NAŠ IZBOR

KRAJ KAPITALIZMA – IDEMO LI U FEUDALIZAM ILI KOMUNIZAM?

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Iznimno veliku pažnju i pozornost velikog broja vrlo zainteresiranih nazočnih slušatelja (592), te onih koji su ga pratili preko live streama, pobudilo je predavanje, koje je na temu Što poslije kapitalizma, idemo li u feudalizam ili komunizam?“ 17. siječnja održao u Zagrebu u Hrvatskom narodnom kazalištu Slavoj Žižek. Rekao je da kapitalizam više ne može ponuditi ikakvo rješenje sadašnje krize, ali i kako nema definirane alternative liberalnoj demokraciji. „Ja mislim da suvremeni globalni kapitalizam ima toliko antagonizama u sebi da će se to prije ili kasnije, 20 do 30 godina maksimum, radikalno promijeniti ili neka nova apartheid diktatura ili otvorene eksplozije, kaos ili šta. Nešto će eksplodirati, nešto će se desiti“.

Često se pojavljuje pitanje: Uočava li se kraj kapitalizma? Neprijeporno je da kapitalizam neće doživjeti krah kakav je 1989. doživio komunizam, jer su njegovi korijeni vrlo duboki, a u pitanju je fleksibilan sustav, koji ne može odjednom propasti. Njegova snaga, u usporedbi s jednoobraznim komunizmom, leži u činjenici da se u svojoj pojavnosti i obliku razlikuje diljem svijeta. Kapitalizam je danas daleko složeniji nego što je to ikad bio jednoobrazni komunizam, pa postoje razni modeli i svaki dio svijeta ima svoju verziju kapitalizma.

Međutim, još uvijek je aktualno razmišljanje, koje je daleke 1936. godine izrekao katolički filozof Jacques Maritain u knjizi „Cjeloviti humanizam“:

U današnjoj civilizaciji sve je skrojeno po neljudskoj mjeri, koja je izvan čovjeka: ponajprije zakoni materijalne proizvodnje, zakoni tehničkog ovladavanja prirodom i usredotočenje svih sila radi povećanja novčane dobiti.“

Postavlja se opravdano pitanje: Može li se kapitalizam optužiti za nevolje s kojima se danas sučeljava čovječanstvo? Pojam „kapitalizam“ je zapravo marksistički pojam, koji se ponekad zamjenjuje s pojmom „tržišno gospodarstvo“ i koji daje dojam nekakve sile, koja može stvoriti veliko blagostanje, ali se također može preokrenuti u nešto što ugrožava društvo. Papa Ivan Pavao II. u svojim razmatranjima nije koristio riječ „kapitalizam“, već je često upotrebljavao određene sintagme. U enciklici „Stota godina“ navodi:

Ako se pod kapitalizmom misli na gospodarski sustav koji prepoznaje temeljnu i pozitivnu ulogu poslovanja, tržište, privatno vlasništvo i, posljedično, odgovornost za proizvodna sredstva, kao i na slobodno ljudsko stvaralaštvo u gospodarskom sektoru, tad je odgovor svakako potvrdan (afirmativan), iako bi bolje bilo govoriti o „poslovnom gospodarstvu“, „tržišnom gospodarstvu“ ili jednostavno o „slobodnom gospodarstvu“. Međutim, ako se pod „kapitalizmom“ misli na sustav u kojem sloboda u gospodarskom sektoru nije ograničena jasnim zakonskim okvirom, te koji je postavljen u svojoj ukupnosti u službi ljudske slobode a čija bit je etička i religiozna, tada je odgovor sigurno negativan.

Htio je pokazati da je tržišno gospodarstvo (!) temeljni čimbenik za ljudske odnose. U više je prilika naglašavao da je ono, matematičkim jezikom kazano, nužan, ali ne i dovoljan, uvjet za postojanje demokracije. Sveti je Ivan Pavao osuđivao neoliberalizam, ali se to ne može povezati s osudom slobodnog tržišnog gospodarstva kao gospodarskog sustava:

Neoliberalizam jednostavno odražava moralno uređenje koje je za Crkvu neprihvatljivo. Stoga neoliberalizam nije sinonim za slobodno gospodarstvo, niti tržište nužno stvara takve pretjeranosti iako se mogu na taj način pojaviti. Rekao bih da ta moralna prekoračenja prethode nekom gospodarskom sustavu, utoliko što su djelomice i dio ljudske pale naravi.“

