GLOBALIZACIJA SOLIDARNOSTI

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

„Sve je povezano i to nas poziva da sve više rastemo u duhovnosti globalne solidarnosti, koja izvire iz otajstva Presvetog Trojstva“ (papa Franjo, enciklika „Laudato Si“).

U organizaciji Papinske akademije za društvene znanosti održano je 2. veljače ove godine iznimno značajno savjetovanje pod naslovom „Novi oblici solidarnosti put prema bratskom uključivanju, integraciji i inovaciji“. Na žalost skup je prošao nezapaženo, iako su u njemu sudjelovali mnogi svjetski stručnjaci za financije i ekonomiju, predstavnici nekoliko svjetskih ustanova, ministri financija Argentine, Meksika, Paragvaja, El Salvadora, Španjolske, Francuske i Poljske, nobelovac Jozef Stiglitz, svjetski stručnjak za ekonomski razvoj i borbu protiv siromaštva Jeffrey Sachs, glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda Kristalina Georgieva, generalni direktor operacija Svjetske banke Axel van Trotstenburg, te prefekt Kongregacije za vjersku doktrinu kardinal Luis Ladaria Ferrer. Svrha tog skupa bila je sagledavanje novih pravila ponašanja glede stvaranja uključivog i održivog razvitka svijeta, razmatranje uloge i odgovornosti međunarodnih financijskih ustanova, te prijedlozi novih etičkih temelja za ekonomiju. Svi nazočni su u izlaganjima, i u raspravama, redovito naglašavali potrebu ostvarenja mnogo djelotvornije solidarnosti izražene i na nacionalnoj i na svjetskoj razini, odnosno izravno su podržali motrište pape Franje da je „o solidarnosti potrebno razmišljati na novi način“.

Solidarnost je, uz opće dobro i supsidijarnost, kako kaže „Kompendij socijalnog nauka crkve“, jedan od stubova tog nauka. Sveti Pavao VI., sveti Ivan Pavao II., papa Benedikt XVI., a sada i papa Franjo, posebice su naglašavali važnost solidarnosti kao čimbenika za očuvanje općeg dobra i svjetskog mira. Kad se solidarnost, i opće dobro, kao „posljednji temelji koji uređuju društveni život više ne smatraju kao moralne obveze u društvima prevladavaju nesloga i razdor“, kaže „Kompendij“.

Još je u enciklici „Laudato Si“ („Hvaljen budi“) papa Franjo upozoravao da „gdje postoji obilje nepravdi i sve veći broj ljudi lišen temeljnih ljudskih prava i odbačen, načelo općeg dobra izravno se pretvara, logično i neizbježno, u poziv na solidarnost i povlašteno opredjeljenje za našu najsiromašniju braću i sestre.“ A papa Benedikt XVI. je u enciklici „Caritas in veritate“ („Ljubav u istini“) napisao: „Kad čovjek prepoznaje temeljnu solidarnost koja ga povezuje s cijelim čovječanstvom, tada shvaća da ne može zadržati samo za sebe dobra što ih posjeduje. Kada je nekomu solidarnost ušla u naviku, tada dobra koja posjeduje ne koristi samo za vlastite potrebe te se ona umnožavaju, donoseći često neočekivan plod i za druge“. A sveti Ivan Pavao je u poruci „Incarnationis Mysterium“ objavljenoj 2000. godine povodom Jubilarne Godine izjavio: „Također potrebno je stvoriti novu kulturu međunarodne solidarnosti i suradnje u kojoj svi, osobito bogate nacije i države te privatni sektor, prihvaćaju odgovornost za ekonomski model koji služi svima … Ne trebamo misliti samo na siromahe u budućnosti, nego na današnje siromahe. … Zato je osim čestite međugeneracijske solidarnosti, potrebno istaknuti hitnu moralnu potrebu za obnovljenom unutar generacijskom solidarnošću.“

Na vatikanskoj konferenciji nobelovac Joseph Stiglitz, održao je zanimljivo izlaganje pod naslovom „Globalna gospodarska transformacija: Snaga, ljudi i vrijednosti”, te na samom uvodu rekao: „Veliki dio svih kriza pripisujem vjeri u nesputana tržišta, u aktualni liberalizam, i zato želim predložiti put prema napretku“. Ustvrdio je da postoje načini, koji omogućuju reformu tržišne ekonomije i kapitalizma, te uspostavu veće ravnoteže između tržišta, vlada i civilnih društava i to stvaranjem šire ekologije institucionalnim aranžmanima, „s većim naglaskom na nevladine organizacije, zadruge i pokušaje uvođenja više solidarnosti, te uspostave više jednakosti.” Poručuje: „Mislim da moramo učiniti mnoge stvari, no nema trenutnog rješenja: moramo preurediti pravila nacionalnih ekonomija, globalne ekonomije da bismo smanjili korporativnu moć, smanjili utaje i izbjegavanje poreza, stvorili naprednije oporezivanje, dali radnicima veću pregovaračka moć poticanjem kolektivnog pregovaranja kroz jačanje sindikata, te osigurali da korporacije ne obraćaju pažnju samo na svoje dioničare, već i na sve dionike, uključujući i svoje kupce, radnike, zajednice u kojima rade i Planet na kojem živimo. Moramo preispitati naše međunarodne sporazume, ali ne na način na koji predsjednik Trump govori: “Amerika Amerikancima najprije”. Na prvom mjestu je Planet, jer u pitanju je čovječanstvo“. Uzrok mnogim zlima je, smatra Stiglitz, dioničarski strukturiran kapitalizam, a to su potvrdili i neki drugi udjelnici skupa.

