„FEMICID“ ILI HOĆE LI MUŠKARCI POSTATI „NIŽA VRSTA“?

Nema tomu dugo kako je najavljeno uvođenje „femicida“ u kazneno zakonodavstvo kao posebno kvalificiranog zločina ubojstva žene. Nakon toga većina sudaca Vrhovnog suda iznijela je stav o neprihvatljivosti takve novele u Kaznenome zakonu. Predsjednik Suda reagirao je na to protumišljenjem pozivajući se na Istanbulsku konvenciju. Tako se pokazalo da ta konvencija ipak nije tek puki papir, jer, eto ništa se nije promijenilo. No mijenja se, od „roditelja 1 i 2“ do „femicida“.
Od starine je u kršćanskome moralu ubojstvo žene i djece osobito težak grijeh jer se ženu i djecu uzima slabije sposobnima za obranu. Nasilje nad njima oduvijek se držalo osobito teškim grijehom. Stoga kodeks časti što ga je stvorilo kršćanstvo počiva na premisi da je uvijek prvo potrebno zaštititi žene i djecu. Dogodi li se bilo kakva katastrofa, njih se prvo spašava.
Nasilje nad ženama posljednjih je godina jedno od žarišnih društvenih pitanja. Teško je reći ima li ga više nego prije, no naša je osjetljivost na njega veća, budući da je svaka takva informacija dostupna javnosti pa samim time postaje i „politička“. A da je tako, može se iščitati iz kampanja u kojima se ističe da je svaka treća žena u Hrvatskoj doživjela neki oblik nasilja ili uznemirivanja, što automatski sugerira da zapravo u svakom muškarcu „čuči“ nasilnik ili seksualni predator, ali, eto, svi se ne usude prijeći s misli na djela. Ukratko, stvoreno je ozračje koje nameće zahtjev za postroženjem kaznenih mjera, odnosno zaprjećenih kazni. Uz već provedene razne zakonske izmjene kako bi se stalo na kraj nasilju nad ženama i djecom, sada se najavljuje „paket“, u kojemu je i „femicid“.
Nitko ne spori da nasilja ima i da kazne mogu i trebaju biti veće, posebice za osobito teško nasilje ili ubojstvo. Ono što je prijeporno jest uvođenje pojma „femicida“ kao kvalificiranog ubojstva „ženske osobe“ zato što je „ženska osoba“ (zašto ne samo: „žena“?). Drugim riječima, ubije li muškarac muškarca, žena ženu ili žena muškarca, to je „obično ubojstvo“. No ubije li muškarac ženu jer je žena, podlijegao bi automatski većoj kazni. Na stranu sada pitanje kako to dokazati. Ono što je u korijenu prijeporno jest što bi uvođenjem „femicida“ kao posebnog delikta „ženska osoba“ in extenso i in extremis bila pravno, socijalno i antropološki uzdignuta na rang vrjednijeg i „višeg“ ljudskog bića od muškarca.
Ako nije dovoljna logika, može se otići korak dalje i postaviti pitanje kako „femicid“ pomiriti s Ustavom? Hrvatski Ustav naime kaže „svi su pred zakonom jednaki“ (čl. 14. st. 2.), a u skladu s prethodnim stavkom istoga članka da svi imaju jednaka prava i slobode neovisno o rasi, boji kože, spolu itd., što će reći da svakoga zakon mora jednako tretirati. Dosljedno tomu, Ustav kaže „svi su državljani RH i stranci jednaki pred sudovima“ (čl. 26. st 1.). Te odredbe, uz ostalo, počivaju na međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, koje štite ravnopravnost ljudskih bića neovisno o spolu, rasi itd.
Predlagatelj zakonskim izmjena zacijelo ima dobru namjeru, ali je loše što je podlegao pritisku radikalnih feminističkih skupina, da ih „skine s vrata“. No s takvim stvarima nije se igrati, to više što postoje druga sredstva odvraćanja od nasilja, kako ona preventivna, koja utječu na uzroke, poput odgoja za normalan odnos među spolovima, tako ona koja tretiraju posljedice poput većih kazni za ubojstvo s obzirom na okolnosti/stjecaj počinjenja kaznenog djela i sl. Problem nasilja trajno je težak društveni problem. I bit će dok bude slobodne ljudske volje. S tim treba biti načistu. To više stoga treba uvijek tražiti načine da bi ga bilo što manje. A da bi ga bilo manje, treba prvo liječiti uzroke, a oni su, s kršćanske točke gledišta, u nepoštivanju Božje slike u čovjeku, što je stvoren kao muško i žensko u jednakomu dostojanstvu. To je temeljni kriterij kršćanskoga mišljenja, koje je to važnije jer mnogi danas tako ne misle, a još više jer mnogi uopće ne misle.
Za sada se oglasio samo Vrhovni sud. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li što reći Ustavni sud, katedre kaznenoga prava, a još zanimljivije hoće li se oglasiti brojne crkvene komisije.

Rafael Milić