Aktualno

KOLIKO STOJI SLOBODA, KOLIKO DOSTOJANSTVO?

Neće li se izvršiti nad nama ona evanđeoska da će nam se oduzeti i ono što imamo, ono što nam je još ostalo?

                  ++++

 

Povijest malih naroda redovito se može čitati kao paradigma čežnje za slobodom naroda svijeta. “Tko slobode nema, taj o slobodi sanja, ah, ponajljepši san” – nekako je tako bugario naš Kranjčević, suočen s hrvatskom neslobodom na prijelazu između 19. i 20. st. pod Khuenom. No sloboda u slavenskom jedinstvu, o kojem se sanjalo, uskoro se za Hrvatsku pretvorilo u još gore ropstvo – starojugoslavensko. Banovina Hrvatska nije stigla pravo profunkcionirati, kad je došao rat i stvorena NDH. Od mnogih je oduševljeno prihvaćena, ali u njoj nije bilo dovoljno prostora za slobodu i suverenost. Vezana za sile Osovine, bila je osuđena na propast. Zatim je došla druga Jugoslavija. Nije bila solidno ni pravedno izgrađena država, a hrvatski narod u njoj nije bio suveren ni slobodan i jedva je čekao iz nje izaći. A onda je stvorena hrvatska država, slobodna i suverena – tako bar volimo misliti – jer je međunarodno priznata. No danas, nakon skoro tri desetljeća demokracije moramo se upitati gdje smo i što smo, koliko je u nas razvijen osjećaj za suverenost i slobodu i znanje o tome? Gotovo se s nostalgijom sjećamo prvih godina, iako ispunjenih ratom, progonima, strepnjama… Iako smo od prvih dana agresije i nametnuta nam obrambena rata bili izloženi raznim pritiscima, sve je to ipak bilo nadoknađeno visokim ciljem slobode i osjećajem narodnog ponosa i dostojanstva! No onda dođoše na red pritisci druge vrste: banke, poduzeća, nekretnine, more… Netko se sjetio da nam prvi cilj više nije Hrvatska, nego Europa. Tu smo brzo pokleknuli. Zakoni nisu donošeni uvijek na hrvatsku korist, da bismo bili što više sukladni “europskim standardima”. Onda je došao i NATO. Onda smo i vojni rok ukinuli, što na svoj način bijaše jedna od posljednjih oaza patriotizma. Navodno nam je to jeftinije. Još nam šport ostade… Moguće je dakako reći da ni drugi nisu u boljem položaju kad je riječ o pustošenju “međunarodnog kapitala”. Ipak, teško se oteti dojmu da smo prelako sagnuli glavu, olako svinuli kičmu. Je li nam to stvarno jeftinije ili nam je skuplje s tendencijom da nam sve bude još skuplje? I koliko stoji sloboda, koliko dostojanstvo? Nitko nema ništa protiv Europe i Europske unije. Dapače, želimo se razvijati i biti ravnopravni s drugim državama i narodima. I naše je mjesto u tom “klubu”. Ali je li baš nužna plaća tomu servilnost, kakvu često iskazujemo? Ima crta ispod kojih se ne smije ići. A ne bismo trebali stalno tu crtu pomicati i mi sami. Došlo je vrijeme da nam se otvoreno kaže: jesmo li platili svu cijenu ulaska u Europsku uniju ili valja još platiti? Ako treba, koliko i što? Koliko u novcu na bilo koji način, koliko u dostojanstvu i ponosu? I neka nam se kaže koja je korist od toga? Ako se naime svega lišimo, hoćemo li biti u stanju išta primiti i išta drugima dati? Neće li se izvršiti nad nama ona evanđeoska da će nam se oduzeti i ono što imamo, ono što nam je još ostalo? Krajnji je čas da se Hrvatska počne ponašati kao država. I zbog sebe i zbog održanja autentičnog europskog duha, koji baštini već puno tisućljeće. To nije stvar samo političara nego prije svega naroda, ali u prvome redu onih koji stvaraju javno mnijenje i imaju mandat upravljati. Krajnji je čas da se Hrvati počnu ponašati kao narod koji prepoznaje Hrvatsku kao svoju državu. Krajnji je čas da se hrvatski politički narod – hrvatski državljani koje god nacije bili – počnu ponašati kao nositelj suvereniteta. A krajnji je čas i da se hrvatski političari zaustave i promisle o tome gdje smo, kamo i pogotovo kako idemo. Pogledati istini u oči – to je prva zadaća svima. A druga je da se počnemo odgajati za slobodu, slobodu koja će biti odgovorna i kreativna. A katolici još k tome treba da žarko mole kao što su molili devedesetprve da se sloboda sačuva i oplemeni, da ne ostanemo razbaštinjeni od smisla vlastita imena. Sveta Mati Slobode, moli za nas! (R)