’ individualne slobode i upravo je tako ugrožavaju jer su ugrožene temeljne pretpostavke slobode, a to su život i zdravlje ljudi. Dok ljudi bez razlike na dob i ranije zdravstveno stanje umiru, prioritetna je moralna dužnost u zaštiti života i zdravlja. Naravno da ni život ni zdravlje nisu apsolutne vrijednosti. One su temeljne vrijednosti, a to znači da je osobna sloboda moguća samo ako je osoba živa, a istinski uživati osobnu slobodu može samo ako je zdrava. Mrtvomu čovjeku ne treba sloboda. Tako se pokazuje da galama oko zaštite osobne slobode i priziva na savjest s krivim postavkama vrijednosti koje su ugrožene rezultira upravo kao ugroza slobode i prava na priziv savjesti. Važno je pritom samo trezveno i razumno suočiti se s ozbiljnošću situacije i iznijeti na vidjelo realne dramatične posljedice pandemije. (…) Stoga je poziv svima da dok osobno zauzimaju drukčije stajalište, pritom ne zloupotrebljavaju društvene mreže, ne zloupotrebljavaju trgove i ulice i neka prestanu manipulirati pseudoznanstvenim činjenicama i raznoraznim teorijama zavjere. To duboko vrijeđa zdrav razum i dostojanstvo kršćanske savjesti.“

Promatrajući spomenute ulomke u duhu zajedničke nam slobode mišljenja i govora, nalazimo tvrdnje i zaključke koji potiču na pitanja. Pođimo od drugoga, u kojemu se kaže da „neki svoje moralne snage usmjeravaju na ‘zaštitu’ individualne slobode i upravo je tako ugrožavaju jer su ugrožene temeljne pretpostavke slobode, a to su život i zdravlje ljudi“. Teško je reći na koga se mislilo pod riječju „neki“. No tko god bili, ugrožavaju li oni doista „temeljne pretpostavke slobode, a to su život i zdravlje ljudi“ oni koji „svoje moralne snage usmjeravaju na ‘zaštitu’ individualne slobode“? Život jest prva pretpostavka slobode, ali, kako i prof. Matulić dalje kaže, nije „apsolutna vrijednost“. Kada bi život bio apsolutna vrijednost, onda polaganje života za slobodu bližnjega, naroda i domovine ili za bilo koju drugu vrijednost ne bi imalo smisao ni opravdanje. Ni Kristova žrtva, koji nas za slobodu oslobodi, kako veli Sv. Pavao, ali i od vječne smrti, ne bi imala smisla. Je li dakle „galama oko zaštite osobne slobode i priziva na savjest“ doista samo „galama“ ili izraz ozbiljne i opravdane zabrinutosti za vrijednosti, počevši od slobode, za koje ljudi od kada je svijeta i vijeka ulažu i za koje žrtvuju svoj život? Nije li, s druge strane, „galama“ kada se dnevno eterom već doslovce viče „cijepite se!“ i grdi one koji se tomu opiru okrivljujući ih za „crne vreće“ i ožalošćene obitelji? Da, ljudi umiru od korone (točnije, i zbog korone), ali ne „bez razlike na dob i ranije zdravstveno stanje“, nego velikom većinom upravo s obzirom na dob i zdravstveno stanje. Svatko je vrijedan žalovanja, pa i najstariji, ali nismo li dvolični imamo li na umu da se istodobno neizbrojivo mnoštvo nerođenih „eutanazira“ prije rođenja. Brani li ova „uljudba“ njihovo pravo na život ako je „osobna sloboda moguća samo ako je osoba živa“? Stoga ovom problemu zaista treba pristupiti trijezno i razumno, što znači da treba izbjegavati paušalne kvalifikacije koje unaprijed diskvalificiraju prigovore razuma i savjesti mnogih ljudi. Znanost ipak nije „sveta krava“ pa katolik, bio teolog ili ne, ne bi trebao pasti u napast da prihvati novogovor „pazi, građanine, znanost te gleda!“.

