NAŠ IZBOR

„VJEROVAH, ZATO GOVORIH“

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Papa Franjo je ove godine na blagdan svetog Josipa, odnosno na devetu obljetnicu svojeg ustoličenja, objavio „Praedicate Evangelium(Naviještajte Evanđelje), dugo očekivanu apostolsku konstituciju o obnovi Rimske kurije, koja će stupiti na snagu na Pedesetnicu 5. lipnja i kojom nudi snažan novi i učinkovitiji misionarski smjer za Rimsku kuriju uvodeći u njoj značajne organizacijske izmjene u odnosu na aktualnu konstituciju „Pastor Bonus“ (Dobri pastir), koju je proglasio papa Ivan Pavao II. u lipnju 1988. Jedna od najbitnih novosti je reorganizacija Rimske kurije u smislu davanja većeg naglaska glede (nove) evangelizacije. U tom smislu uspostavlja se Dikasterij za evangelizaciju čime se posebice naglašava misionarska priroda Rimske kurije i Crkve. To tijelo nastaje povezivanjem dosadašnje Kongregacije za evangelizaciju naroda (Propaganda Fidei) i Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, koje je 2010. osnovao papa Benedikt XVI. kako bi se suočio s brzom sekularizacijom Zapada. Na važnost učinkovitije (nove) evangelizacije posebice ukazuje činjenica da će Papa osobno biti voditelj (prefekt) tog dikasterija, te da ga je po važnosti stavio ispred novo utemeljenog Dikasterija za nauk vjere (dosadašnja Kongregacija za nauk vjere).

Suočena s dekristijanizacijom Europe i zapadnog svijeta, te sa sve očitijim rastom i širenjem modernog ateizma, nevjere, religijskom ravnodušnošću i rastućom sveprožimajućom nemoralnošću, kao i ponovno probuđenom političkom netrpeljivošću prema religiji, jedini pogodan odgovor Crkve je nova proklamacija Evanđelja Isusa Krista. „Naviještanje Evanđelja ljudima našeg vremena, koji su puni nade a u isto vrijeme pritisnuti strahom i tjeskobom, nesumnjivo je služenje kršćanskoj zajednici, ali i svima ljudima“, upozorava papa Pavao VI. („Evangelii nuntiandi“). Posljednjih dvadeset i pet godina bilo je loše za religiju općenito, a posebno za katoličanstvo, zbog skandala sa svećeničkim seksualnim zlostavljanjem.

Činjenica je, da ako evanđeoska poruka nije istina koju bi trebalo priopćavati i drugima, tada ona zapravo nema ni neku veću vrijednost za same vjernike. Papa Ivan Pavao II. je jasno to naglasio u enciklici „Redemptoris missio“: „Vjera se osnažuje (tek!) kad se daje drugima“. Ta je jednostavna Papina misao danas zanemarena, a želi je probuditi papa Franjo. Kad se jednom istinski prione uz univerzalne vrijednosti evanđeoske poruke, te kad se shvati njena važnost za ljudski život općenito, tada se uviđa da je biti nositelj te poruke zapravo povlastica i nužno se dobiva želja njenog daljnjeg širenja. Svaki je kršćanin pozvan širiti oko sebe vibracije istine i ljubavi, te učiniti kršćansku nadu aktualnom u svom životnom okružju. Prekrasno je to naglasio blaženi kardinal Alojzije Stepinac: „Jedno od najvećih zala našega vremena jest polovičnost u pitanjima našeg vremena. Ne pravimo si nikakve iluzije … Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda valja da se to odrazuje na čitavoj liniji našeg života.“ (Blagdan Svetog Petra i Pavla, 29. lipnja 1942.)

Možemo se kretati kolikogod želimo, možemo izgraditi mnoge stvari, ali ako ne propovijedamo Isusa Krista, stvari kreću po zlu. Možemo postati dobrotvorna udruga, ali ne i Crkva, Zaručnica Gospodinova! … Ako ne ispovijedamo Isusa Krista, ispovijedamo đavolsku svjetovnost, demonsku svjetovnost“, rekao je papa Franjo prilikom mise slavljene pred kardinalima 13. ožujka 2013 u Sikstinskoj kapeli. „Kriza kroz koju prolazimo nosi znakove isključivanja Boga iz života ljudi, opće ravnodušnosti prema kršćanskoj vjeri, pa čak i nastojanja da se ona marginalizira u javnom životu“, riječi su pape Benedikta XVI. izrečene 30. svibnja 2012. godine pred članovima Papinskog vijeća za promoviranje nove evangelizacije. Tada je također govorio o rastućem fenomenu ljudi modernog društva „koji žele pripadati Crkvi, ali su snažno određeni vizijom života protivnog vjeri“. Važno je, upozoravao je papa Benedikt XVI., da vjernici „shvate da biti kršćanin nije vrsta odijela koje se nosi u privatnim ili u posebnim prigodama, već nešto živuće i upotpunjujuće, sposobno preuzimati sve što je dobro u suvremenosti.” Naglasio je da je „naviještanje Isusa Krista, jedinog Spasitelja svijeta, mnogo složenije danas nego u prošlosti, ali zadaća je kršćana i dalje ista kao što je i bila na početku kršćanske povijesti. Misija se Crkve nije promijenila, pa se ne bi smjelo izgubiti entuzijazam i hrabrost, koji su motivirali apostole i prve učenike.” A u apostolskom pismu „Porta fidei“ (Vrata vjere), kojim je proglasio Godinu vjere, naglasio je da „postoji potreba za snažnijim (!) zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju“.

