ČETVORICA KARDINALA I SEDAMDESETAK BISKUPA PIŠU CRKVI U NJEMAČKOJ

ODGOVOR NA STANJE CRKVE U NJEMAČKOJ –

BRATSKO PISMO SUBRAĆI U BISKUPSKOJ SLUŽBI U NJEMAČKOJ

Prijevod – fra  Tomislav Pervan

Međugorje, 26. travnja 2022.

Četvorica kardinala te sedamdesetak biskupa iz cijeloga svijeta uputili su u Velikom

tjednu ove godine njemačkim biskupima pismo zbog „povećane zabrinutosti glede karaktera cjelokupnoga Sinodalnog puta te sadržaja sinodalnih dokumenata. U svome pismu

potpisnici spomenutoga Pisma upozoravaju kako tzv. Sinodalni put vodi

doslovce „u slijepu ulicu“ te ima „razorne učinke“.

Pismo navodi sedam sažetih dvojbi („dubia“) i upozorenja glede te sporne njemačke

predstave pred cijelom Crkvom koju je 2019. organizirao kardinal Marx.

Pismo su izrijekom potpisala četvorica kardinala i sedamdeset biskupa,

uglednih prelata iz cijeloga svijeta, a potpora se

njihovu pismu može dati i elektroničkom poštom.

U vremenu brze globalne komunikacije događaji u jednoj zemlji neizostavno se odražavaju i na crkveni život u drugim zemljama. Tako i Sinodalni put – kojim kroče u ovom vremenu katolici u Njemačkoj – ima svoje učinke i u cijeloj Crkvi. Vrijedi to i za mjesne Crkve za koje mi kao pastiri skrbimo, kao i mnoge vjerne katolike za koje snosimo odgovornost.

S toga razloga osjećamo se spram događaja u Njemačkoj prisiljeni izraziti svoju rastuću zabrinutost glede karaktera cjelokupnoga Sinodalnoga puta te sadržaja sinodalnih dokumenata. Naše odnosne primjedbe ovdje su svjesno kratko sažete. One bi iziskivale od pojedinih biskupa dodatne dorade, na što ih snažno potičemo (npr. nadbiskup Samuel Aquilas, Otvoreno pismo katoličkim biskupima svega svijeta), ali urgentnost situacije iziskuje kratko zauzimanje stajališta u smislu upozorenja što ga daje Pavao u Rim 12,2: „Ne suobličujte se ovomu svijetu!“ Ozbiljnost stanja rezultira nadalje i iz pomutnje koju je Sinodalni put već prouzročio te se pomutnja sve više širi i prijeti zasigurno shizmom u životu Crkve.

Nužnost reforme i obnove stara je koliko i sama Crkva. Težiti za reformom u načelu je krajnje pohvalno te nikakav povod za bojazan. Mnogi su na Sinodalnom putu bez dvojbe vođeni najboljim nakanama. Ali kao što znamo, povijest kršćanstva preplavljena je pokušajima u dobroj nakani, koji su ipak izgubili svoje usidrenje u Riječi Božjoj, u vjernom susretu s Isusom Kristom, u istinskom osluškivanju Duha Svetoga te u pokoravanju vlastite volje volji nebeskoga Oca. Takvi propali reformatorski pokušaji ispustili su iz zrenika i Evanđelje kao i jedinstvo, iskustvo te golemo blago mudrosti u samoj Crkvi. A budući da nisu poštivali Isusove riječi „uistinu bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5), ostali su na kraju besplodni te su nanijeli štetu Crkvi u njezinu jedinstvu te njezinoj evanđeoskoj vitalnosti. Njemački Sinodalni put prijeti odvesti upravo u jednu takvu slijepu ulicu.

Kao vaša braća u biskupskoj službi između ostaloga imamo sljedeće bojazni i dvojbe:

