DRUŠTVENA VJERODOSTOJNOST I PAPINSKA NAUČAVANJA

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Najednom „probuđeni“ kardinal Walter Brandmüller je u tijeku priprema za sinodu Amazonije dao jednu nevjerojatnu i iznenađujuću izjavu: „U načelu se treba zapitati zašto se biskupska sinoda uopće treba baviti temama, koje nemaju uglavnom NIKAKVE VEZE (!) s Evanđeljem i Crkvom. … Čovjek se pita (!): KAKVE VEZE IMAJU EKOLOGIJA, EKONOMIJA I POLITIKA S MANDATOM I OTKUPITELJSKOM MISIJOM CRKVE?“ Postavlja se pitanje: Je li kardinal, te, na žalost. još i neki drugi kardinali, koji su mu se odjednom pridružili, uopće prihvaćaju ono što su kroz Socijalni nauk Crkve naučavali godinama pape počevši od Lava XIII., pa do pape Franje.?

A Socijalni nauk Crkve, tvorbeni čimbenik vjere, kako reče sveti Ivan Pavao, može se sažeti u jedno temeljno načelo: prvenstvo ljudske osobe, a što je u apostolskom pismu „Mater er magistra“ („Majka i učiteljica“) sažeo papa sveti Ivan XXIII.:

„To vrijedi posebice za crkveni socijalni nauk, jer je njegovo svjetlo istina, njegov cilj pravednost, njegova pokretačka snaga ljubav. … Ovom je nauku glavno načelo: čovjek pojedinac nužno je temelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova, čovjek ukoliko je po naravi društveno biće uzdignuto u nadnaravni red.“

Sustavi u službi čovjeka

Sustavi su stvoreni za ljude, a ne ljudi za sustave. Čovjekov interes je samorazvoj i to je iznad svih sustava. U enciklici „Redemptor hominis“ („Otkupitelj čovjeka“) sveti Ivan Pavao kaže: „Čovjek se pak ne može odreći samoga sebe ni položaja koji mu u vidljivom svijetu pripada. Ne smije postati rob stvari, rob ekonomskih sustava, rob proizvodnje, rob vlastitih proizvoda.“ Svi sustavi moraju biti u službi čovjeka, uključujući financijske i gospodarske sustave i Crkva o tome vodi brigu. U homiliji  u Švicarskoj u Flueli 14. lipnja 1984. je izrekao i sljedeće:

„Kao demokratsko društvo, pozorno pratite sve što se događa u ovom moćnom svijetu novca! Svijet financija također je ljudski svijet, naš svijet, podređen savjesti svih nas; jer i za njega postoje etički principi. Stoga se posebno pobrinite da svojim gospodarstvom i svojim bankama doprinesete svjetskom miru, a ne doprinosite — možda na neizravan način — ratu i nepravdi!”

Bankari kontroliraju novac

Novac bi trebao biti instrument služenja, ali su bankari, prisvajajući kontrolu nad njegovim stvaranjem, od njega napravili instrument dominacije:

„Tu prevlast najdrzovitije drže oni koji, budući da drže u ruci novac, i vladaju njime, odlučuju o kamatama posudbe i raspolažu podjeljivanjem zajmova i na taj način kao da imaju u vlasti krv od koje živi cijela ekonomija i u svojim rukama drže, da tako kažemo, dušu gospodarstva i protiv njihove volje nitko ne može disati“,

napisao je papa Pio XI. u enciklici „Quadragesimo Anno“ („Četrdeseta godina“). Stvaranje novca kao duga od strane bankara sredstvo je nametanja njihove volje pojedincima i kontroliranja svijeta smatra u enciklici „Sollicitudo rei socialis“ („Socijalna skrb“) papa Ivan Pavao II. i uočava: „Međutim činima i postupcima što su suprotni volji Božjoj i dobru bližnjega, kao i među »strukturama« što ih oni unose, danas je, izgleda, najkarakterističnije dvoje: s jedne strane, isključiva pohlepa za dobitkom i, s druge strane, žeđ za vlašću s težnjom da se drugima nametne vlastita volja.“

„S pravom se naime tvrdi“, kaže papa Pio XI., „da su neke vrste dobara pridržane državi, jer sa sobom nose tako veliku prevlast kakva se privatnim ljudima bez štete za državu ne može dopustiti.“

Neotplativi dugovi

Obveza vraćanja bankaru novca, koji on nije stvorio donosi nepovratne dugove:

