UMREŽENA HRVATSKA

MICHAEL D. O’BRIEN: ZAŠTO VOLIM HRVATSKU?

Poznati kanadski književnik, autor romana o Hrvatskoj – „Otok svijeta“ , posebno vrednuje hrvatsku kulturu i duhovnost. Bilo je dovoljno kupiti mu zemljopisnu kartu jednom prigodom u Širokom Brijegu i on je ispisao blistave stranice o našoj Domovini i ljudima. Izdvajamo nekoliko njegovih odgovora…

 

Gospodine O’Brien, često posjećujete Hrvatsku? Može li se to već nazvati ljubavlju?

– Jest, mislim da to slobodno možemo nazvati ljubavlju. Hrvatski je narod jedinstven; očituje izniman značaj, odvažnost; mogli bismo čak reći i genij, u odnosu na upravo katastrofalne povijesne prilike kroz koje je prolazio i prolazi. Vaša se veličina krije osobito u vašemu duhovnom identitetu, a upravo to mi se kod vas sviđa najviše od svega. Moja je domovina velika i prelijepa. Ali vaša je, čini mi se, na poseban način malo bliže raju. Da, mala ikona raja. U Božjem kraljevstvu, često puta je ono maleno uistinu veliko.

Od samoga početka me obuzeo ugodan osjećaj kako zapravo, u dubini duše, poznajem Hrvate. Taj se osjećaj djelomice rodio iz moga divljenja nevjerojatnom značaju hrvatskih katolika, dinamičnosti njihove žive Crkve s dugim popisom mučenikâ iz nedavnih vrjemena, njihovim istinskim apostolskim biskupima, njihovim župama, vjerskim zajednicama, i bogoslovijama punim mladih; njihovoj dinamičnoj pravovjernosti te visokoj razini obrazovanja i kulture – koje mogu ravnopravno stati uz bok bilo kojima u Zapadnoj Europi. No, ima tu još nečeg – a to je tajnovito „još nešto” uvelike povezano s jedinstvenim značajem i poviješću toga naroda.

Hrvati su gradili su crkve na pepelu rimskoga Iliriuma, u vrijeme dok su moji preci još uvijek prinosili ljudske žrtve i klanjali se drveću. Kao izvrsni ratnici, Hrvati su jednom od papa iz ranih vremena obećali da nikada neće napasti drugu zemlju i da će se u borbu upustiti jedino da bi vlastitu zemlju obranili od napada. Kroz gotovo tisućljeće i pol, besprijekorno su održali to obećanje. U razdoblju između 1991. i 1995., u Domovinskome ratu, kada je Srbija napala bivše republike Jugoslavije u namjeri obnove komunizma, Hrvatska je podigla malu vojsku dragovoljaca uz vrlo malo oružja za obranu i uspjela odoljeti napadu, iako prilike nisu nimalo bile na njenoj strani. Hrvati na genocid i stravične ratne zločine nisu uzvratili mržnjom, već su se u cijelosti odlučili za kristolika načela, kako bi svoju demokraciju izgradili na pravdi, a ne na prolijevanju nedužne krvi.

Unatoč tome, ova plemenita nacija, koja je u povijesti bila veliko i napredno katoličko kraljevstvo, ima puno problema. Stupanj nezaposlenosti iznimno je visok. Brutalni je rat za sobom ostavio psihološke i duhovne rane, dok strane sile neprestano pokušavaju potkopati autonomiju i značaj te zemlje nešto prikrivenijim oblicima invazije. Raduje me što mnogi hrvatski intelektualci prepoznaju taj novi, blaži, ali neumoljivi oblik totalitarizma i nimalo se ne daju zavarati njime. Spremni su usprotiviti mu se, kao i uvijek, naoružani jedino istinom i molitvom.

Zvuči li vam ovo poput pretjerivanja? Nama, koji živimo na ugodnome materijalističkome Zapadu, svakako se može učiniti tako. No, pravi je odgovor moguće pronaći samo u istinskome susretu s Hrvatskom i njenim ljudima.

Što Vas je potaknulo da napišete roman o Hrvatskoj? Što ste time htjeli svijetu reći?

– Posrijedi nije toliko bilo racionalno ili pak umjetničko zanimanje, već prvenstveno duhovni poticaj, duboko nutarnje kretanje. Putovao sam jednom uz Jadransko more, blizu Golog otoka i prijatelj mi je ispričao jednu priču o tom zloglasnom logoru i odveo me poslije u brda Bosne i Hercegovine… Priča „Otoka svijeta“ rođena je, također, u dubokoj molitvi pred Presvetim. Isti se tajnoviti fenomen dogodio još s moja dva romana: „Posljednja vremena“ i „Teofil“. Napisao sam deset romana, ali su samo ova tri rođena iz snažne milosti koja nadilazi obična nadahnuća moga svakodnevlja kao kršćanskoga pisca. Želio sam svijetu reći kako je čovjek više od onoga što misli da jest; nije samo nekakva stanica kolektiva, niti pak pijun u globalnoj igri. Čovjek je čudo ljubavi, stvoreno za vječno zajedništvo. Iako je svijet narušen te još nije nastupila konačna obnova, jednoga će dana ona ipak nastupiti. Dotad se trebamo učiti nositi svoj križ zajedno s Kristom. Hrvatska nam svojim povijesnim, a i sadašnjim svjedočanstvom može puno toga reći kako osnažiti i očuvati čistu i iskrenu vjeru. Valja zakopati u bogati duhovni polog i nadahnjivati se na ponajprije na svjedočenju svetaca i blaženika Vašeg naroda, kao što su Bl. Alojzije Stepinac i drugi vjerni sinovi Crkve.

