LIBERALIZAM – IDEOLOŠKA OPREKA KRŠĆANSTVU (KATOLICIZMU)?

Piše: spec. pol. Bruno Rukavina

Mnogobrojni autori istraživali su suodnos različitih ideologija kao i njihov odnos prema kršćanstvu u različitim vremensko-prostornim kontekstima. U ovom istraživačkom eseju cilj je objasniti odnos liberalizma prema kršćanstvu, preciznije govoreći, katolicizmu, ali i prema drugim ideologijama jer je liberalizam postao glavna posthladnoratovska ideologija ili paradigma.

Je li liberalizam antikršćanska ideologija?

U različitoj politološkoj i teološkoj literaturi postoji nekoliko odgovora na pitanje odnosa liberalizma i kršćanstva, preciznije govoreći katolicizma. Ti se odgovori mogu razvrstati u tri skupine. Prvi su postliberalni i konzervativni autori koji tvrde da je liberalizam u svojoj antropologiji nespojiv s kršćanstvom, a tako i s katolicizmom: oslobađajući pojedinca od svih (neizabranih) veza (obitelj, zajednica, tradicija, Bog), liberalizam razara upravo one zajednice koje su ga ranije održavale (čak i stvorile). Drugi, kršćanski demokrati i liberalni katolici, tvrde suprotno: ustavna demokracija s ljudskim pravima najbolji je dostupni okvir za slobodu Katoličke crkve i dostojanstvo osobe, a liberalizam treba „krstiti“, a ne odbaciti. Treće, učiteljstvo Katoličke crkve od Drugog vatikanskog koncila zauzima srednju poziciju: prihvaća se liberalna demokracija, ljudska prava i vjerska sloboda, a odbacuje relativizam i liberaliziran tržišni individualizam (zbog socijalnog nauka Katoličke crkve) koji je lišen solidarnosti i zajedništva te shvaćanje slobode odvojene od istine.

Napetost između liberalizma i kršćanstva (katolicizma) se najjasnije vidi u liberalnom pojmu slobode. Ako pojedinac sam određuje smisao svog života i bira svoj životni plan (Ravlić, 2003), izvor smisla nalazi se u pojedincu, dok kršćanska antropologija smisao ljudskog života vidi kao dar i poziv koji čovjek prima od Boga i ostvaruje u zajednici. Važno je naglasiti da liberalni pojam autonomije pojedinca ne isključuje vjeru, jer pojedinac može slobodno izabrati upravo kršćanski način života, ali načelno postavlja slobodni izbor ispred života, istine i Isusa Krista, što je točka koju katoličko učiteljstvo izričito kritizira. Osim toga, vjerski nauk Katoličke crkve mnogo je bliži ideologiji konzervativizma nego liberalizma. Liberalizam je utemeljen na individualizmu, pojedincu kao temelju društvenog poretka, dok je nauk Katoličke crkve (kao i konzervativna ideologija) utemeljen na kolektivizmu, odnosno obitelji i zajednici kao glavnom temelju društva, a ne na atomiziranim liberalnim individuama.

Liberalizam kao cjelina nije antikršćanska ideologija u smislu u kojem je to bio marksističko-lenjinistički socijalizam, koji je ateizam imao u ideološkom programu. Pojedine struje liberalizma su u sukobu s kršćanskom moralnom antropologijom, osobito antiklerikalni kontinentalni liberalizam 19. stoljeća i suvremeni progresivni kulturni liberalizam koji osobnu slobodnu individualnu autonomiju postavlja kao najvišu vrijednost. Stoga je pogrešno pitanje je li liberalizam antikršćanski (ili antikatolički). Mnogo preciznije pitanje glasi: koji je liberalizam i na kojoj razini antikršćanski? Suvremeni progresivni liberalizam, koji ideološki naglasak stavlja na apsolutnog pojedinca (totalitarni individualizam) u suprotnosti je s kršćanskom mišlju koja u svojoj osnovi ima izgradnju zajednica i obitelji. Ali osim atomističkog individualizma koji se totalitarizira, također se totalitarizira ideja slobode, koja je temelj liberalizma, pri čemu ona više ne označava samo oslobađanje čovjeka od društvenih i sustavnih (političkih) nepravdi, nego i antropološko-biološko oslobođenje čovjeka od samog svog fizičkog postojanja, primjerice kao rođenog bića muškog ili ženskog spola. Oslobađanje radi pukog oslobađanja je totalitarizacija ideje slobode te je liberalizam ovakvog progresivnog totalitarnog tipa utro put današnjim fenomenima poput transhumanizma i posthumanizma na koje nas upozorava papa Lav XIV. u enciklici Magnifica Humanitas. Biti suvremeni liberal današnjeg progresivnog totalitarnog paradigmatskog liberalizma je u opreci s tradicionalnim kršćanskim (i katoličkim) naukom.

