Mala škola demokršćanstva

UZ SKUP DEMOKRŠĆANSKIH STRANAKA U ZAGREBU: ŠTO JE DEMOKRŠĆANSTVO?

Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac

Sredinom studenoga u Zagrebu će se održati skup Europske pučke stranke (demokršćana!). EPP je europska politička stranka osnovana 1976. godine okupljanjem nekolicine demokršćanskih stranaka, a naknadno su se članstvu pridružile i neke konzervativne stranke i druge stranke desnoga centra. Kao pridružena članica je i Srpska napredna stranka (SNS) čiji je predsjednik Aleksandar Vučić. Niz stranaka u Europi u svojem nazivu sadržavaju pridjev „kršćanska“ poput: Christen-Democratisch & Vlaams, Křesťanská a demokratická unie – Československá strana lidová, Christlich Demokratische Union Deutschlands, Christlich-Soziale Union In Bayern, Kereszténydemokrata Néppárt, Christen-Democratisch Appèl, Kresťanskodemokratické Hnutie, Nova Slovenija – Krščanski demokrati, Kristdemokraterna, itd. No, gledajući što sve prolazi u političkom životu kod „demokršćana“ postavlja se pitanje oportunosti postojanja tog pridjeva. Mnogo toga se baš ne može povezati s kršćanskim pristupom (eutanazija, pitanje pobačaja, Istanbulska i slične konvencije, istospolni brakovi, pokusi s embrijima, odnos prema trci za profitom itd.).

Krzysztof Szczerski, od Ursule von der Leyen nominirani povjerenik, je svojedobno izjavio:

„Kršćanska demokracija je danas prazan slogan … EPP je pragmatična stranka centra. … Došao je trenutak provjere – poziv Ivana Pavla II. da se kršćanstvo uključi u europski ustav, ali značajan dio kršćanskih demokrata u EPP to je u glasanju odbio. Tu je i slučaj kandidature za povjerenika Rocco Buttglionea, koja nije obranjena. Itd. … Od ove vizije nije preostalo ništa. …“

A biskup Tadeusz Pieronek je izjavio: „Stajališta i uvjerenja mnogih ljudi u EPP, koji se deklariraju kao kršćani, su neobična. EPP je postala konglomerat bez dubljih kršćanskih vrijednosti. … Kršćanski demokrati u Europi više se ne bore za kršćanske vrijednosti, već se bore za moć.“ A njemački biskupi su jednom izjavili da bi se moglo postaviti pitanje oportunosti onog C u CDU i CSU.

Prije svega treba naglasiti da ne postoji kršćanska politika u pravom smislu riječi, jer kršćani nemaju monopol na području politike. Duh Božji djeluje gdje hoće i daje mudrost i dar razlikovanja komu hoće. Kršćanska vjera stoga dopušta različite političke modele.

Osnovna načela demokršćanske doktrine jesu naravno odgovor na poziv i poticaj koji daje Evanđelje u pogledu djelovanja No takav stav je samo nužan uvjet, ali još ne i dovoljan, da bi politička stranka bila demokršćanska. Osnovne principe Evanđelja, te pozivanje na njega mogu dakako slijediti mnoge stranke, ali to još ne znači da su i demokršćanske. Pravo demokršćanstvo sintetizira mnoge elemente konzervatizma, liberalizma i socijalizma nudeći filozofiju koja se razlikuje od prethodnih. No, demokršćanstvo ne znači samo formuliranje i propisivanje sustavnih etičkih apriori zadanih normi. Politička praksa i djelovanje smještaju se unutar određenih filozofskih i etičkih principa, okvira i vizija, ali se također prilagođavaju i realnoj situaciji.

Bitna značajka demokršćanske filozofije je tzv. KOMUNITARNI PERSONALIZAM. Ljudsko biće stavljeno je u društvo kao odgovorna osoba, ne samo za sebe, već i za bližnjega, te za razvoj društva uopće. Demokršćanski stav obvezuje dakle sve ljude da se stave u službu jedni za druge. Komunitarnost podrazumijeva da je specifični cilj društva ZAJEDNIČKO DOBRO koje je nadređeno interesima pojedinaca. Dakle time se deklarira stav protiv dominacije privatnih interesa bilo pojedinačnih bilo grupnih. Time se opet dolazi do još jednog važnog pojma, inače tipičnog za kršćanski socijalni nauk, a to je PRINCIP SUPSIDIJARNOSTI. Sve što se može rješavati na nižoj razini uprave nije predmet bavljenja viših instanci. Tek ako nije funkcionalno sposoban pojedinac ili neka manja jedinica, može ili mora uskočiti najbliža veća organizacija. No prvi cilj te intervencije je pružanje pomoći (subsidium) Posebna značajka je i princip AUTONOMIJE koji je također usmjeren protiv nepotrebne totalne državne kontrole na mnogim područjima djelatnosti društva.

Poraz realnog socijalizma ne ostavlja kapitalizam kao jedini model gospodarskog ustrojstva. To je vrlo jasno i glasno u više navrata rekao i papa Ivan Pavao II. Demokršćanstvo znači zauzimanje za model tzv. SOCIJALNE TRŽIŠNE PRIVREDE, koji podrazumijeva jasna politička, socijalna i materijalna opredjeljenja i koji se zasniva na blagostanju koje zahvaća široke slojeve stanovništva. Slobodno tržište, koje je nužno, može doista odgovoriti istinskim potrebama samo u povezanosti s mnogobrojnim državnim, društvenim i gospodarskim mjerama opreza. Ideja socijalnog tržišnog gospodarstva sastoji se dakle u modificiranju tržišnog mehanizma mrežom društvenih sigurnosti koji ga prikladno nadziru. Socijalizacija gospodarstva ne znači međutim razvlašćenje i podržavljenje, već pravilnu raspodjelu mogućnosti rada i dobiti, i to svim sudionicima. Puki ekonomski razvoj nije u stanju osloboditi čovjeka.

Iz svega proizlazi da demokršćanstvo nije samo puko pozivanje na Evanđelje, što je, na žalost, prisutno kod mnogih političkih stranaka, i na pripadnost kršćanskoj kulturi i tradiciji. To je daleko više od toga. Druga je stvar što se niti jedna hrvatska politička stranka, koja se poziva na demokršćanstvo, iako se to stalno najavljuje, NIJE POMAKNULA dalje od početne faze u definiranju demokršćanstva.

Zanima nas Tvoje mišljenje!