Potrebno je dakle razlikovati slobodno gospodarstvo od neoliberalizma, ako se želi na pravi način shvatiti Socijalni nauk Crkve. Njemački filozof Rudiger Safranski tvrdi:

Neoliberalni globalizam je ideologija legitimizacije nesmetanog kretanja kapitala u potrazi za najpovoljnijim uvjetima njegova iskorištavanja. On stvara prijeteće scenarije tako što upozorava da bi se nekoga moglo odvojiti od tijekova kapitala. Krajnji cilj ove metode je nametanje prvenstva ekonomije – država i kultura moraju služiti ekonomiju. Neoliberalizam je isto toliko ekonomski koliko je nekoć bio vulgarni marksizam: on je stoga u neku ruku marksizam uskrsnuo u ideologiji menadžmenta“.

Može se kazati da je neoliberalizam i filozofski pokret, koji vidi tržišne vrijednosti kao prožimanje svih aspekata života, uključujući, ne samo ekonomske, već i vjerske, etičke, političke, osobne i obrazovne dimenzije. Poljski filozof Ryszard Legutko u knjizi „Demon u demokraciji“ kaže da liberalna demokracija posljednjih desetljeća počinje sve više sličiti na totalitarizam, te tako s komunizmom dijeli svojevrsnu ideološku sličnost pa se istomišljenici prepoznaju i podupiru. U komunizmu je zadnju riječ imala komunistička partija, a u liberalnoj demokraciji sekularne elite, mediji i sveučilišta diktiraju što je prihvatljivo, a što nije. „Neoliberalizam je vizija društva u kojemu je natjecanje za obilje jedina prepoznata vrijednost i gotovo sve društvene odluke prepuštene nereguliranim tržištima. .To je svijet u kojem, je sve na prodaju” napisao je Jeff Faux, osnivač Ekonomskog političkog instituta (1986.) u SAD-u u knjizi Global Class War u kojoj je 2006. predvidio financijsku krizu.

Neoliberalizam se razvija kao oblik ekonomizma, koji zagovara pseudo religioznu ideologiju koja propovijeda totalno tržište i vjeru u blagoslovnu snagu slobodne konkurencije. To je svijet u kojem je sve na prodaju.

Neoliberalizam vidi svu stvarnost kao niz tržišnih transakcija i stavlja vrijednost na sva ljudska nastojanja od filozofije do zdravstvene zaštite, od religije do zakona, u smislu mjerljive ponuda, koje se mogu objektivno ocijenivati. Pretpostavlja da je tržište najdjelotvornija, najučinkovitija, te najkorisnija struktura na kojoj se grade sve ostale potrebne kulturne, političke i obrazovne strukture unutar društvene izgradnje. Kardninal Joseph Ratzinger u knjizi „Vjera, Istina, Tolerancija“, htijući ilustrirati ekonomski sustav današnjice, citira poljskog filozofa Andrzeja Szczypiorskog:

Nema dvojbe da je kapitalizam izvršio velik korak naprijed. Isto tako nema dvojbe da on nije ispunio očekivanja. U kapitalizmu se može još uvijek čuti krik goleme mase ljudi čije težnje nisu ispunjene. … No, ljudi su izgubili vjeru u smisao preobrazbi, koje su se dogodile. Oni su također izgubili nadu u to da se svijet uopće da promijeniti i da ga se isplati mijenjati. … Današnje pomanjkanje neke alternative izaziva ljude da postavljaju nova pitanja. Prvo pitanje: možda Zapad ipak nije bio u pravu? Drugo pitanje. Ako Zapad nije bio u pravu, tko je onda bio u pravu? Možda uopće nema nikakva prava? Ako je doista tomu tako, onda su perspektive mračne.“

 

 

Još je 1967. godine papa Pavao VI. u stožernoj enciklici „Populorum progressio“ izrazio snažnu zabrinutost zbog nekih temeljnih (neo)liberalnih politika, upozoravajući da slobodna trgovina u uvjetima gospodarske nejednakosti može pridonijeti gospodarskoj diktaturi. Jasno je upozoravao na liberalni kapitalizam, jer taj koncept

prikazuje profit kao glavni poticaj gospodarskog napretka, slobodnu konkurenciju kao vodeću normu ekonomije, a privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju kao neograničeno (!!!) apsolutno pravo bez ikakvih popratnih društvenih obveza. … Taj neobuzdani liberalizam utire put određenoj vrsti tiranije, koju je s pravom osudio naš prethodnik Pio XI, jer to rezultira u “međunarodnom novčanom imperijalizmu.“