Zanimljiv je uvid kako su tri glavne ideje Francuske revolucije 1789. godine, sloboda, jednakost i bratstvo, ekstrakcija jedne od temeljnih kršćanski vrijednosti, a to je ljubav. Kršćani (naročito katolici) su oni koji vole i to im je glavna karakteristika. Ljubavi ne može biti ako: 1)  nema slobode, odnosno slobodne volje (volja = voljeti); 2) nema jednakosti, da se svi ljudi vide kao jednaki (stvoreni na sliku Božju); 3) nema bratstva, jer smo u duhovnom temelju svi braća i sestre. Međutim, ako se navedene tri ideje totalitariziraju, dođe se do ozbiljnih defektnih političkih pokreta i sustava. Tako je totalitarizacija ideje jednakosti dovela do lenjinizma i staljinizma, totalitarizacija ideje bratstva do nacionalsocijalizma i fašizma, a današnja totalitarizacija ideje slobode dovela je na Zapadu do javnih politika kojima se negiraju spolne biološke razlike između osoba te se daje otvorena podrška i potpora totalitarnom oslobađanju pojedinaca od prirodnog determinizma (stvorenost na sliku Božju).

Ukratko, odnos kršćanstva (katolicizma) i liberalizma prošao je kroz tri razdoblja: međusobni sukob u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, obustavu sukoba nakon Drugog vatikanskog koncila te ponovno zaoštravanje u doba postmodernosti i totalitarizacije liberalne vrijednosti slobode te individualizma (Jukić, 1995: 885). U prvom razdoblju Crkva je liberalizam osudila prije svega kao dio modernoga svijeta. Na dogmatskoj razini odbacila je njegovu antropologiju, prema kojoj je čovjek dovoljan sam sebi (Jukić, 1995: 886-887, 893). Na razini socijalnog nauka kritizirala je gospodarski liberalizam, koji ide u korist jakih, a na štetu slabih, te je i komunizam smatrala nezakonitim djetetom liberalizma jer su oba oblik materijalizma i isključive zaokupljenosti ekonomskom sferom (Jukić, 1995: 891-894). Danas je liberalizam u opreci s kršćanstvom (katolicizmom) više zbog njegovih posljedica (vjerske ravnodušnosti, individualizma, etičkog pluralizma, materijalizma, relativizma i hedonizma) nego zbog ideoloških zabluda, a osobito se odbacuje inačica liberalizam koja niječe društvenu pravdu (Jukić, 1995: 900-902). Liberalizam pritom više nije samo ideologija nego je kao posthladnoratovska paradigma postao osnova tzv. zapadne civilizacije, ako se opće može nazvati civilizacijom bez duhovne dimenzije.

Liberalizam kao perfidna kameleonska ideologija

Liberalne ideje danas su se, potencijalno zbog paradigmatskog statusa nakon hladnog rata, olako infiltrirale u druge ideologije, poput socijalizma i konzervativizma. To obje ideologije može oslabiti: kratkoročno i srednjoročno izborno, a dugoročno identitetski i ideološki. Središnji pojmovi liberalizma (sloboda, individualizam) su vrlo apstraktni i jednostavno se mogu spajati s određenim sadržajima ostalih ideologija (Freeden, 1996). Međutim, male promjene u središtu neke ideologije mogu pokrenuti lanac semantičkog prilagođivanja cijelog ideološkog sustava. Budući da su liberalne vrijednosti utkane kao paradigma u posthladnoratovski Zapad (države članice NATO-a, EU-a i njihove bliske saveznice i partneri), na njih se često nesvjesno pozivaju gotovo sve političke stranke i tumače ih sukladno vlastitim ideološkim vrijednostima (Ravlić, 2003). Tako su se konzervativizam i socijalizam postupno pretvarali u određene liberalne inačice socijalizma i konzervativizma.