1. Zanemarujući glas Duha Svetoga i Evanđelja Sinodalni put potkapa vjerodostojnost crkvenoga autoriteta, uključujući i autoritet samoga pape Franje, kršćansku antropologiju, seksualni moral kao i povjerenje u Sveto pismo.
2. Premda koriste obilje religioznih ideja i pojmova, čini se da su tekstovi njemačkoga Sinodalnog puta u golemoj većini inspirirani ne Riječju Božjom i Predajom – koje prema Drugom vatikanskom saboru tvore „Crkvi predano sveto blago Božje Riječi“ (DV 10), nego su nadahnuti sociološkim analizama i suvremenim političkim ideologijama, uključujući i tzv. gender-ideologiju. Ti tekstovi promatraju Crkvu i njezinu misiju u svijetu uglavnom kroz naočale ovoga svijeta a ne kroz naočale Crkvi objavljene istine u Svetom pismu i Predaji koja nas obvezuje.
3. Čini se da sadržaji Sinodalnoga puta preinačuju i pojam kršćanske slobode te ga zakidaju. Sloboda za kršćanina ima pretpostavku znanje o pravilnom djelovanju, a sastoji se u spremnosti i neometanoj sposobnosti činiti pravilno i ispravno. Sloboda nije „autonomija“. Autentična sloboda prema nauku Crkve vezana je uz istinu i dobro te je u konačnici usmjerena prema čovjekovoj sreći i blaženstvu. Savjest koja se ne smije zamijeniti s osobnom sklonosti ili pak samodokazivanjem nije nikakav stvarateljski izvor istine. Dobro oblikovana kršćanska savjest ostaje privržena istini glede ljudske naravi i od Boga objavljenim i od Kristove Crkve naučavanim normama za ispravan uredan život. Isus je istina koja nas oslobađa (Iv 8).
4. Čini se da u diskusijama i tekstovima Sinodalnoga puta posve nedostaje radost Evanđelja – koja je bitna za kršćanski život, kako papa Franjo tako često ističe. Znakovit manjak u procesu koji teži prema osobnoj i crkvenoj obnovi.
5. Način i metodologiju rada Sinodalnoga puta gotovo naskroz određuju eksperti i komisije. Opterećen birokracijom, usiljeno kritičan, usmjeren prema unutra. Time i sam zrcali uvelike proširenu crkvenu sklerozu te na ironičan način protuslovi tonu i karakteru Evanđelja. U stvarnosti, Sinodalni put očituje daleko veće pokoravanje i posluh u odnosu na svijet i njegove ideologije nego prema Isusu Kristu, Gospodinu i Otkupitelju.
6. Fokusiranje Sinodalnog puta na „moć“ u Crkvi svjedoči o duhu koji iz temelja protuslovi istinskoj biti kršćanskoga života. U konačnici, Crkva nije nikakva institucija nego organska zajednica. Kao takva ona nije egalitarna, nego obiteljski ustrojena, komplementarna i hijerarhijska – Božji puk koji se drži na okupu zajedničkom ljubavlju svih prema Isusu Kristu te jednih prema drugima u Ime Isusovo. Reforma struktura nikako ne znači i obraćenje srdaca. Jedino susret s Isusom, što ćemo pronaći i vidjeti i u Evanđelju kao i u životu svetaca tijekom crkvene povijesti, mijenja srce i duh, donosi spasenje, odalečuje od života u grijehu i nesreći te tako očituje i moć Evanđelja.
7. I još jedan posljednji problem koji izaziva veliku zabrinutost, naime, gotovo paradoksalni učinak Sinodalnoga puta u samoj Njemačkoj. Njegovi razorni učinci mogli bi neke biskupe te mnoge, pobožne vjernike, dovesti dotle da i sami izgube povjerenje u ideju „sinodalnosti“. To bi bolno sprječavalo nužni dijalog unutar same Crkve glede ispunjenja njezine misije, naime obraćenje i posvećenje svijeta.

U vremenu pomutnje to je posljednje što naša vjernička zajednica treba, k tomu od svojih. U njezinu hrvanju oko spoznaje Gospodinove volje za Crkvu u Njemačkoj obećajemo Vam svoju molitvenu pratnju.

Slijede imena četvorice kardinala i sedamdeset biskupa:

Francis Kardinal Arinze (Onitsha, Nigeria)

Raymond Kardinal Burke (Saint Louis, USA)

Wilfred Kardinal Napier (Durban, Südafrika)

George Kardinal Pell (Sydney, Australien)

Erzbischof Samuel Aquila (Denver, USA)

Erzbischof Emeritus Charles Chaput (Philadelphia, USA)

Erzbischof Paul Coakley (Oklahoma City, USA)

Erzbischof Salvatore Cordileone (San Francisco, USA)

Erzbischof Damian Dallu (Songea, Tansania)

Erzbischof Emeritus Joseph Kurtz (Louisville, USA)

Erzbischof J. Michael Miller (Vancouver, British Columbia, Kanada)