Fabrice Hadjadj, u izvrsnoj knjizi „Kako danas govoriti o Bogu“, daje jedno prekrasno i poticajno razmišljanje: „Odijeliti riječ od bića bilo bi neljudski; uistinu govoriti znači reći ono što jest; uistinu biti znači držati riječ. Onaj koji kaže, a ne čini – izopačen je. [] Eto zašto je nesretan svaki kršćanin koji nikada ne pjeva Krista; to ne samo da je znak da nije kršćanin, nego je znak da nije u potpunosti ni čovjek“.

Iako je neprijeporno da je nova evangelizacija nešto vitalno, iznimno žurno i cjelovito u životu Crkve, izričaj „nova evangelizacija“, koji je inače prvi sročio sveti Ivan Pavao, iako su temu, sadržajno gledano, obrađivali i njegovi prethodnici, još uvijek, ni nakon toliko godina, nije dovoljno shvaćen, a što je još žalosnije, ni doživljen među vjernicima. „Nova evangelizacija nije neki osvajački pohod ili oživljavanje povijesno propalih modela, poput nekakvog kršćanskog Zapada“, kako kaže njemački teolog kardinal Walter Kasper. „Radi se o tome da vjeru ponovno otvorimo u današnjici za sutrašnjicu i da ona s obnovom kršćanskog života bude kvasac za obnovu Europe i svijeta. Nova evangelizacija kršćanski je dakle odgovor na tu novu situaciju i upravljena je u prvom redu onima koji su se, iako kršteni, udaljili od Crkve i žive kao da nisu kršćani“. Slično je govorio i sveti papa Ivan pavao II.: „Nova evangelizacija nema ništa zajedničko s onim što razne publikacije podvaljuju govoreći o restauraciji ili optužujući za prozelitizam.“ Kako kaže Hadjadj, „poslani smo Europljanima, krštenicima koji su zaboravili vlastito krštenje … Puno je teže s dekristijaniziranim: on je uvjeren kako već zna tko je Krist pa ne želi ni slušati.

Nije u pitanju nikakva nova poruka Crkve, jer je jasno da evangelizacija ne može biti nova u svom sadržaju i njena je prva tema uvijek evanđelje u Isusu Kristu. Nova evangelizacija može biti nova u svojoj gorljivosti, metodama i izričajima i treba biti prilagođena ljudima današnjice. Enzo Bianchi u knjizi „Kršćani u društvu“ citira isusovca Franҫois Roustanga, koji je još 1966. godine postavio provokativno pitanje: „Ako je katolički nauk uistinu tako dobro promišljen te se u današnje vrijeme naviješta, zašto ga oni koji su vani ne doživljavaju kao novu riječ? Zašto se takvima uvijek čini da u katoličkom nauku čuju odjek nekog narječja koje razumiju tek oni koji vjeruju i koji se za to već zanimaju?“ Nova evangelizacija, ponajprije, poziva sve katolike da sami budu evangelizirani, pa da se zatim okrenu prema daljnjoj evangelizaciji. Iako je usmjerena na sve ljude, nova evangelizacija se, kako govori papa Ivan Pavao II. u enciklici „Redemptoris missio“ (Otkupiteljska misija), posebice usredotočuje na one kršćanske zajednice, koje imaju katoličke korijene, ali su „izgubile životni osjećaj vjere, ili se čak više i ne smatraju članovima Crkve.

Na današnjim je kršćanima, koji se smatraju (praktičnim) vjernicima, da se prenu iz pogubnog religioznog drijemeža i da shvate da vjera uz osobnu i crkvenu ima i društvenu dimenziju. U brojnim pozitivnim društvenim i drugim promjenama modernih vremena mnogi kršćani i „kršćanski svijet“ propustili su često odigrati ulogu na koju su, po naravi stvari, baš oni bili u prvom redu pozvani. Žalosno je, da su mnogi čuli za krista, ali, čini se, da ga doživljavaju „kao puki obrazac ili vrijednost“, a ne i kao „živućeg Boga: Put i Istinu i Život“, rekao je sveti Ivan Pavao u pobudnici „Ulaskom u treće tisućljeće“. „Kršćanin često ne poznaje čak ni osnove svoje katoličke vjere, Vjerovanja, tako da ostavlja prostor određenom sinkretizmu, bez jasnog poznavanja istine u koju treba vjerovati i spasenjske jedincatosti kršćanstva. Nije danas tako daleka opasnost da se gradi, tako reći, jedna „uradi sam“ vjera. Moramo se, naprotiv, vratiti Bogu, bogu Isusa Krista, moramo otkriti poruku evanđelja, pustiti da ono uđe duboko u naše svijesti i u svakodnevni život“, upozorio je papa Benedikt XVI. u katehezi na općoj audijenciji 17. listopada 2012.