Na ljevici se to očituje u pomaku od borbi za redistribuciju bogatstva prema borbi za priznanje i identitetska pitanja. U praktičnom političkom programskom smislu do navedenog dolazi nakon hladnog rata u Velikoj Britaniji, odnosno s Giddensovim trećim putem, koji nije bio sredina između liberala i socijalista u klasičnom smislu, nego program obnove socijaldemokracije koji se smjestio između tradicionalne socijaldemokracije (država blagostanja, kejnzijanizam, povremena nacionalizacija) i neoliberalizma (Thatcher, Reagan) (Giddens, 1998). Giddens je ideju razvio u knjigama Beyond Left and Right (1994) i The Third Way (1998), u vrijeme kada su nakon pada komunizma i globalizacije stare podjele lijevo-desno izgubile oštrinu i tradicionalno značenje (Giddens, 1994; Giddens, 1998). Politički nositelji bili su Tony Blair i New Labour u Velikoj Britaniji, Bill Clinton i novi demokrati u SAD-u te Gerhard Schröder s konceptom Neue Mitte u Njemačkoj. Blair i Schröder objavili su 1999. zajednički dokument Europa: Treći put (engl. Europe: The Third Way). Giddens polazi od pet dilema s kojima se socijaldemokracija suočila: globalizacija, novi individualizam, gubitak značenja podjele lijevo-desno, promjena političkog djelovanja i ekološki problemi (Giddens, 1998). Današnji odgovori na ta pitanja nalaze se u programima radikalnog centra, koji je ustvari „mutirao“ u novi progresivni radikalni totalitarni (danas u EU-u i militantni) liberalizam, a sve što se suprotstavlja toj liberalnoj paradigmi ili „zdravorazumskom mišljenju“, demonizira se i etiketira s pojmovima kao što su populisti, diktatori, autokrati i slično. Sve se može propitivati osim liberalnih vrijednosti koje su postale paradigmatske, odnosno one koje se ne propituju.

Borba za priznanje kulturnih, rodnih i seksualnih identiteta u velikoj je mjeri potisnula socijalističku borbu za redistribuciju bogatstva, a s njom i klasnu analizu. Lijeve stranke postupno su postale stranke visokoobrazovanih (bogatijih) liberalnih birača, dok su radnici (proleteri i prekarijat) i ekonomski ugrožene skupine odlazili drugima, ponajviše desnim (ili konzervativnim) strankama koje su se borile za suverenizam i obranu nacionalnog radništva od multinacionalnih i transnacionalnih kompanija. Međutim, u posljednjih nekoliko godina, pred socijalnim i egzistencijalnim izazovima ne nalaze se toliko ljudi s nižim stupnjem obrazovanja, koliko velik broj visokoobrazovanih koji su se na Zapadu zaduživali kako bi dobili svoje diplome, nakon čega ih je dočekao hladan tuš na liberalnom tržištu na kojem nije bilo poslova za njih, a u budućnosti će biti i manje jer mnogobrojne takve poslove zamjenjuje umjetna inteligencija. Navedeno je jedan od razloga trenutnih prosvjeda diljem Zapada. Iz te perspektive socijalist koji je tradicionalno individualne i identitetske politike stavljao u drugi plan, a dušno se i krvavo borio za prava radništva i socijalno ugroženih, sad zastupa liberalnu jezgru, autonomiju pojedinca (totalitarni individualizam), pod socijalističkim imenom. Riječ je o buržoizaciji socijalista (engl. the embourgeoisement of socialists) i možda o posljednjoj socijalističkoj izdaji, ovog puta same jezgre socijalističke ideologije, proletera i ekonomski ugroženih, u ime nekih identitetskih, seksualnih i drugih manjina i zelenih politika, koja sve više zanemaruje nepravednosti kapitalističkog sustava koji čuva buržoaziju i nove liberalne socijaliste, kao što i oni čuvaju taj sustav. Politike trećeg puta stoga se opisuju kao novi oblik socijalnog liberalizma, ali ne i socijalizma (Ravlić, 2003). Treći put (socijalni liberalizam) obuhvaća kozmopolitsko poimanje nacije koja je otvorena globalizaciji i kulturnom pluralizmu putem različitih multikulturnih projekata programski implementiranih masovnim migracijama iz Afrike i Azije u progresivni liberalni zapadni svijet koji zbog liberalizma postaje ispražnjen od vlastitog kršćanskog identiteta i duha te umoran od takvog ispraznog života, a to dodatno utječe na njegovo propadanje. Navedeno detaljno objašnjava Douglas Murray u knjizi Čudna smrt Europe. Gotovo su sve nestabilnosti, krize, sukobi i izazovi današnjice plodovi posađenih liberalnih ideoloških sjemena u obliku javnih politika od kraja hladnog rata.