Neoliberalni pristup posebice naglašava tzv. „teoriju prelijevanja bogatstva“, a za koju je papa Franjo u apostolskoj pobudnici „Evangeli Gaudium“ napisao:

U tom smislu neki ljudi i dalje brane „teorije prelijevanja bogatstva“ (tzv. „trickle-down“!), koje pretpostavljaju da će ekonomski rast, potaknut slobodnim tržištem, neizbježno dovesti i do ostvarivanja veće pravednosti i uklapanja u svijet. To mišljenje, koje nikad nije bilo potvrđeno činjenicama, iskazuje grubo i naivno povjerenje u dobrotu onih, koji imaju ekonomsku moć, te u posvećenost djelovanja prevladavajućeg gospodarskog sustava. U međuvremenu, isključeni još uvijek čekaju. Za podršku održavanju načina života, koji isključuje druge, ili podržava zanos za takav sebični ideal, razvijena je globalizacija ravnodušnosti. … Klanjanje drevnomu zlatnom teletu našlo je novu i bešćutnu inačicu u klanjanju novcu i u diktaturi bezlične ekonomije lišene uistinu humanoga cilja.

Nobelovac Joseph Stiglitz je na skupu održanom 2. veljače 2020. u Papinskoj akademiji za društvene znanosti u vrlo zanimljivom izlaganju pod naslovom „Globalna gospodarska transformacija: Snaga, ljudi i vrijednosti”, među ostalim, rekao: „Veliki dio svih kriza pripisujem vjeri u nesputana tržišta, u aktualni neoliberalizam, i zato želim predložiti put prema napretku“. Ustvrdio je da postoje načini, koji omogućuju reformu tržišne ekonomije i kapitalizma, te uspostavu veće ravnoteže između tržišta, vlada i civilnih društava i to stvaranjem šire ekologije institucionalnim aranžmanima, „s većim naglaskom na nevladine organizacije, zadruge i pokušaje uvođenja više solidarnosti, te uspostave više jednakosti.”

Poručuje:

Mislim da moramo učiniti mnoge stvari, no nema trenutnog rješenja: moramo preurediti pravila nacionalnih ekonomija, globalne ekonomije da bismo smanjili korporativnu moć, smanjili utaje i izbjegavanje poreza, stvoriti naprednije oporezivanje, dati radnicima veću pregovaračka moć (!) poticanjem kolektivnog pregovaranja kroz jačanje sindikata, te osigurati da korporacije ne obraćaju pažnju samo na svoje dioničare, već i na sve udjelnike, uključujući i svoje kupce, radnike, zajednice u kojima rade i Planet na kojem živimo.

Zanimljivo je i izlaganje Bruno Le Mairea, francuskog ministra ekonomije i financija, u kojem je, među ostalim, rekao:

Kapitalizam je pobijedio u ideološkoj bitci 20. stoljeća. Postojao je alternativni model: komunizam. Nestao je.“ Ali, „kapitalizam također može izgubiti, jer ne uspijeva (!) ukloniti nepodnošljive neravnoteže. … Tu su društvene nejednakosti – a čini se da je taj porast nejednakosti među narodima nezaustavljiv“. Iznenađujuća je bila njegova izjava: „Što je još gore, kapitalizam više ne predstavlja nadu. On ne znači napredak za čovjeka na ulici, za njegovu djecu, za njegovu budućnost. Takav kapitalizam nema budućnosti.

Papa Franjo je na spomenutom skupu odaslao poziv za radikalnom promjenom, zalažući se za „novu etiku“ glede organizacije i vođenja svjetske ekonomije i financija:

Sadašnja situacija je poziv na akciju, a ne motiv za očaj, …. To su rješivi problemi. Nismo osuđeni na globalnu nejednakost. … U ne malom broju situacija, mi se suočavamo s nedostatkom volje i odluke da se stvari promijene i odrede glavni prioriteti. Postoji globalizacija indiferentnosti.

