Aktualno

SOHRAB AHMARI: MOJ PUT IZ TEHERANA U RIM

 

Prijevod: dr. fra Tomislav Pervan

Dana 26. srpnja 2016. objavio sam svoju odluku o pristupanju Katoličkoj Crkvi. Nekoliko sati ranije par džihadista napao je crkvu u Francuskoj i ubio svećenika, fra Jacquesa Hamela dok je služio svetu Misu.

Dva mjeseca prije toga počeo sam pohađati satove katehizacije kod jednog svećenikoa u Londonu, čitati katoličke knjige i udubljivati se u život katekumena. Ali nisam imao namjeru izaći u javnost sa svojim obraćenjem prije nego što budem primljen u Crkvu.

Kad su se vijesti o ubojstvu prvi put pojavile, nisam znao gotovo ništa o fra Hamelu. Fotografije na internetu prikazivale su svećenika osamdesetogodišnjaka s pramenom sijedom kosom i pogledom tihe, normalne svetosti.

Ovaj svećenik, ovaj čovjek, bio je prisiljen kleknuti i prerezan mu je grkljan u ime ISIS-a, zločin koji je iziskivao odgovor. Stoga sam, kao svaki dobar milenijalac, otišao na svoj Twitter račun i napisao: “#IAmJacques Hamel. Zapravo, ovo je pravi trenutak da objavim da prelazim na katoličku vjeru.” Bila je to možda nepromišljena odluka, ne baš u skladu s učenjem našeg Gospodina, da budemo mudri poput zmije.

Tijekom sljedećih 48 sati, tisuće ljudi mi je re-tvitalo, a stotine me kontaktiralo putem društvenih medija. Onda je moja objava stigla do kršćanskih medija. Dobronamjerni novinari pročitali su moj unos na Wikipediji, primijetili da sam rođen i odrastao u Iranu i zaključili: Fr. Hamelov posljednji čin bio je obraćenje jednoga muslimana.

Tisuće drugih podijelilo je te vijesti na Twitteru i Facebooku, obično popraćene poznatom Tertulijanovom izrekom da je „krv mučenika sjeme Crkve”. Poželio bih da je moj put do Rima bio tako lak kao „Muslimanski pisac potaknut mučeništvom svećenika prešao na katolicizam” (pravi naslov iz jednog katoličkog medija). Prava povijest bila je puno duža i kompliciranija.

Kad sam imao 12 godina, zaključio sam da Bog ne postoji. Okolnosti se sjećam samo maglovito. Godina je morala biti 1997. Bio sam na odmoru s roditeljima u sjevernom Iranu, uz Kaspijsko jezero. Mnogi Iranci srednje klase iz glavnog grada Teherana posjeduju skromne vikendice na obali Kaspijskog jezera. Moji roditelji nisu, ali su imali prijatelje koji su imali vikendicu, a ljetni „izlet u vilu” bio je tradicija.

Neka od svojih najsretnijih sjećanja vežem uz ta putovanja. Obično je bilo i druge djece – zadovoljstvo za mene, jedinca. Dane smo uvijek provodili na plaži. Šerijatski zakon zahtijevao je strogu odvojenost spolova na jezeru. Na većini javnih plaža režim je stvarao zastore kako bi napravio odvojena područja za muškarce i žene. Posvuda su bili transparenti i plakati na kojima je pisalo: “Sestro moja, pazi na svoj veo. Brate moj, pazi na svoje oči.”

Ali moji roditelji i njihovi prijatelji obično su nalazili skrivene kutke gdje su muškarci i žene mogli dijeliti plažu, daleko od budnih očiju Odbora za moral Islamske Republike. Čak bi donosili boce araqa, iranskog ljutog domaćeg pića, prkoseći službenoj zabrani. Ako se moralna policija pojavi u svojim prepoznatljivim Toyotama 4×4, ne bi bilo sve izgubljeno. Većina službenika mogla je biti podmićena kako bi previdjela takva nedjela.

Odrasli u druženju bili bi strogo izgrđeni. Opravdavali bi se, ispričavali i obećavali da to više nikada neće učiniti.