Na desnici se proces liberalizacije konzervativizma odvija također dvostruko. Ekonomski liberalizam Hayeka i Friedmana infiltrirao se u moderne konzervativne društveno-ekonomske politike. Navedeno je u mnogočemu suprotno socijalnom nauku Katoličke crkve, a i potiče daljnja dodatna otuđenja u vrijednosnom i kulturnom smislu. Kako je rekla Margaret Thatcher: „Ekonomija je metoda; cilj je promijeniti srce i dušu“ (Margaret Thatcher Foundation, 1981). Upravo je liberalizacija tržišta dovela do masovnih migracija jeftine radne snage iz Afrike i Azije koje potiskuju europski kršćanski identitet te su hipotetski najvažniji donori demokršćana u Europi (možda i u Hrvatskoj) poduzeća koja uvoze tu radnu snagu, što zahtjeva posebno istraživanje. S druge strane, kulturni aspekti liberalizma pritom također ulaze i u konzervativne demokršćanske stranke, koje su prošle proces dekonfesionalizacije i slabljenja vjerskog temelja u ime liberalnih „istina“. Katoličko učiteljstvo stalno podsjeća da katolik u politici ne može, pozivajući se na pluralizam ili autonomiju slobodnog laika, podupirati politike suprotne temeljnim i neotuđivim moralno-etičkim načelima kršćanstva, o čemu govori i nova knjiga Beskompromisna politika katolika (Mužić, 2026). Demokršćanin bez tih načela zadržava kršćansko ime, ali ne i kršćansku duhovnu jezgru. Takav demokršćanin je samo neka vrsta „demo verzije kršćanstva“ (Rukavina, 2026a). Ovaj argument može ići i korak dalje: suvremeni „liberalni konzervativci“ i „liberalni socijalisti“ dva su lica iste liberalne (ateističke) antropologije, koja je u novoj suvremenoj inačici u mnogočemu na filozofskoj i antropološkoj razini antikršćanska, ponajviše zbog totalitarnog shvaćanja individualizma i slobode. Čovjek u suvremenom progresivnom tipu liberalizma i novoj pojavi transhumanizma i posthumanizma teži svojom totalitarnom slobodnom voljom postati Bog, što je suprotno kršćanskoj vjeri.

Izuzetan paradigmatski prodor liberalnih ideja nakon kraja hladnog rata olakšava samoprikazivanje i konstrukciju liberalizma kao jedine moguće opcije kojoj nema alternative. Ideologijom se tako počinju nazivati samo oni politički sustavi koji nisu liberalne demokracije, a liberalizam se predstavlja kao otvoreni okvir bez monopola istine te je kao takav samorazumljiva istina, umjesto da ga se detaljno istražuje i otvoreno kritizira kao jednu od ideologija. Kako se ne prikazuje kao ideologija, liberalizmu se omogućava kameleonski i perfidan ulazak (infiltracija) u druge ideologije i političke programe, jer se liberalni sadržaji doživljavaju kao zdrav razum, a ne kao temporalne i prolazne vrijednosne ideje koje naročito kršćani trebaju propitivati, istraživati i otvoreno kritizirati. Ono što je nekad bio marksizam-socijalizam, danas je liberalizam, što znači da današnji status marksizma-socijalizma sutra potencijalno čeka i liberalizam. Za razliku od marksističkog socijalizma koji je otvoreno bio ateistički, liberalizam je perfidan i skriva se iza ideje slobode i prava pojedinca koji je slobodan činiti što god hoće. Međutim, politička ideološka praksa liberala duboko je zasnovana na sličnim doktrinama kao što je marksizam-socijalizam, a to su prije svega relativizam i materijalizam, što zahtijeva detaljnije filozofsko i politološko istraživanje. Relativizam i materijalizam dva su od četiri agenata ili jahača ateističkog antropocentrizma, uz konzumerizam i hedonizam (Pavlić i Rukavina, 2025a; 2025b).

