STEPINČEV „DOBAR GLAS“ I PAPA FRANJO

Neprestano odgađanje Stepinčeve kanonizacije, a još više razlozi koji nas od nje udaljavaju ad kalendas graecas, s pravom nas ne samo kao katolike nego i kao Hrvate frustriraju. Pa još kada u najmanju ruku čudni razlozi neprestanim odgodama kanonizacije dolaze iz usta samoga Rimskoga Prvosvećenika, još nam je teže pri srcu. Zar da se Hrvatima , koji su toliko učinili za Svetu Rimsku Crkvu i njezine prvosvećenike, tako uzvraća!? Boli, dakle, i to ne treba kriti.

Papini razlozi odgode koja nas žalosti nisu nužno i Božji razlozi događaja.  Izvan stvari Učiteljstva i papa može pogriješiti, i to ne bi bilo prvi put, a neće biti ni posljednji. No kao vjerni katolici nećemo protiv Pape reći ni riječ. Ostajemo vjerni Petru kao i do sada, u vjeri da će vodstvo  Duha Svetoga, koliko god to sada izgledalo nevjerojatno, na kraju biti odlučno i u ovome slučaju i da će Bog na kraju sve izvesti na dobro onima koji se u nj pouzdaju.

Stoga stvar treba pogledati iz drugoga kuta, upravo Stepinčeve uloge u povijesti. Naime, nakon dugih stoljeća kroz koja su Hrvati stajali na braniku Europe kao „antemurale“, tijekom kojih su upravo po vjernosti Katoličkoj Crkvi, zapadnoj uljudbi i po vojničkom junaštvu itekako bili poznati Europi, glas o njima tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća izgubio se u maglama ondašnjih svjetovnih političkih, ali i crkvenih kombinacija. A onda, nakon što su komunisti pobijedili, desetkovali hrvatski narod, ponovno ga prikovali u Jugoslaviju i podvrgnuli ga svojim ideološkim eksperimentima, upravo je „slučaj Stepinac“ svrnuo pogled svijeta i Crkve na Hrvatsku i Hrvate. Može se reći da je Bl. Alojzije Stepinac više nego svi drugi nakon Jelačića vratio hrvatski narod kao stari kulturni kršćanski i katolički povijesni narod vratio na povijesnu scenu.

U današnjim kombinacijama svjetske politike Hrvatska više nije tako nepoznata. Samostalna, pokušava biti što više suverena i izboriti svoje sigurno mjesto u nesigurnosti nadmetanja svjetskih sila. U tim kombinacijama upravo „slučaj Stepinac“, sada ne više kao politički nego kao crkveni proces, ponovno svraća pogled svijeta na duhovnu ulogu Hrvatske u svjetskoj povijesti, koja je uvijek bila mnogo veće od njezine formalne veličine. Stepinčev glas ponovno odjekuje! I to će, kako stvari stoje, biti sve vidljivije. Još je važnije što se u samoj Crkvi, u njezinu središtu, nužno mora buditi interes za tu ulogu. Upravo nam u tome Papa čini najveću uslugu, koliko nam god teško padale njegove riječi. Hrvatska i hrvatski narod ponovno se po Stepincu upisuju u memoriju opće Crkve, kako Rimokatoličke, kojoj pripadamo, tako i u pravoslavni svijet koji je sada, hoćeš-nećeš, na simboličan način „ušao“ u Katoličku Crkvu, paradoksno, baš time što je prisiljen misliti o Stepincu, Hrvatskoj i Hrvatima. Naposljetku, što je najvažnije, Stepinac hrvatskomu narodu ponovno u srce namire baštinu vjere, koju je on kao zagrebački nadbiskup najdosljednije branio ne samo pravovjerjem nego i svojim odnosom prema Rimu. Iako je Rim tu dosljednost tada znao cijeniti i simbolično nagraditi kardinalskim naslovom, što danas ne čini onako kako bismo voljeli, Stepinac će i sada, dok strpljivo čekamo njegovu kanonizaciju, učiniti sve kako bi hrvatski narod ostao vjeran svojim kršćanskim korijenima i Petrovoj Stijeni.

Sursum corda! ®