U sve prethodno rečeno uklapa se i razmišljanje Klausa Schwaba, osnivača i izvršnog direktora „Svjetskog gospodarskog foruma“ u Davosu, koji je na skupu održanom 2019. „iznenada“ došao do zanimljivog stajališta:

Ovakav kakav je sad kapitalistički sustav ne poštuje prirodu i okoliš, narušava klimatsku ravnotežu i nimalo ne mari na društvenoekonomske nejednakosti, koje proizvodi i neprekidno povećava (!). … Jedini mu je cilj za kojim slijepo ide – profit.“

Država treba stvoriti čvrsti pravni okvir za gospodarstvo zasnovano na socijalnom tržištu kao što je to bilo osmišljeno u poslijeratnoj Njemačkoj. Treba stvoriti čvrsti pravni okvir za privatno poduzetništvo koji će regulirati sudjelovanje zainteresiranih strana i akcionara, da bi se na kraće i duže razdoblje vratila ravnoteža u donošenju odluka, te da oni koji se bave financijama poštuju jasno određene etičke norme. Sveti Ivan Pavao u enciklici „Stota godina“ kaže:

Zadaća je države da se brine za obranu i zaštitu zajedničkih dobara, kao što su prirodni okoliš i ljudski okoliš, održavanje kojih ne mogu jamćiti jednostavni mehanizmi tržišta. Kao što je u doba starog kapitalizma država bila dužna da brani temeljna prava rada tako su sada, u novom kapitalizmu i ona i čitavo društvo dužni da brane kolektivna dobra, koja, između ostalog, tvore okvir unutar kojega je jedino moguće da svatko zakonito postigne svoje individualne ciljeve.“

Postoji li uopće rješenje? Možda je ono utopija ili ga nema u potpunosti. Papa Benedikt XVI. je smatrao da su

za izlazak iz sadašnje financijske i gospodarske krize, a koja je dovela do sve većih nejednakosti, potrebni ljudi, skupine i institucije, koje će njegovanjem ljudskog stvaralaštva promicati život, pa će čak kriza biti prilika za razboritost i za novi ekonomski model“.

Ne treba odustajati od pokušaja da se jasno postave neka pitanja i pokušaju dati rješenja. „Dio je kršćanskog realizma shvaćanje da su velike društvene promjene rezultat malih i hrabrih svakodnevnih opcija.“ Katolički socijalni nauk upućuje na liberalizam poretka, ali u smislu poretka vrijednosti koji nadilazi materijalni ekonomizam. A kako kaže papa Benedikt XVI. „za promicanje globalne kulture svih moralnih apsoluta, koji su čovjekova prava, potrebno da svaki kršćanin počne od sebe“. Sve u svemu: „Trebamo novu sveopću solidarnost“, kao u enciklici „Laudato si“ poručuje papa Franjo.

Potrebna je, kako u knjizi „Božja revolucija“ piše papa Benedikt XVI., Božja revolucija u čovjeku, a ne čovjekova revolucija protiv čovjeka. Kršćanin ne može izmijeniti svijet, na način kako je to pokušavao komunizam, ali može promijeniti sebe, što marksizam nije nikad ni pokušao učiniti. Katolički teolog johann Baptist Metz u knjizi „Politička teologija“ poručuje: „Svijet kormilari neumoljivo prema jednom od tragičnih momenata o kojem će budući povjesničari pitati se zašto se nije pravodobno nešto poduzelo”.

Sveti je Ivan Pavao u poruci „Incarnationis Mysterium“ (2000.) objavljenoj povodom Jubilarne Godine izjavio: „Također potrebno je stvoriti novu kulturu međunarodne solidarnosti i suradnje u kojoj svi, osobito bogate nacije i države te privatni sektor, prihvaćaju odgovornost za ekonomski model koji služi svima.“ Kao zaključak svega rečenog mogu poslužiti riječi iz Papine enciklike „Fratell tutti“:

Pored globalizacije tržišta, mora postojati i odgovarajuća globalizacija solidarnosti; zajedno s ekonomskim rastom mora se povećati poštovanje stvorenog; uz prava pojedinaca moraju biti zajamčena prava onih koji su most između pojedinca i države, a obitelj (!) je prva i najvažnija od takvih institucija.”

Zanima nas Tvoje mišljenje!