Liberalni posthladnoratovski poredak prošao je kroz šest kriza. Prve tri bile su sigurnosna kriza 2001. i rat protiv terorizma, ekonomska kriza 2008. te politička kriza 2016. godine, obilježena Trumpovom pobjedom i Brexitom. Četvrta i peta kriza, pandemija bolesti COVID-19 i međudržavni rusko-ukrajinski sukob od 2022., spojile su sigurnosne, ekonomske i političke elemente prethodnih kriza liberalizma. Šesta kriza dogodila se 2025. s dosjeima Jeffreya Epsteina, koji su doveli u pitanje ugled brojnih javnih osoba povezanih s liberalnom paradigmom, globalizmom i amerikanizmom, a koje su milijuni ljudi godinama doživljavali kao uzore. Međutim, zbog mnogobrojnih kriza i sukoba diljem svijeta mnogi su pomalo zaboravili Epsteinove dosjee (Rukavina, 2026c).

Prije zaključka važno je naglasiti još jednu razinu na kojoj olako padaju mnogobrojni kršćani, naročito katolici i konzervativne osobe, a to su međunarodni odnosi. Naime, u posljednjih 30-ak godina, diljem svijeta provođene su liberalne ili obojene revolucije u svrhu širenja liberalnih demokracija ili pak skrivenih ekonomsko-financijskih i energetskih interesa Zapada (države članice EU-a i NATO-a), pri čemu se liberalna demokracija koristila kao celofan za te interese. Međutim, rezultati su vrlo loši jer nema gotovo nijedne liberalne obojene revolucije koja je završila ili rezultirala uspješnom liberalnom demokracijom. Nadalje, neuspješne liberalne obojene revolucije te vojne intervencije (ili „humanitarno bombardiranje“) u nedemokratskim sustavima nakon hladnog rata na području Bliskog istoka i postsovjetskog prostora pokazuju gotovo identičan scenarij na koji je upozoravao Toma Akvinski, a riječ je o tome da gotovo svaka revolucija na kraju završi u sukobima, daljnjim ratovima i novim krvavim revolucijama (Rukavina, 2026b). Primjerice, Arapsko proljeće, kao pokušaj obojenih liberalnih revolucija diljem arapskog svijeta, razorilo je Libiju i Siriju. Izvanjske vojne liberalne intervencije s ciljem provođenja liberalnog društvenog inženjeringa u Iraku i Afganistanu rezultirale su kaosom nakon rušenja starih nedemokratskih režima. Neuspjeh liberalnih intervencija najbolje se očitava na primjeru rušenja talibana u Afganistanu 2001. godine, koji su danas ponovno na vlasti. Slično je i s obojenim revolucijama u Ukrajini. Prva, Narančasta revolucija, srećom nije bila nasilna, ali nije bila ni uspješna. Ipak, otvorila je put Euromajdanu 2014. godine, koji je završio protuustavnim svrgavanjem Viktora Janukoviča (Rukavina, 2024b). Ukrajina je zbog toga izgubila Krim (Rukavina, 2022), a na istoku zemlje izbio je unutarnji sukob (2014.-2022.). Njegovom matematički dokazanom ponovnom eskalacijom u veljači 2022. započeo je trenutačni međudržavni rusko-ukrajinski sukob (Rukavina, 2024a). S obzirom na geopolitički, geostrateški i geoekonomski položaj, optimalna opcija za Kijev bila je potencijalno vanjskopolitičko strateško balansiranje (možda kroz neutralnost) između velikih sila, kao što je povijesno provodila naša Dubrovačka Republika ili kao što je i sama Ukrajina mudro provodila od 1991. do 2014. godine.