Pođimo sada i k prvomu ulomku s pitanjem: da li se papa Franjo rečenicom „cijepljenje je čin ljubavi“ „odmaknuo od dnevnopolitičkoga i pseudoznanstvenoga diskursa“? Budući da njegova izjava nije politička ni znanstvena, njome se nije mogao odmaknuti ni od dnevnopolitičkoga ni od pseudoznanstvenoga diskursa. Ako je Papa tom izjavom „skrenuo pozornost Crkvi, svemu Božjemu narodu, na najbitnije što nosi cjelokupni život vjernika i Crkve, a to je evanđeoska i kršćanska ljubav“, je li time ujedno poručio da je necijepljenje neevanđeoski i nekršćanski čin propusta ljubavi prema bližnjemu? Cijepljenje može biti shvaćeno kao čin ljubavi prije svega prema sebi, ali nije objektivan čin ljubavi prema bližnjemu jer, kako se vidi, zaraza buja u visokoprocijepljenim nacijama, što znači da cijepljeni u tim zemljama više prenose virus nego necijepljeni, pa samim time cijepljenje ne može biti obvezujući čin ljubavi. Papina izjava nije dakle moralni sud nego izraz njegove brižnosti za dobro ljudi.

Naposljetku, da li katolici i svi drugi koji postavljaju ova i slična pitanja zaista „zloupotrebljavaju trgove i ulice“, manipuliraju  „pseudoznanstvenim činjenicama i raznoraznim teorijama zavjere“ i duboko vrijeđaju „zdrav razum i dostojanstvo kršćanske savjesti“? Opravdava li, prije svega, medijski kontekst takav sud? Uvrede i nasilje ne mogu se odobriti, ali ako tzv. javni mediji u kampanji neviđenoj od nekih prošlih vremena apodiktički i grubo prikazuju i prokazuju nerazumnima sve koji postavljaju pitanja o svrhovitosti cijepljenja i mjera koje se propisuju, što osim društvenih mreža, ulica i trgova preostaje ljudima koji u tim medijima ne dobivaju odgovore na svoja pitanja niti, da se medicinski izrazimo, mogu izreći ili čuti „drugo mišljenje“? Iz povijesti smo već trebali naučiti kamo vodi kada se dio građana po bilo kojoj osnovi administrativno društveno segregira, a ujedno ih se medijski etiketira. Ne bi li dakle, kao što su učinili naši biskupi, trebalo voditi računa o dostojanstvu svakog čovjeka i kloniti se zaključaka koji bližnje koji imaju pitanja i sumnje – cijepljene i necijepljene, preboljele ili nepreboljele – diskreditiraju kao razumna bića i moralno diskvalificiraju kao ljude kršćanski neodgojene ili slabo odgojene savjesti? Ako je, kako vjerujemo, Crkva kao božanska ustanova pogrješiva u onome što nije nezabludiv nauk ex chatedra, zašto bismo kao katolici svoju slobodu bezuvjetno morali staviti u ruke struktura koje su po trajnom stanju pale čovjekove naravi pogrješive i zabludive.

In necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas. Budući da smo u cijeloj ovoj krizi još u mnogočemu in dubiis, postavljati pitanja ne znači raditi protiv jedinstva u nužnome i ljubavi u svemu niti biti protiv cijepljenja ili razboritih mjera zaštite, nego znači čuvati „zdrav razum i dostojanstvo kršćanske savjesti“. Istina, svima je teško, ponajprije liječnicima i sestrama, bolesnicima i obiteljima preminulih, nije lako ni političarima, ali nema potrebe za bilo kakvom mentalnom nervozom niti neurozom. Cijepiti se ili ne, mjere ovakve ili onakve, to je manji problem. Mnogo je veći problem zdravlje našeg duha, koje ovisi o otvorenosti istini. A ona je više u pitanjima nego u odgovorima. Naposljetku, nama je u svemu mjerilo Krist. Što bi on učinio i rekao? On se dakako ne bi morao cijepiti radi zdravlja. A riječ imamo: koliko god zdravlje i život treba čuvati, većma čovjek mora paziti na dušu (Mt 10,28), da samoga sebe ne izgubi (Lk 9,22).

Rafael Milić  

Zanima nas Tvoje mišljenje!