STEPINČEVA SU STAJALIŠTA BILA JASNA

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

„Kako je Stepinac zamišljao da se može pomiriti DISKRIMINATORSKE ZAKONE PROTIV CIJELIH NARODA i istovremeno poštovati ličnost i dostojanstvo svakog pripadnika tih naroda“?

(Drago Pilsel, u  tekstu „Hrvatski biskupi moraju slijediti njemačke kolege i objaviti dokument o Crkvi u NDH“, „Nacional“, 19. rujna 2023.)

Evo kako je blaženi kardinal Alojzije Stepinac zamišljao „zakone protiv cijelih naroda“:

Nedugo nakon održavanja zloglasne Wannsee konferencije 20. siječnja 1942., na kojoj su nacisti donijeli jeziv plan za eliminaciju milijuna Židova diljem Europe, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac hrabro i odlučno je, na blagdan Krista Kralja 25. listopada 1942., izrekao sljedeću poruku u Zagrebačkoj katedrali:

„Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno POSTOJI JEDNA RASA (!), a to je Božja rasa. … Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na Sjevernom ili Južnom polu, ali bitno ostaju rasa. … svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: „Oče naš …“ ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove (!), jer ih se smatra inferiornom rasom. … NITKO NEMA PRAVA (!) da na svoju ruku ubija ili oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti“.

Vrijedno je spomenuti i kardinalov govor koji je održao 14. ožujka 1943. povodom krunidbe pape Pija XII.

„Svaki dalje čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako NOSI U SEBI PEČAT BOGA Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava … Mi smo prošli tjedan imali više puta prilike da gledamo te suze i da slušamo uzdahe i ozbiljnih muževa i vapaje bespomoćnih žena, kojima prijeti slična pogibelj samo zato, jer se njihovo obiteljsko svetište NE POKLAPA S TEORIJAMA RASIZMA.“

Još mnogo ranije, 1938. Godine (!!!), u propovijedi na samu Staru godinu, nadbiskup Alojzije Stepinac hrabro se izražavao protiv rasizma:

„Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile (!), hoće svijetu nametnuti nazor da je JEDNA RASA LJUDI VIŠE VRIJEDNA OD DRUGE. I milijuni ljudi moraju klimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori: „Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!“. Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje: ‘Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!“ opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju (!) da su stvorene da drugima gospodare!”

Govoreći studentima u ožujku 1938. godine, blaženi Alojzije Stepinac jasno i nedvosmisleno osuđuje rasne ideologije koje su tada već proširile svoj utjecaj u mnogim dijelovima Europe:

„Na kraju, u trenutku smrti, sve rasne razlike nestaju. Dakle, čovjek NEĆE BITI OPRAVDAN U BOŽJOJ PRESUDI ZBOG PRIPADNOSTI OVOJ ILI ONOJ RASI, već poštenim životom i dobrim djelima. Dakle, ako ljubav prema naciji prelazi granice zdravog razuma, onda to više nije ljubav, već strast, a strast nije ni od koristi, niti traje …. Zato ljubav prema vlastitoj naciji nije u suprotnosti s ljubavlju prema cijelom čovječanstvu; one se međusobno nadopunjuju. Svi narodi su djeca Božja.“

A 3. listopada 1938. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac nadopunjuje svoje razmišljanje izražavajući dodatne stavove i ideje:

„Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruži i izazivlja osvetu, nego ga oplemenjivati tako da svome narodu pribavi poštovanja i ljubav od strane drugih naroda“.

Ovdje je zanimljivo spomenuti i Stepinčevo mišljenje o logorima koje je iznio u ožujku 1940., prije uspostave Nezavisne Države Hrvatske:

„Mi se vraćamo u staro poganstvo. A s poganstvom se vraća i kruto ropstvo. Koncentracioni logori kao stalne ustanove; prisilni rad, na koji vode milijune ljudi, sve su to nova imena za vrlo staru stvar.“

U propovijedi održanoj 31. svibnja 1942., nadbiskup Alojzije Stepinac razjašnjava svoje stajalište u vezi s dvije ideologije – komunizma i fašizma:

„bilo bi neozbiljno govoriti o nekom novom poretku u svijetu, dolazio s ma koje strane, ako se u tom poretku ne bude poštivala ljudska ličnost, neumrla duša, koja ide iznad svih sistema (!), koja se ničim ne može izmijeniti, koja imade svoja neotuđiva prava, koja ni jedna ljudska vlast ne može i ne smije ograničiti.“

Blaženi Alojzije Stepinac bio je iznimno jasan u svojim izjavama. U propovijedi na završetku pokorničke procesije u Zagrebu, na svetkovinu Krista Kralja listopada 1943. je rekao:

„Katolička crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, SMIJE POČINJATI NASILJA nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini ljudi zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika, pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca (!!!) radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca poganski je sistem … . mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, … odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih.“

Tko je još tako govorio? Stepinčeva su stajališta bila jasna, a mogao ih je iskazati samo u okviru propovjedi. Blaženi kardinal Stepinac nije podržavao „Katolički list“, na koji se ponekad poziva novinar Pilsel. Taj je medij vrlo brzo pao u ustaške ruke.