Tada bi policajci rekli: „Pa, ako se dobro zabavljate, dajte nam da i mi oprobamo vaš ‘slatkiš’.” Ovo je bio signal ljudima da posegnu za svojim novčanicima, skupe novac i plate službenicima. (Međutim, uvijek je postojala šansa da je nadležni službenik pravi vjernik. Tada bi moglo i znalo uslijediti bičevanje.)

Jedne noći tog ljeta 1997., na granici između djetinjstva i puberteta, počeo sam prvi put ozbiljno razmišljati o svemu tome. S plaže smo se vratili u vilu. Zrak unutra bio je mokar od vlage. Večeri su bile rezervirane za karte i roštilj, ali nije mi se dalo sjediti za kartaškim stolom za odrasle ili se igrati s drugom djecom. Možda sam imao neki spor s odraslima, makar se ne mogu sjetiti bitnoga.

Sjećam se da sam se povukao u svoj krevet na kat na katu i proklinjao sve. Religija je, zaključio sam odmah, bila tek nešto više od rituala javnog licemjerja – onog što bi se od mene očekivalo da prakticiram. U našoj roshan-fekr (urbanoj, intelektualnoj) sredini pobožnost je bila znak zaostalosti. Ali smo u javnosti glumili pobožnost kako bismo sačuvali svoje glave u Islamskoj Republici. Trik je bio paziti da se ne isprepletu nečiji dvostruki životi.

Pa, ne ako mogu pomoći. U školi sam se već počeo sukobljavati sa svojim učiteljem Kurana, čiji je pravi posao bio kljukanje učenika ideologijom režima, mješavinom šijitskog šovinizma, antiamerikanizma i mržnje prema Židovima. Kad smo se vratili s raspusta, isprovocirao sam pobunu u školi. Da sam bio malo stariji, završio bih u zatvoru. No ohrabrila me spoznaja da ćemo uskoro moja majka i ja dobiti zelenu kartu za SAD-a i imigrirati u Ameriku.

Doma sam bubnjao Pink Floyda i čitao očevu izlizanu kopiju Lovca u žitu (Catcher in the Rye). Moji su se roditelji razveli 1991., ali za moje dobro glumili su da su vjenčani i živjeli smo pod istim krovom. Sada je bračnom kazalištu došao kraj. Vrpce s Floydom, Salingerov roman na perzijskom jeziku i japanska maska Noh bili su posljednji darovi mog oca prije nego što smo majka i ja napustili Iran. Od tada ga nisam više vidio.

Eden, Utah (600 stanovnika) je skijalište smješteno u Rocky Mountains, nekoliko sati vožnje sjeverno od Salt Lake Cityja. Eden je mjesto gdje smo moja majka i ja prvi put stigli nakon što smo emigrirali iz Irana. Moj ujak, mamin brat, nastanio se ondje nedugo nakon iranske islamske revolucije 1979., pa je Beehive State postala naš dom kada smo dva desetljeća kasnije krenuli njegovim putem. Sada smo bili u srcu mormonske države.

Utah je bio mjesto zapanjujuće prirodne ljepote, s duboko religioznom i konzervativnom kulturom. Alkohol u pivu zakonom je bio ograničen na tri posto. Kava se smatrala grješnom. Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana imala je svoja sjemeništa tik uz većinu javnih škola. Naučavalo se da su drevni Izraelci došli u Ameriku, pokušali obratiti domorodce i prepričavali su svoje kušnje i objave Novoga svijeta na zlatnim pločama koje tvore svojevrsni nastavak Biblije.

Mormonizam je bio šok, a stid zbog toga što smo postali déclassé dodatno je pogoršao stvari. U Teheranu nismo bili bogati, ali smo živjeli pristojno, u golemoj dvokatnici koju je sagradio moj djed.

U Utahu smo isprva živjeli u maloj mobilnoj kući u sveučilišnom gradu Loganu nakon što smo se iselili od mojeg ujaka. Kad bih stopirao sa školskim prijateljima, zamolio bih ih da me odbace nekoliko blokova dalje kako ne bi saznali gdje živim.