Erzbischof Joseph Naumann (Kansas City in Kansas, USA)

Erzbischof Andrew Nkea (Bamenda, Kamerun)

Erzbischof Renatus Nkwande (Mwanza, Tansania)

Erzbischof Gervas Nyaisonga (Mbeya, Tansania)

Erzbischof Gabriel Palmer-Buckle (Cape Coast, Ghana)

Erzbischof Emeritus Terrence Prendergast (Ottawa-Cornwall, Ontario, Kanada)

Erzbischof Jude Thaddaeus Ruwaichi (Dar-es-Salaam, Tansania)

Erzbischof Alexander Sample (Portland in Oregon, USA)

Bischof Joseph Afrifah-Agyekum (Koforidua, Ghana

Bischof Michael Barber (Oakland, USA)

Bischof Emeritus Herbert Bevard (Saint Thomas, Inseln der Vereinigten Staaten von Amerika)

Bischof Earl Boyea (Lansing, USA)

Bischof Neal Buckon (Weihbischof, Militärdienst, USA)

Bischof William Callahan (La Crosse, USA)

Bischof Emeritus Massimo Camisasca (Reggio Emilia-Guastalla, Italien)

Bischof Liam Cary (Baker, USA)

Bischof Peter Christensen (Boise City, USA)

Bischof Joseph Coffey (Weihbischof, Militärdienst, USA)

Bischof James Conley (Lincoln, USA)

Bischof Thomas Daly (Spokane, USA)

Bischof John Doerfler (Marquette, USA)

Bischof Timothy Freyer (Weihbischof, Orange, USA)

Bischof Donald Hying (Madison, USA)

Bischof Emeritus Daniel Jenky (Peoria, USA)

Bischof Stephen Jensen (Prince George, British Columbia, Kanada)

Bischof William Joensen (Des Moines, USA)

Bischof James Johnston (Kansas City-St. Joseph, USA)

Bischof David Kagan (Bismarck, USA)

Bischof Flavian Kassala (Geita, Tansania)

Bischof Carl Kemme (Wichita, USA)

Bischof Rogatus Kimaryo (Same, Tansania)

Bischof Anthony Lagwen (Mbulu, Tansania)

Bischof David Malloy (Rockford, USA)

Bischof Gregory Mansour (Eparchie Saint Maron in Brooklyn, USA)

Bischof Simon Masondole (Bunda, Tansania)

Bischof Robert McManus (Worcester, USA)

Bischof Bernadin Mfumbusa (Kondoa, Tansania)

Bischof Filbert Mhasi (Tunduru-Masasi, Tansania)

Bischof Lazarus Msimbe (Morogoro, Tansania)

Bischof Daniel Mueggenborg (Reno, USA)

Bischof William Muhm (Weihbischof, Militärdienst, USA)

Bischof Thanh Thai Nguyen (Weihbischof, Orange, USA

Bischof Walker Nickless (Sioux City, USA)

Bischof Eusebius Nzigilwa (Mpanda, Tansania)

Bischof Thomas Olmsted (Phoenix, USA)

Bischof Thomas Paprocki (Springfield, Illinois, USA)

Bischof Kevin Rhoades (Fort Wayne-South Bend, USA)

Bischof David Ricken (Green Bay, USA

Bischof Almachius Rweyongeza (Kayanga, Tansania)

Bischof James Scheuerman (Weihbischof, Milwaukee, USA)

Bischof Augustine Shao (Zanzibar, Tansania)

Bischof Joseph Siegel (Evansville, USA

Bischof Frank Spencer (Weihbischof, Militärdienst, USA)

Bischof Joseph Strickland (Tyler, USA)

Bischof Paul Terrio (Saint Paul in Alberta, Kanada)

Bischof Thomas Tobin (Providence, USA)

Bischof Kevin Vann (Orange, USA)

Bischof Robert Vasa (Santa Rosa, USA)

Bischof David Walkowiak (Grand Rapids, USA)

Bischof James Wall (Gallup, USA)

Bischof William Waltersheid (Weihbischof, Pittsburgh, USA)

Bischof Michael Warfel (Great Falls-Billings, USA)

Bischof Chad Zielinski (Fairbanks, USA)

https://de.catholicnewsagency.com/article/im-vollen-wortlaut-der-brief-an-unsere-mitbrueder-im-bischofsamt-in-deutschland-1750

.