Stoga, ako netko želi biti istinski kršćanin, naročito katolik, ili pak pripadnik konzervativne ideološke opcije (primjerice demokršćanstva), izuzetno je teško podržavati i opravdavati revolucije, čak i one liberalne, kao metodu djelovanja u svijetu (Rukavina, 2026b). Zbog toga je konzervativizam ideološki na razini međunarodnih odnosa najbliži realističkoj teoriji međunarodnih odnosa (Jović, 2013), koja je također zbog paradigmatskog statusa liberalne teorije međunarodnih odnosa marginalizirana (Jović, 2014). Mnogobrojni demokršćanski i konzervativni mislioci i intelektualci, naročito u Hrvatskoj, stoga ne zvuče autentično u svojim nastupima kad ih se pita o unutarnjoj politici, gdje autentično konzervativno stoje, a potom prilikom objašnjavanja vanjskopolitičkih tema koriste istu liberalnu retoriku i narativ poput liberalnih američkih demokrata. Mnogo bi autentičniji bili kad bi se ugledali na realističke govore i pozicije pape Franje o neravnoteži snaga u Europi zbog širenja NATO saveza ili pape Lava XIV. koji u svojoj enciklici Magnifica Humanitas kritizira glavne postulate liberalne teorije međunarodnih odnosa, poput teorije pravednog rata, koju su liberalne demokracije desetljećima zloupotrebljavale za svoje vojne intervencije (potpomognute s liberalnim obojenim revolucijama) diljem svijeta, a njihovi su rezultati razorene i uništene države te milijuni mrtvih (Politico.eu, 2022; Magnifica Humanitas, 2026; Rukavina, 2026b). Zanimljivo je istraživačko pitanje: u kojoj je mjeri liberalizam kroz humanitarne intervencije i obojene revolucije skrivao svoje neokolonijalno i neoimperijalno lice iza maske potpore ljudskih prava i demokratskih snaga u državama diljem svijeta? Liberalizam se od ideologije oslobođenja pojedinaca i zagovaranja mira transformirao u ideologiju tržišno-korporativnog neokolonijalizma, totalitarizma (individualizma i slobode) i militarizma. Zato je ključno graditi civilizaciju ljubavi na koju nas poziva papa Lav XIV. nasuprot kulturi moći i različitim fobijama koje naročito kršćanima trebaju biti odbojne (Magnifica Humanitas, 2026).

Zaključak

Liberalizam nije jedinstvena ideologija u svakom vremenu i prostoru, nego obitelj različitih tipova i struja koje dijele jezgru individualne slobode, a razlikuju se u odnosu prema državi, tržištu i religiji. Odnos liberalizma i kršćanstva (katolicizma) zato ovisi o razini na kojoj se promatra. Na institucionalnoj razini Crkva od Drugog vatikanskog koncila prihvaća ustavnu demokraciju, ljudska prava i vjersku slobodu. Dio liberalnih vrijednosti, poput slobode savjesti i jednakog dostojanstva osobe, ima i kršćanske korijene. Na filozofsko-antropološkoj razini sukob između liberalizma i katolicizma, ali i kršćanstva kao takvog (kojemu je mnogo bliža ideologija konzervativizma), dugotrajan je. Sloboda odvojena od istine, relativizam, materijalizam i individualizam koji pojedinca postavlja kao jedini izvor smisla nespojivi su s katoličkim naukom o dostojanstvu osobe, obitelji i zajednice. Liberalizam kao cjelina stoga nije antikršćanska ideologija u smislu marksističko-lenjinističkog socijalizma, koji je ateizam imao u programu. Suvremeni progresivni, totalitarni i militantni liberalizam, koji individualnu autonomiju i slobodu postavlja kao apsolutne vrijednosti, ipak je u izravnoj opreci s kršćanskom antropologijom, što otvara prostor transhumanističkim i posthumanističkim tendencijama, na koje upozorava papa Lav XIV. u enciklici Magnifica Humanitas.

Posebnost liberalizma je njegova kameleonska i perfidna sposobnost prodora u druge ideologije. Budući da se ne prikazuje kao ideologija, nego kao neutralni okvir i zdravorazumsko gledište, dakle kao paradigma, njegove ideje lakše ulaze u socijalističke i konzervativne programe. Na ljevici se to očituje u potiskivanju redistribucije bogatstva i radničkih prava identitetskim politikama, koje po marksizmu spadaju u nadgradnju, a ne u bazu. Na desnici se očituje u ekonomskom liberalizmu i razaranju obitelji, autoriteta i odgovornosti. Obje ideologije, i socijalizam i konzervativizam, tako slabe, naročito dugoročno ideološko i identitetski. Za kršćane, osobito za katolike u Hrvatskoj, iz toga proizlazi zadaća da liberalizam ne prihvaćaju kao samorazumljivu istinu, nego da ga propituju kao jednu od ideologija. Isto bi tako trebali biti izuzetno pažljivi i kritični prema podupiranju bilo kakvih revolucija, uključujući i one liberalne, jer je kršćanstvo antirevolucionarno, čemu nas uči Toma Akvinski. Kršćani bi trebali znati da je prvu revoluciju u metafizičkom smislu poveo Svjetlonoša, kojem su krvave revolucije standardni modus operandi jer su njihovi rezultati milijuni izgubljenih ljudskih života. Nadalje, važno je razlikovati liberalne institucije, koje jamče i slobodu Crkve, od suvremene progresivne liberalne (ateističke) antropologije s totaliziranom slobodom i individualizmom, koja je s kršćanstvom u vrijednosnom sukobu. Kršćansko djelovanje, naročito katolika, u okviru konzervativne ideologije (primjerice autohtonih demokršćanskih političkih programa i realizma kao teorije međunarodnih odnosa), vjerodostojno je samo ako zadrži vlastitu jezgru utemeljenu na fundamentalnim i neotuđivim moralnim i etičkim načelima te na osnovnim kršćanskim vrijednostima: ljubavi, životu i miru (lat. amor, vita et pax).