Zatim je tu bila i čista nelagoda jer smo se tek iskrcali. Zahvaljujući privatnim instrukcijama te godinama provedenim gledajući američke filmove u Islamskoj Republici, gotovo sam tečno govorio engleski prije nego što sam kročio u SAD. Ali bilo je teže ovladati američkim običajima. Biti sekularno orijentiran u Iranu bila je jedna stvar; sloboda i blizina djevojaka u školi nešto u Americi nešto drugo.

Pa, sve je to bilo gorivo za revoluciju koju sam prvo pokrenuo u staroj zemlji. Ako je šijitski islam, sa svojom bogatom ikonografijom i teologijom, bio samo licemjerje, tada su mormonizam i američka protestantska etika i predanost konzumerizmu bili čak vrjedniji prijezira – i jednako represivni na svoj način. Znao sam se šaliti kako sam prešao iz jedne teokracije u drugu, Bila je to nedolična usporedba, ali pomogla mi je da shvatim okolnosti u kojima sam živio.

Počeo sam se svaki dan oblačiti u crno, prikazivao sam se turobnom osobom i – ovo posljednje me vjerojatno spasilo – čitao sam sve gutajući pohlepno. Neposredno prije studija otkrio sam Friedricha Nietzschea Tako je govorio Zaratustra u knjižari u Salt Lake Cityju. Usmjerio me na intelektualni i duhovni put koji će me, mnogo godina kasnije, dovesti do neočekivanog odredišta: Rimokatoličke Crkve.

Samostalno čitanje važnih knjiga u kasnim tinejdžerskim godinama može biti opojno ali vas može i zatrovati. Vaše su kritičke sposobnosti bile još uvijek samo napola formirane. Dakle, čitate svakog autora i mislite: “Pa on je zbilja u pravu!” i “Nije li jednostavno tako!” – ne zastajući na razlikama među različitim autorima, a kamoli na vlastitim dvoumicama i prigovorima.

Tako je bilo i sa mnom. Kad bih se mogao vratiti unatrag, pokušao bih čitati sjajne knjige nekim koherentnim redoslijedom, pažljivo i kritički, po mogućnosti s dobrim učiteljem. Nije mi nedostajalo prilika za to. Ali bio sam previše arogantan da bih dopustio da mi itko govori ili mie savjetuje, kako i što da čitam.

Počeo sam s poluludim Nietzscheom. Proglasio je da je Bog mrtav i da je judeo-kršćanski moral proizvod robovskog mentaliteta, dopuštajući slabijima da iskaljuju svoje nezadovoljstvo na jakima. Pa, nije li tako bilo i s ovim pokornim Mormonima, tim američkim natražnjacima? Zaratustra je govorio mojoj duši. Promakla mi je većina Nietzscheovih biblijskih aluzija, ali to nije bilo važno. Poanta je bila nadmašiti Boga, nadići dobro i zlo, doći do novog morala (ma što to značilo).

Nietzsche je otvorio čitavu plejadu egzistencijalističke filozofije (uglavnom Sartrea i Camusa) i egzistencijalističkog romana (Bataille, Dostojevski, Hesse i Kafka). Studirao sam filozofiju kao dodiplomski studij i dobivao bih pristojne ocjene s esejima u kojima se tvrdilo, na primjer, da je „nakon Auschwitza i Hirošime sama mogućnost metafizike isključena “, ili da smo „osuđeni na odgovornost u svijetu lišenu značenja i sadržaja” (ili nešto slično).

Moje samopouzdanje rođeno je iz činjenice da nisam imao gotovo nikakav pravi osjećaj za stvari o kojima sam pisao – za težinu stvarnog života. Živio sam potpuno u svojoj glavi. Ondje je svijet bio besmislen; i ako je postojao ikakav smisao života, do njega se moglo doći samo s one strane Božje odsutnosti.

Camus i Sartre, moji egzistencijalistički junaci, nisu se slagali što učiniti u ovom besmislenom svijetu. Camus je davao prednost nekoj vrsti osobne i situacijske etike u odnosu na velike političke projekte. Čovjekova tragična sudbina, krhkost i apsurdnost njegova života dali su mu određeno dostojanstvo, a poanta za Camusa bila je izdržati i održati to dostojanstvo. Sartre, kao komunist, smatrao je da je klasna borba ta koja je otvorila put do istinskog temelja čovjekove slobode i predanosti. Krenuo sam Sartreovim putem.