„Države dužnici su se, naime, našle uhvaćene u začaranom krugu. Da bi vratili svoje dugove, sve su veće količine novca obavezne prebacivati izvan zemlje. Riječ je o resursima koji su trebali biti na raspolaganju za interne potrebe i investicije, a time i za vlastiti razvoj. Servisiranje dugova ne može se podmiriti po cijenu gušenja gospodarstva zemlje i nijedna vlada ne može moralno zahtijevati od svog naroda oskudicu nespojivu s ljudskim dostojanstvom. …  U određenim slučajevima, države vjerovnice mogle bi zajmove pretvoriti u bespovratna sredstva. … Crkva ponovno naglašava prioritet koji treba dati ljudima i njihovim potrebama, iznad i izvan ograničenja i financijskih mehanizama koji se često navode kao jedini imperativ.” (Izjava „Etički pristup pitanju međunarodnog duga“  Papinske komisije za pravdu i mir iz 1896.)

Papa Ivan Pavao II. jasno poručuje u enciklici „Centesimus annus“ („Stota godina“):

„Nije dozvoljeno zahtijevati ili tražiti povratak novca kad bi to u stvari nametnulo takav politički izbor koji bi otjerao u glad i očaj cijele narode. Ne može se zahtijevati da se ugovoreni dugovi plate nepodnošljivim žrtvama. U tim je slučajevima potrebno – što se uostalom i dijelom događa – da se nađu načini olakšanja, odgađanja ili brisanja duga u skladu s temeljnim pravom naroda na nužan život i razvitak.“

Imperijalizam novca

Crkva osuđuje, kako liberalni kapitalizam, tako i marksistički komunizam. Ne osuđuje kapitalizam sam po sebi, nego „neoliberalni kapitalizam”, dakle jedan tip kapitalizma. Pa pravi razliku, glede kapitalizma kao proizvodnog sustava i „katastrofalnog sustava kojeg ga prati” financijski sustav:

„Taj neobuzdani liberalizam vodio je u diktaturu koju je Pio XI s punim pravom osudio kao uzročnika »međunarodnog imperijalizma novca«. Nikad se slične zloupotrebe neće dovoljno oštro osuditi, jer ekonomika – to opet svečano naglašavamo – mora biti stavljena u službu čovjeku. No, iako je istina da je izvjestan kapitalizam bio izvorom tolikih patnji, tolikih nepravdi i bratoubilačkih borbi kojih posljedice još traju, ipak bi bilo pogrešno samoj industrijalizaciji pripisivati zlo prouzročeno kobnim sistemom koji ju je pratio. Treba, naprotiv, i pravda to traži, priznati nezamjenljiv doprinos organizacije rada i industrijskog procesa stvari razvoja“,

poručuje papa Pavao VI. u enciklici „Populorum progressio“ („Razvitak naroda“)..

Privatno vlasništvo

Stajalište glede privatnog vlasništva oslikava enciklika „Mater et magistra“:

Kako divno uči naš predšasnik blage uspomene Pio XII., samo dostojanstvo ljudske osobe, s jedne strane, redovito traži kao naravnu osnovu za život pravo koristiti zemaljska dobra, čemu odgovara temeljna obaveza omogućiti, po mogućnosti svakomu, privatno posjedovanje«: s druge pak strane, samom radu urođeno dostojanstvo, uz ostalo tražiti »čuvanje i usavršavanje takva društvenog poretka koji svim narodnim slojevima omogućuje nesmetanu, makar skromnu, svojinu« …

Radi toga, koristeći razborito već iskustvom prokušane postupke, državama neće biti težak zadatak tako urediti gospodarski i društveni život da se olakša i što više otvori pristup k privatnom posjedovanju stvari, kakve su npr. trajnija potrošna dobra, stan, imanje, oruđe i alat za obrtničke ili zemljoradničke obiteljske poslove, vrijednosni papiri uloženi u srednja ili velika dionička društva; što je već s uspjehom uvedeno u neke ekonomski i socijalno razvijenije zemlje.“

U enciklici „Populorum progressio“ („Razvitak naroda“) papa Pavao VI. navodi: „A to znači da privatno vlasništvo nije ničije bezuvjetno i apsolutno pravo. Nitko nije ovlašten da zadržava za svoju isključivu upotrebu ono što prelazi njegove potrebe, dok drugi nemaju ni ono nužno. Jednom riječi, pravo vlasništva ne smije se nikad ostvarivati na štetu zajedničkog dobra; takva je nauka crkvenih otaca i velikih teologa“.