Literatura

Blair, Tony i Schröder, Gerhard (1999) Europe: The Third Way/Die Neue Mitte. Friedrich-Ebert-Stiftung.

Freeden, Michael (1996) Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach. Oxford: Clarendon Press.

Giddens, Anthony (1994) Beyond Left and Right: The Future of Radical Politics. Cambridge: Polity Press.

Giddens, Anthony (1998) The Third Way: The Renewal of Social Democracy. Cambridge: Polity Press.

Jović, Dejan (2013) Uvod u studij realizma. Ur. Jović, Dejan. Teorije međunarodnih odnosa – realizam. Politička kultura. Zagreb.

Jović, Dejan (2014) Liberalizam u međunarodnim odnosima: teorija i praksa. Ur. Jović, Dejan. Liberalne teorije međunarodnih odnosa. Političke analize. Zagreb.

Jukić, Jakov (1995) Kršćanstvo i liberalizam. Društvena istraživanja 4(6): 885-910. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/file/51359 (Pristupljeno 22.10.2026.).

Magnifica Humanitas (2026) The Holy See. Dostupno: https://www.vatican.va/content/leo-xiv/en/encyclicals/documents/20260515-magnifica-humanitas.html (Pristupljeno 22.10.2026.).

Murray, Douglas (2017) The Strange Death of Europe: Immigration, Identity, Islam. London: Bloomsbury.

Mužić, Josip (2026) Beskompromisna politika katolika: principi o kojima se ne pregovara. Zagreb: Glas Koncila.

Pavlić, Richard i Rukavina, Bruno (2025a) The Impact and Influence of Four Agents of Atheistic Anthropocentrism on Society and the Environment, in the Light of Laudato Si’. Diacovensia 33(1): 111-130. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/331331 (Pristupljeno 22.10.2026.).

Pavlić, Richard i Rukavina, Bruno (2025b) Methods and Means to Overcome Agents of Atheistic Anthropocentrism and Laudato Si’. Diacovensia 33(2): 225-246. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/clanak/485005 (Pristupljeno 22.10.2026.).

Politico.eu (2022) Pope Francis: Russian war in Ukraine was ‘perhaps provoked. Dostupno: https://www.politico.eu/article/pope-francis-says-war-in-ukraine-perhaps-provoked-or-unprevented/ (Pristupljeno 22.10.2026.).

Ravlić, Slaven (2003) Suvremene političke ideologije. Zagreb: Politička kultura.

Rukavina, Bruno (2022) Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije 6(6): 89-118. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/303586 (Pristupljeno 22.10.2026.).

Rukavina, Bruno (2024a) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538 (Pristupljeno 22.10.2026.).

Rukavina, Bruno (2024b) Euromaidan uprising – causes, implementation and legality. Međunarodne studije 24(1-2): 131-156. Dostupno na poveznici: https://hrcak.srce.hr/clanak/467522 (Pristupljeno 22.10.2026.).

Rukavina, Bruno (2026a) Huškajmo mir i gradimo civilizaciju ljubavi (2. dio). Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/huskajmo-mir-i-gradimo-civilizaciju-ljubavi-2-dio/ (Pristupljeno 20.10.2026.).

Rukavina, Bruno (2026b) Toma Akvinski: zašto ne dizati revolucije?. Mi portal. Dostupno: https://miportal.hr/2026/06/16/toma-akvinski-zasto-ne-dizati-revolucije/ (Pristupljeno 20.10.2026.).

Rukavina, Bruno (2026c) Šesta kriza liberalizma i nada za mirom (2. dio). Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/sesta-kriza-liberalizma-i-nada-za-mirom-2-dio/ (Pristupljeno 20.10.2026.).

Thatcher, Margaret (1981) Interview for Sunday Times (Ronald Butt). Margaret Thatcher Foundation. https://www.margaretthatcher.org/document/104475 (Pristuplje