Sljedeći je korak bio je marksizam – posebno trockizam, romantičnija struja totalitarne ideologije. Gledajući unatrag, očito je zašto me marksizam privukao: dobro se slagao s latentnim antiamerikanizmom koji je bio još uvijek utisnut u moj iranski um. S marksizmom sam se mogao suprotstaviti SAD-u kao zlom kapitalističkom hegemonu, a da ne moram pristajati na fanatične šijitske gluposti. To je također ublažilo moje vlastite klasne tjeskobe. Moj ekonomski premještaj iz Irana u Ameriku, vidite, bio je samo mali val u dijalektici.

Učlanio sam se u trockističku grupu pod nazivom Socijalistička alternativa. U svoje slobodno vrijeme rasprodavao sam njezine pamflete i pridružio se sindikalnim skupovima (budite uvjereni, i ja sam također ‘odradio’ svoje veze, žestoka pića i droge). Plakao sam nakon što sam završio Proroka, trotomnu hagiografiju Trockog od Isaaca Deutschera. Plakao sam za sovjetskim vođom i postao nepodnošljivo samodopadan.

Ali marksizam nikada nije bio kadar odgovoriti na pitanja vezana uz moj unutarnji život. Nije odagnao moje osobne demone niti je dao zadovoljavajući prikaz onoga što bih sada nazvao propadanjem, potonućem – vlastitim i tuđim. Što se toga tiče, nije me zadovoljavala niti Lacanova psihoanaliza, niti Frankfurtska škola, niti poststrukturalizam, niti queer-teorija niti bilo koja druga pomodna filozofija koju sam isprobao, svaku po redu.

Gledajući u retrovizor svoga života, uvijek postoji iskušenje da se vlastitim mislima nametne više kohezije nego što su je imale u tom stanovitom trenutku. Nema dvojbe da to sada činim. Ali kad bih svoj svjetonazor kao mladić sveo na jednu ideju, prije nego što sam došao vjeri, to bi bilo sljedeće: Čovjekovo mjesto u svijetu je nenastanjenost, nepostojanost; mi smo beskućnici.

Kapitalističko nemilosrdno uništavanje starijih društvenih oblika, Darwinovo otkriće evolucije, Freudovo osvajanje nesvjesnog, politički užasi 20. stoljeća – sve te stvari učinile su nemogućim prianjanje uz bilo koju vječnu ili trajnu istinu o čovječanstvu. Drevni proroci i filozofi zavaravali su sami sebe. Sve što se tiče čovjeka bilo je proizvod povijesnih uvjeta i dinamike društvene moći. I stoga su obični ljudi bili beskrajno popustljivi i podatni.

Postojala su samo dva problema. Prvo, te ideje nisu izdržale testove stvarnog života. Nakon sveučilišta primljen sam u program pod nazivom Teach for America – britanski ekvivalent je Teach First – koji studente koji su nedavno diplomirali šalje u učionice u središnjim gradovima i ruralnim područjima gdje je manjak ili nedostatak usluga. Zadatak me odveo u regiju Rio Grande Valley u Teksasu, na američko-meksičkoj granici. Devet od deset učenika u mojoj školi dobivalo je subvencionirane obroke od vlade, a regija je bila (i još uvijek jest) zahvaćena unakrsnom paljbom američkog rata protiv droge.

Kao predani ljevičar morao sam vjerovati da je jaz u postignućima između bogatih i siromašnih učenika isključivo problem pravedne preraspodjele. Kad bi samo škole u toj Dolini bile tako bogato financirane kao one u bijelim, prigradskim četvrtima, ne bi bilo razlike u postignućima.

Moja učiteljska karijera brzo me lišila tih predodžbi. Čak i u najmračnijim učionicama, sjajni učitelji – usput rečeno, ja nisam bio jedan od njih – mogli su postići zapanjujuće uspjehe s učenicima postavljajući visoka očekivanja i stavljajući naglasak na naporan rad, poštenje i strogu stegu.