Nova evangelizacija započela je upravo s Koncilom, koji je blaženi Ivan XXIII. vidio kao nove Duhove, te koji će učiniti da Crkva procvate u svojem unutarnjem bogatstvu i u proširenju svojeg majčinskog plašta nad svakim područjem ljudske djelatnosti”; izjavio je papa Benedikt XVI. 20. rujna 2010. u Castel gandolfu pred skupinom biskupa. Da bi osnažio iznimnu važnost (u)poznavanja Koncila, Papa u apostolskom pismu „porta fidei“ preuzima doslovno riječi svojeg prethodnika svetog Ivana Pavla iz njegovog apostolskog pisma „Ulaskom u treće tisućljeće“: „Osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost (!) koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeće u koje ulazimo.“ „Pravi duh Koncila“, naglasio je papa Benedikt XVI. u svetoj misi povodom otvaranja Godine vjere, „jest duh evangelizacije: odlučnost da se ispuni Kristova zapovijed propovijedanja Evanđelja svim narodima.”

Odakle dolaze to nepostojanje «evanđeoskog žara», nebriga za «ucjeplivanje evanđelja u Božji narod», «sebična samodopadnost»“, pita se Fabrice Hadjadj u knjizi „Kad se sve tako ima raspasti“. Sve se zapravo svodi, smatra Hadjadj, na „odvojivost poruke od nositelja poruke“. Odnosno: „Bit Radosne vijesti nije indoktrinacija ili propaganda ideja, nego susret osoba i događaj.“ Stoga je potreban dijaloški pristup, što znači „uzimanje u obzir komu se obraćano (kome govorimo o Bogu?).

Neprijeporno je da je ljudima više nego ikad potrebna vijest o evanđelju da se ne bi ugušili u uspavljajućem konformizmu civilizacije masa“ govorio je sveti Ivan Pavao u pobudnici „Testament za treće tisućljeće“. Nova evangelizacija pruža naočale kroz koje ljudi doživljavaju Crkvu i svijet oko sebe. Potrebno je da si vjernici posvijeste da je nova evangelizacija u prvom redu duhovna aktivnost. Konačna je poruka: „Neka nas nikad ne obuzima pesimizam, ta gorčina koju đavao stavlja pred nas svaki dan. Nemojmo dozvoliti da nas obuzimaju pesimizam i obeshrabrenje“, poručuje nam na samom početku svog papinstva papa Franjo. Na spomemutoj misi u Domu svete Marte papa je upozorio: „Ponekad mislimo: mi jesmo kršćani, primili smo krštenje, krizmani smo, primili smo pričest [] i time je osobna iskaznica u redu. Pa sada spokojno spavamo: kršćani smo. A gdje je snaga Duha koja tjera naprijed?“

Nova evangelizacija dužnost je svih u Crkvi (pojedinaca, zajednica, župa, biskupija, biskupskih konferencija, pokreta, skupina i drugih crkvenih stvarnosti, kao i vjernika i posvećenih osoba) da pomno razmotre život i pastoralno djelovanje Crkve prema Evanđelju. Vjernici trebaju preći s pozicije „branitelja“ vjere na svjedoke Isusa. Srce nove evangelizacije je Osoba, osoba Isusa Krista i čovjekov susret – njegov živi susret – s njim. Pisano je: „Kako su krasne – kao što stoji pisano – noge onih koji nose Radosnu vijest! (Rim, 10:15, Iz, 52.7)

Papa Franjo je zbog konstitucije „Praedicate Evangelium“ vrlo brzo doživio prve kritike od svojih „standardnih“ kritičara. Ti kritičari ne shvaćaju, i ne prihvaćaju, realnost. koju kardinal Franc Rodế vrlo lijepo opisuje u knjizi „Biti i opstati – O kršćanstvu, demokraciji i kulturi“: „Naše kršćanstvo je iskvareno. Zapali smo u izvanjski formalizam i navike. Kršćanstvo koje živimo, a pogotovo kakvim ga zamišljamo, slabašna je i neučinkovita vjera. … Ponovno moramo otkriti pravi duh kršćanstva“. A vjernici trebaju dati snažnu podršku nastojanjima pape Franje, koji živi u stvarnosti, a posebice mu treba dati snažnu podršku zbog njegovih stremljenja glede nove evangelizacije.

Nova evangelizacija pruža naočale kroz koje ljudi doživljavaju Crkvu i svijet oko sebe. Potrebno je da si vjernici posvijeste da je nova evangelizacija u prvom redu duhovna aktivnost. Konačna je poruka: „Neka nas nikad ne obuzima pesimizam, ta gorčina koju đavao stavlja pred nas svaki dan. Nemojmo dozvoliti da nas obuzimaju pesimizam i obeshrabrenje“, poručio je na samom početku svog papinstva papa Franjo.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!