Zanimljivo je i izlaganje Bruno Le Maire, francuskog ministra ekonomije i financija, koji ga je započeo konstatacijom: „Kapitalizam je pobijedio u ideološkoj bitci 20. stoljeća. Postojao je alternativni model: komunizam. Nestao je.“ Ali, kaže Le Maire, „kapitalizam također može izgubiti, jer ne uspijeva (!) ukloniti nepodnošljive neravnoteže. … Tu su društvene nejednakosti – a čini se da je taj porast nejednakosti među narodima nezaustavljiv“. Upozoravajuća je njegova, pomalo, neočekivana, izjava: „Što je još gore, kapitalizam više ne predstavlja nadu. On ne znači napredak za čovjeka na ulici, za njegovu djecu, za njegovu budućnost. Takav kapitalizam nema budućnosti.“ Ministar, među ostalim, predlaže: „Da bi se vratili na ono što bi kapitalizam trebao značiti, moraju se u to ponajprije uključiti korporacije. Ne mogu samo stremiti na kratkoročni profit. Svojim aktivnostima moraju postaviti dugoročne ciljeve: smanjenje otpuštanja ugljika i nejednakosti, te učinkovitiju borbu protiv isključenja.“

Iako nije bio nazočan na skupu u Vatikanu, u prethodno rečena razmatra uklapa se i razmišljanje Klausa Schwaba, osnivača i izvršnog direktora Svjetskog gospodarskog foruma (Davos!), koji je na ovogodišnjem skupu „iznenada“ došao do zanimljivog stajališta: „Ovakav kakav je sad kapitalistički sustav ne poštuje prirodu i okoliš, narušava klimatsku ravnotežu i nimalo ne mari na društvenoekonomske nejednakosti, koje proizvodi i neprekidno povećava (!). … Jedini mu je cilj za kojim slijepo ide – profit.“

Nakon četrdeset godina „eksperiment“ se može proglasiti neuspjehom, te treba prijeći na alternativu, zaključak je skupa. Rješenje? Možda je utopija i u potpunosti ga nema. Papa Benedikt XVI. je smatrao da su „za izlazak iz sadašnje financijske i gospodarske krize, a koja je dovela do sve većih nejednakosti, potrebni ljudi, skupine i institucije, koje će njegovanjem ljudskog stvaralaštva promicati život, pa će čak kriza biti prilika za razboritost i za novi ekonomski model“. Ne treba odustajati od pokušaja da se jasno postave neka pitanja i pokušaju dati rješenja. „Dio je kršćanskog realizma shvaćanje da su velike društvene promjene rezultat malih i hrabrih svakodnevnih opcija.“ Kada će naš svijet biti oblikovan u suglasju s evanđeoskom porukom? Odgovor je jednostavan kaže papa Benedikt XVI.: „Ponajprije, kad djelujemo i razmišljamo trajno poput Krista. Za promicanje globalne kulture svih moralnih apsoluta, koji su čovjekova prava, potrebno da svaki kršćanin počne od sebe“.

Papa Franjo je sudjelovanjem na skupu u organizaciji Papinske akademije za društvene znanosti odaslao poziv za radikalnom promjenom, za „novom etikom“ glede organizacije i vođenja svjetske ekonomije i financija. Sadašnja situacija je „poziv na akciju, a ne motiv za očaj, …. To su rješivi problemi. Nismo osuđeni na globalnu nejednakost.” Odnosno: „U ne malom broju situacija, mi se suočavamo s nedostatkom volje i odluke da se stvari promijene i odrede glavni prioriteti”. Postoji „globalizacija indiferentnosti“, smatra Papa, koju je papa Ivan Pavao II. okarakterizirao i izričajem „strukture grijeha“. Sve u svemu: „Toj riječi „solidarnost“, kojoj je svijet ekonomije nesklon i ne gleda dobro na nju, kao da je loša riječ, treba vratiti zasluženo mjesto u društvu.“ Današnje krize izazivaju ljudi zbog svoje pohlepe, a cijenu toga moraju plaćati siromašni svojim životima i zdravljem, preranom smrću i propuštenim pigodama koje im je Bog dao. Nema nikakve alternative suradnji svih nacija i naroda, nema alternative globalizaciji pravednosti i globalizaciji solidarnosti.

Papa Franjo je u nedavnoj poruci ekonomskom forumu „Europska kuća Ambrosetti“, koji se održava 4. I 5. rujna u Cernobbiu (Italija), ukazao, misleći na pandemiju virusa, da nas je tijek događaja „prisilio da shvatimo da pripadamo jedni drugima, kao braća i sestre koji djele zajednički dom“. Nažalost, iako u svijetu nije došlo do „solidarnosti u dobru i djeljenju resursa“, ipak sada je svijet pokazao „iskustvo solidarnosti u patnji.“

Papa zaključuje: “Međutim, danas se pojavljuju novi izazovi s kojima se moramo suočiti. U svijetu koji teži ekonomskoj i kulturnoj globalizaciji, potrebno je uložiti sve napore kako bi rast i razvoj bili u službi svih, a ne samo ograničenih dijelova stanovništva. Nadalje, takav će razvoj biti autentičan samo ako je održiv i pravedan, odnosno ako poštuje prava siromašnih i ako mu je zaštita okoliša prirasla srcu. Pored globalizacije tržišta, mora postojati i odgovarajuća globalizacija solidarnosti; zajedno s ekonomskim rastom mora se povećati poštovanje stvorenog; uz prava pojedinaca moraju biti zajamčena prava onih koji su most između pojedinca i države, a obitelj (!) je prva i najvažnija od takvih institucija.”