No, kako kaže Drugi vatikanski koncil u dokumentu „Gaudium et spes“ („Radost i nada“), „Bog je Zemlju i sve što ona sadrži namijenio za korištenje svakom ljudskom biću i narodi9ma. Stoga, budući da svi ljudi slijede pravdu i ujedinjuju se u ljubavi prema bližnjemu, stvorena dobra bi trebala biti u izobilju za njih na razumnoj osnovi.”

papa Ivan Pavao II. privatno vlasništvo vidi „kao podređeno pravu na zajedničku uporabu, općoj namjeni dobara“. Načelo o zajedničkoj uporabi dobara proizlazi „iz prava na život i postojanje“. Međutim to se načelo „korjenito razlikuje od programa kolektivizma što ga je marksizam proglasio i ostvario“, ali „razlikuje se u isti mah i od programa kapitalizma što ga prakticira liberalizam i politički sistemi koji se na nj pozivaju.“ Stoga vrlo jasno upozorava da „stajališta „krutog“ kapitalizma treba neprestano podvrgavati preispitivanju u vidu reforme, no, te se reforme, s druge strane ne mogu ostvariti apriornom eliminacijom vlasništva nad sredstvima za proizvodnju“.

I na kraju dolazi se do pape Franje, koga, zato što samo ponavlja stajališta svojih prethodnika, značajan broj katolika, posebice u SAD, napada i optužuje da je protiv privatnog vlasništva i da je, valjda, na liniji Radničke fronte. A posebice to čine Trumpovi savjetnici katolici. A što on kaže u enciklici „Fratelli tutti“ ? „U vezi s tim podsjećam da kršćanska tradicija nije nikada priznala pravo na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno i nedodirljivo …(itd) S pravom na privatno vlasništvo uvijek ide pod ruku prvotno i prethodno načelo prava podređivanja svakog privatnog vlasništva općoj namjeni dobara na Zemlji, a time i pravo sviju na njihovo korištenje“.

Siromaštvo usred obilja

Bog je stavio na Zemlju sve što je potrebno da se svi nahrane. Ali zbog nedostatka novca, dobra ne mogu zadovoljiti gladne; brda robe se gomilaju ispred milijuna izgladnjelih ljudi. Paradoks je siromaštva usred obilja:

„Okrutni je paradoks da su mnogi od vas koji bi se mogli baviti proizvodnjom hrane ovdje u financijskim poteškoćama, dok u isto vrijeme glad, kronična neishranjenost i prijetnja gladovanja pogađaju milijune ljudi drugdje u svijetu, … „Nema više gladi, gladi nikada više! Dame i gospodo, ovaj se cilj može postići. Opasnost od gladi i težina neuhranjenosti nisu neizbježna sudbina. Priroda u ovoj krizi nije nevjerna čovjeku. Prema općeprihvaćenom mišljenju, dok 50% obradivih površina još nije izgrađeno, veliki skandal upada u oči zbog golemih količina viškova hrane koje pojedine zemlje povremeno uništavaju zbog nedostatka zdrave ekonomije koja bi mogla osigurati korisnu potrošnju ovu hranu“,

 poručio je papa Ivan Pavao II. ribarima 1984. u Newfoundlandu.

A papa Pavao VI. je 1974. u Rimu na Svjetskoj konferenciji o hrani upozorio:

„Ovdje otvaramo paradoks trenutne situacije: čovječanstvo ima neusporedivu kontrolu nad svemirom; posjeduje instrumente sposobne za iskorištavanje prirodnih resursa u punom kapacitetu. Hoće li vlasnici tih instrumenata ostati paralizirani pred apsurdnošću situacije u kojoj bi bogatstvo nekolicine toleriralo ustrajno ekstremno siromaštvo mnogih?… Ne može se doći do takve situacije a da se nisu počinile ozbiljne pogreške u orijentaciji, bilo da je ponekad zbog nemara ili propusta; krajnje je vrijeme da se otkrije kako su mehanizmi neispravni, da se ispravi, ispravi cijela situacija.”

