NAŠ IZBOR

Dr. sc. Božo Skoko: Što je Hrvatima antifašizam? (3)

Poznato je koliko su istarski svećenici učinili za pripajanje Istre Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, iako neki nastoje potpuno ignorirati tu činjenicu jer im valjda kvari dojam. Naime, u Trstu je 16. srpnja 1945. potpisan sporazum između Narodno oslobodilačkog pokreta i vlč. Milanovića, kao predstavnika istarskog hrvatskog svećenstva, čime se istarski svećenici izravno uključuju u diplomatsku borbu za Istru. Iako su oba biskupa nadležna za Istru, pod talijanskim utjecajem, bila protiv bilo kakve suradnje s partizanima, čak 44 istarska svećenika se odzivaju na sastanak Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta za Istru 31. srpnja 1945. te u franjevačkom samostanu u Pazinu potpisuju izjavu u kojoj se traži da „Istra iz etničkih, geografskih i ekonomskih razloga mora biti priključena Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji“.  Drugi istarski svećenici poput Josipa Pavlišića, Zvonimira Brumnića i Srećka Štifanića već su sudjelovali u izradi i donošenju Pazinskih odluka 1943. A Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, koji je imao 55 članova-svećenika, sastavio je Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji, koja je donesena u Pazinu 12. veljače 1946, a koja će na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. biti ključna za odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj. Milanović, koji je bio svećenik tadašnje Tršćanske i Koparske biskupije, zajedno sa Tomom Bankom i Leopoldom Jurcom u ožujku 1946. prima 17 članova Savezničke komisije te im prezentira podatke iz crkvenih matica, koje jasno dokazuju da je stanovništvo Istre slavensko. Potom sljedeće dvije godine lobira u Londonu, Bruxellesu i Parizu za priključenje Istre Hrvatskoj te sudjeluje na ključnoj mirovnoj konferenciji posvećenoj  razgraničenju između Italije i Jugoslavije u Parizu, gdje je 1947. Istra priključena Hrvatskoj. Naime, granice dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom ravnale su se etničkim načelom, pa je tako Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Malo je poznato da su upravo istarski katolički intelektualci poslužili predstavnicima nove Jugoslavije kao ključna logistika i savjetodavna potpora. U osmočlanom jugoslavenskom izaslanstvu u Parizu sudjelovala su čak dva svećenika, koja su bila zadužena „uvjeriti“ europske katoličke krugove u opravdanost jugoslavenskih zahtijeva. Uz Hrvata Milanovića, ondje je bio i slovenski svećenik Anton Piščanec. Milanović je bio autor niza elaborata poput onog „Zašto Julijska krajina mora pripasti Jugoslaviji?“, a pisao ih je navodno na molbu tadašnjeg predsjednika Vlade Narodne Republike Hrvatske Vladimira Bakarića.

 

Katolički antifašizam nije bio svojstven samo Istri i već i cijeloj zemlji. Malo je poznato kako je čak i na teorijskom planu Crkva pratila razvoj totalitarnih ideologija i upozoravala na njihove posljedice. Najznamenitiji prilog kritici fašizma i nacizma dao je dominikanac dr. Hijacint Bošković 1939. knjigom „Filozofski izvori fašizma i nacionalsocijalizma“, sa snažnom kritikom mistike rase i totalitarne države.  Dr. Pavao Lončar, zagrebački kanonik i profesor na Bogoslovnom fakultetu, bio je osuđen na smrt od ustaških vlasti. Dr. Robin Harris opisuje događaj kada je Lončar bio poslan u srpnju 1941. od nadbiskupa Stepinca ustaškom ministru Mirku Puku prosvjedovati zbog deportacije Srba.  Puk je dao uhititi Lončara, koji je bio osuđen na smrt, te je nakon intervencija Crkve preinačena u 20 godina zatvora. Pušten je iz Lepoglave nakon 18 mjeseci. Znamenit je slučaj isusovca Stjepana Tomislava Poglajena, koji je zbog članaka i propovijedi protiv nacizma pod prijetnjom uhićenja morao otići u Split, odakle je naposljetku otišao u Slovačku i priključio se tamošnjem pokretu otpora. Njihov antifašizam, kao ni antifašizam drugih svećenika i laika nije dakako bio komunistički antifašizam, aktiviran uostalom tek nakon 22. lipnja 1941., nego je bio nadahnut katoličkim moralnim naukom i brigom za sudbinu hrvatskoga naroda i dostojanstvo svakog čovjeka. Neki su iz ideala otišli u šumu k partizanima, poput monsinjora Svetozara Rittiga, koji je otvoreno kritizirao Pavelića kao poslušnika stranih interesa još prije proglašenja NDH, a koji je nakon rata od 1946. do 1954. čak bio ministar NR Hrvatske. Međutim, većina ih je ostala s narodom, gdje god da je narod bio. Poznato je djelovanje hrvatskih katoličkih svećenika u izbjeglištvu u El Shattu, među kojima se spominju don Andro Štambuk,  don Niko Bogdanić, don Jure Burić, don Ivo Moskatelo, don Toma Moskatelo te don Niko Ivanović.