Otkud Vam materijal za ovu velebnu priču? Kako je sve prihvatio Vaš američki nakladnik?

– Dok sam pisao roman Otok Svijeta, želio sam »govoriti« za one koji imaju jako malo ili nimalo glasa na Zapadu, gdje je hrvatsko iskustvo ili nepoznato ili neshvaćeno. S druge strane, osjetio sam da je priča utjelovljenje onoga što se može proširiti na cijelo čovječanstvo ako se ne pokaje za grijehe i propuste. Od početka, kada sam prvi put predao rukopis, moj engleski izdavač i glavni urednik veoma su zavoljeli knjigu. Dobar dio povijesti u njoj za njih je bio novost, ali su razumjeli da temeljna ljudskost glavnoga lika Josipa Laste ima opće značenje. Moj je izdavač rekao: »Ova priča treba biti ispričana, sve da i ne prodamo mnogo primjeraka.« Govorili su o knjizi s mnogo uvažavanja, a sad je izdana (ili će uskoro biti izdana) na pet jezika.

Više od dvije godine potpuno sam se usredotočio na čitanje svakog izvora povijesnih, društvenih i geopolitičkih članaka koje sam mogao naći o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te svim područjima bivše Jugoslavije. I dok sam počinjao istraživati, bio sam iznenađen pronalaskom koliko je tu bilo protuhrvatskoga materijala, nekoliko krivih povijesnih revizija i mnogo propagande. Pronašao sam mnogo dezinformacija iz Beograda, naravno, ali također i nekoliko izvora koje su napisali antikatolici u Americi, Britaniji i drugdje. Zapadnjačka slijepa zaljubljenost u Tita, u kome su vidjeli »dobroga komunistu« ili »socijalizam s ljudskim licem«, bio mi je dokaz kako lagano možemo biti zavedeni propagandom i, naravno, sebičnim političkim mitovima – skupa Istok i Zapad, demokrati i socijalisti.

Tijekom istraživanja krajnje sam pozorno, iznova i iznova provjeravao svaku podrobnost, uspoređivao s raznim izvorima surađujući s uglednim znanstvenicima u Hrvatskoj i drugim dijelovima Europe. Osobno sam diskutirao s ljudima koji su preživjeli ta vremena, napose tijekom dva putovanja u Bosnu i Hercegovinu i više putovanja u Hrvatsku. Ovdje u Kanadi poznajem šest hrvatskih i slovenskih obitelji u progonstvu čiji su članovi bili žrtve pokolja Titovih partizana, bilo na Bleiburgu, bilo kod Maribora, bilo nakon što su poslani nazad u Jugoslaviju savezničkim vlakovima. Sve te obitelji izgubile su ujake, djedove, braću, sestre… Svi oni pričaju istinite priče koje je u Hrvatskoj do 1991. bilo jako opasno objelodaniti. U Sjevernoj Americi oni su svjedočili o svojim iskustvima, ali naši ljudi nisu htjeli slušati, nisu mogli povjerovati. Obje situacije pokazuju stanje naših ljudi.

Što Vam je dalo snagu da napišete ovaj roman?

– Vjerujem da je to moja ljubav prema zemlji zaprepašćujuće ljepote, ljepote s mnogo lica, ali, još važnije, to je ljubav prema hrvatskim ljudima. Vi imate dugu povijest junačkih žrtava, mnoge uzvišene vrjednote, preživjeli ste grozna iskustva. Mislim pritom na vrijeme Turaka, a onda i na talijanske i njemačke okupatore pa na komunističko razdoblje… Broj mučenika vjerojatno nikad ne će biti poznat na ovome svijetu. Vaša Crkva je živa i vjerna. Ima neke teške probleme, kao i sve takve Crkve u svim narodima. Međutim, vi imate posebnu narav, snagu, milost koja je iskovana samo u vatrama patnje. To je obuzelo moje srce i dušu. Vjerujem da ste vi znak Crkvama u drugim dijelovima svijeta gdje mi nismo bili predani kušnjama, kao što ste vi bili predani. No, tu je i duhovna protega prema toj ljubavi. Riječ je o snažnom nutarnjem poticaju koji mi je dolazio u molitvi kada sam napisao prvu skicu romana. On je rastao i rastao. Dok sam pisao, svakodnevno sam molio, posebno sam se molio franjevačkim Širokobriješkim mučenicima, Bl. kardinalu Stepincu i svim hrvatskim mučenicima, poznatima i nepoznatima. Molio sam ih da posreduju za mene da mogu napisati istinitu priču i da Duh Sveti može uzeti ovu knjigu kao sredstvo liječenja za duše koje su veoma snažno pogođene svim zlim događanjima.

Koje svijetle likove biste izdvojili u Crkvi u Hrvata?

Impresionira me solidarnost vaših vjernikâ i biskupâ. Želim posebno istaknuti herojski lik kardinala Stepinca čije se beatifikacije danas 3. listopada sjećamo, vaše drevne i novije svece, a osobito vaše brojne mučenike: kako znane, tako i daleko veći broj onih neznanih.

– Uputite svoju poruku našim čitateljima. Kako izdržati kušnje koje su tu ali i one koje dolaze?

– Koje god bilo naše mjesto u ovome svijetu, trebamo ljubiti Isusa svim srcem. Prionite blisko uza Gospodina posred svega onoga što se ima dogoditi. Molite, pronađite vremena za Nj svakoga dana, u tišini, pozorni na Njegov blagi glas. Budite bliski i našem Svetom Ocu papi i svojim biskupima. Gdje je Petar, ondje je i Crkva, Zaručnica Kristova.

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!