O tom je problemu pisao papa Ivan Pavao II. i u enciklici „Dives in misericordia“ („Bogat milosrđem“): „

Očito je da je temeljni nedostatak, ili bolje rečeno niz nedostataka, zapravo neispravni mehanizmi u korijenu suvremene ekonomije i materijalističke civilizacije, koji ne dopuštaju ljudskoj obitelji da se oslobodi takvih radikalno nepravednih stanja”, te u enciklici „Redemptor hominis“: „Pojava o kojoj govorimo toliko se proširila da stavlja u pitanje financijske, novčarske, proizvodne i trgovačke strukture i mehanizme koji vladaju svjetskom ekonomijom služeći se različitim političkim pritiscima. Sve te strukture i mehanizmi pokazuju se uglavnom nesposobnima kako za sređivanje nepredvidivih društvenih prilika koje su baštinjene od prošlosti, tako i za izlaženje ususret žurnim izazovima i etičkim zahtjevima sadašnjeg trenutka.  Tu se nalazimo pred velikom dramom koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnog.“

Reforma financijskog sustava

Papa Ivan Pavao II. osuđuje diktaturu ograničenog novca i poziva na reformu financijskog i ekonomskog sustava, uspostavu ekonomskog sustava u službi čovjeka: „Opet, želim se pozabaviti vrlo delikatnim i bolnim pitanjem. Mislim na tjeskobu vlasti nekoliko zemalja, koje ne znaju kako izaći na kraj sa strahovitim problemom zaduženosti… Strukturna reforma svjetskog financijskog sustava bez sumnje je jedna od najhitnijih i najnužnijih inicijativa” (u Poruci UN konferenciji o trgovini i razvitku, 1985.) U enciklici „Sollicitudo rei socialis“ naglašava: „U svakom slučaju potrebno je javno osuditi postojanje ekonomskih, financijskih i društvenih mehanizama, koji, premda vođeni voljom ljudi, često djeluju gotovo samostojno pri čemu još više zaoštravaju bogatstvo jednih i siromaštvo drugih.“

U već spomenutom govoru ribarima 1984. ističe:

„Apeliram na one na odgovornim položajima i na sve uključene da zajedno rade na pronalaženju odgovarajućih rješenja za postojeće probleme, uključujući restrukturiranje gospodarstva, tako da se ljudske potrebe stave ispred puke financijske dobiti.” Ranije, 1980. godine, obraćajući se radnicima u Sao Paulu poručuje: „Bitan uvjet je da ekonomiji damo humani smisao i logiku. Neophodno je osloboditi različita polja postojanja od vlasti podjarmljujućeg ekonomizma. Ekonomske zahtjeve treba postaviti na svoje pravo mjesto i stvoriti multiformno društveno tkivo koje će onemogućiti standardizaciju. Nitko nije lišen suradnje u ovoj zadaći… Kršćani, gdje god bili, preuzmite svoj dio odgovornosti u ovom golemom naporu za ljudsko preustroj grada. Vjera vam to čini dužnošću.”

Dužnost svakog kršćanina

Dužnost i obveza svakog kršćanina je raditi na uspostavi pravde i boljeg ekonomskog sustava u društvu:

„Tko bi se htio odreći teške, ali uzvišene zadaće da poboljšava sudbinu svakoga čovjeka i svih ljudi, pod izgovorom težine borbe i zbog trajnog napora u prevladavanju teškoća ili čak zbog doživljaja neuspjeha i povratka na sam početak, taj bi bio nevjeran volji Boga Stvoritelja“ (enciklika „Sollicitudo rei socialis“), odnosno: „Nije to zadatak koji se ne bi mogao ostvariti. Načelo solidarnosti, öiroko shvaćeno, treba nadahnjivati djelotvorno traûenje prikladnih ustanova i ustrojstva. … Na tom teškom putu, na putu neizbježnog preoblikovanja ustrojstva gospodarskog ûivota, bit će teško napredovati ne dogodi li se pravo obraćenje misli, volje i srca. Taj zadatak zahtijeva odlučno zauzimanje slobodnih i suodgovornih ljudi i naroda“  (enciklika“ „Redemptor hominis“).

Apostoli

„Svi vi koji ste poslušali zov naroda koji pate i koji se trudite da na nj odgovorite, vi ste apostoli dobrog i istinskog razvoja koji ne znači egoističko bogatstvo stjecano radi njega samoga, nego ekonomiku u službi čovjeka, svagdanji kruh podijeljen svima, kao izvor bratstva i simbol Providnosti“ (enciklika „Populorum progressio“).

Po svemu sudeći mnogi katolici slabo poznaju svoju katoličku vjeru! A previše je samouvjerenih teologa! Ne začuđuje takvo stanje, kad začuđujuće izjave dolaze čak iz kardinalskih razina.