Poznato je da je Crkva je imala veliku socijalnu ulogu u zbrinjavanju izbjeglica. Dr. Robbin Harris donosi citat iz „elaborata“ agenta OZN-e poslije prvog uhićenja nadbiskupa Stepinca 1945. godine: „Još za vrijeme stare Jugoslavije ‘Karitas’ je vodio akciju za pomaganje izbjeglih Židova i intelektualaca iz Austrije i Njemačke. Na inicijativu Stepinca zagrebački Židovi sakupili su preko miljon dinara za te izbjeglice koji su bili kasnije razaslani u Englesku, Ameriku, Švicarsku i Španiju… (…) U početku okupacije i prvih većih progona Srba od strane ustaša, Karitas je pomogao i neke Srbe, kao i Židove. Kasnije je preuzeo brigu za srpsku djecu čiji su roditelji stradali 1944. i 1945. godine. Mačekovci su takodje aktivno sudjelovali u radu Karitasa oko izbjeglica koje su sa svih strana dolazile u Zagreb. Po tome izgleda da je Karitas trebao odigrati ulogu unutarnjeg fronta koji bi se predstavio kao paralelna organizacija NOP-u. I ovdje je Stepinac centralna ličnost.“ Tako OZNA najbolje demantira suvremene Stepinčeve kritičare. Velimir Deželić ml., književnik i socijalni radnik, piše u svojoj knjizi „Kakvi smo bili? zapisi mojoj unučadi“ o velikim naporima katoličkih laika unutar tadašnjih državnih socijalnih struktura NDH da u suradnji s Karitasom i Kaptolom spase što više ljudi, osobito djece. Uglavnom je nepoznata i činjenica da je jedan od najuglednijih hrvatskih pripadnika Katoličke akcije tijekom prve polovice XX. stoljeća dr. Mate Ujević, utemeljitelj suvremene hrvatske eniklopedistike (na tom renomeu je Krleža, zajedno s Ujevićem, nakon rata gradio Leksikografski zavod) bio uhićen od Gestapa i da mu je bilo ograničeno kretanje. Država Izrael dodijelila mu je priznaje „pravednika među narodima“ zbog spašavanja Židova.

Dr. Akmadža navodi da su na izvanrednom zasjedanju ZAVNOH-a u Splitu hvarski biskup Miho Pušić, šibenski biskup Jeronim Mileta i splitski generalni vikar Vicko Fulgosi izrekli riječi dobrodošlice, a Mileta je pozdravio uspjehe partizanskih snaga. Svojedobno je povjesničar Ćiril Petešić objavio popis 75 svećenika, od toga 52 Hrvata koji su surađivali s partizanskim pokretom ili su aktivno djelovali kao protivnici okupacije, a 43 su ubijena. Naravno, moguće je iz ratnoga vremena naći suprotnih primjera, ali treba znati da je svaki katolički svećenik koji se uključio u ustaški pokret, a takvih je bilo vrlo malo, bio pod nekom vrstom crkvene suspenzije, kao što će poslije biti oni koji pristupe komunističkom pokretu, bilo u sklopu tzv. svećeničkih udruženja bilo izvan njih. Dr. Stjepan Kožul utvrdio je ubojstvo oko 430 svećenika tijekom rata, od čega velika većina od partizana, posebice 1944. i 1945, tridesetak od četnika te nekoliko od Nijemaca, Talijana i ustaša. Najgore su prošli franjevci, koji su praktično svedeni na ostatke ostataka.

„Ponovno naglašavam da nam je savjest čista i kada jedanput bude povijest mirno i objektivno progovorila, izvan sumnje je da se Katoličkoj Crkvi neće ništa ozbiljno moći predbaciti“, rekao je blaženi kardinal Stepinac na suđenju 1946., komentirajući optužbe za ponašanje svećenstva tijekom Drugog svjetskog rata. Iako je prošlo sedamdeset godina, čini se da povijest još nije „mirno i objektivno progovorila“. No, barem nam je jasnije da povijest nije bila baš crno-bijela. Povijesna činjenica da smo imali jak katolički antifašizam očito se ne sviđa ni onima na ljevici, a ni na desnici, ali jasno govori kako je vrijeme da potpuno drukčije počnemo percipirati antifašizam i da ga prihvatimo kao vrednotu hrvatskog naroda, a komunizam kao totalitarni režim jasno osudimo za ono što je u njemu bilo zlo. Tako ćemo na pravi način moći u cijelom hrvatskom narodu dostojno obilježavati Dan antifašizma (bez potrebe da par udruga i nekolicina političara privatiziraju događaj u Brezovici). Istodobno ćemo svijetu poslati poruku da smo zrela i samosvjesna nacija. A kad znamo tko smo i što smo, te istinu budemo znali jasnije prezentirati drugima, nećemo se više morati bojati da će nas drugi etiketirati, niti će njihove podvale imati uspjeha.

 

foto: Ivo Pervan

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!