To vam možda ne zvuči kao potresna spoznaja, ali za mene je bila. Nije me dovelo izravno do Svemogućeg Boga, ali je sugeriralo da postoje gradacije karaktera u svim ljudskim okolnostima. Da postoji velika mudrost u starim moralnim shvaćanjima kojima sam se prije rugao. I, možda, da postoje stalni motivi i stvari o tome što sve ljude pokreće. Prosuđivanje moralnih stupnjeva podrazumijevalo je neki univerzalni standard. I češće od drugoga, taj je vidik ponašanja proizašao, ne iz bilo čega vanjskoga, već iz unutrašnjeg glasa (šapata u mom slučaju).

Pa, kao što bi C.S Lewis pitao: Odakle potječe taj šapat? I je li slučajnost da mi je drugo stajalište – ono koje je govorilo da je moral samo funkcija moći, povijesti, biologije, jezika i tako dalje – davalo alibi da isključim šapat kad postane neugodan?

Ako su postojale razlike među pojedincima – ako su neke ideje o dobru i zlu bile bolje od drugih – isto vrijedi i za cijele nacije. Proveo sam dovoljno vremena u SAD-u i Iranu da vidim razliku. Ideologije koje su građane smatrale ili držale beskrajno podložnima hirovima države – moderni politički islam je jedna od njih – bile su sposobne za svaku monstruoznost. Dok su društva koja su postupala s čovjekom kao inherentno, po sebi dostojanstvenim bićem, iako daleko od savršenog, poticala istinski ljudski procvat te su očito su bila ugodnija za život.

Pa, otkud Zapadu ta čudna ideja da sva ljudska bića imaju urođeno dostojanstvo koje nadjačava hirove faraona? Naravno, prepoznavanje judeo-kršćanskih temelja Zapada nije me učinilo kršćaninom. Ali je pomoglo. Ako sam uživao u ljepoti i uređenoj slobodi koju sam promatrao oko sebe, tada sam morao odati priznanje idealima koji su to iznjedrili. Ne možete imati jedno bez drugog. Ljepota i red zrcalili su i odražavali skrivenu istinu. Nije to bila moja istina, ali nisam više olako odbacivao vjeru.

Da me tada netko pritisnuo, rekao bih: „Nemam dar vjere, ali duboko poštujem ljude vjere i njihov doprinos, itd. itd.” Bila je to svojevrsna krilatica koji sam dobrano usavršio za takvu zgodu.

Nije bila istina. I to me dovodi do drugog problema u koji sam upao sa svojim materijalizmom. Cijelo vrijeme, vraćajući se ateizmu jednoga dvanaestogodišnjaka, kad bih nešto stvarno želio ili kad bih bio u nevolji, recitirao bih nekoliko stihova iz Kurana koje sam znao. Ili bih, još češće, molio nekakva neodređenoga Svemogućeg na nebu. Zatim, ako bih dobio željenu stvar ili bi nevolje prošle, osjećao bih se pomalo blesavo i vratio bih se svojim materijalističkim uvjerenjima.

Ipak, moja je glad za Bogom bila ustrajna, a bolove bih najoštrije osjećao u trenutcima velikog srama. Sveukupna moja životna putanja bila je uzlazna, ali bila je obilježena i izljevima opasnog bijesa i autodestruktivnog ponašanja. Sram bi iznjedrio sram, i krug se ponavljao i zatvarao, čak i dok sam kročio od materijalnog uspjeha do uspjeha. Trebalo mi je nešto ili netko da prekine taj krug.

Dvaput, nakon napada teškog alkoholizma u svojim ranim dvadesetima, zatekao sam se instinktivno, gotovo spontano, kako odlazim na katoličku misu. Stvarno vam ne bih mogao reći zašto, ali sam samo sjedio u stražnjim klupama i osjećao kako me preplavljuju valovi mira – nemajući nikakva pojma o tome što se događa.

Nije postojao određeni trenutak koji je vodio od tih ranih iskustava s misom do mog kucanja ranije ove godine svećeniku na vrata i te molbe da me pouči. Nije bilo vizija ili iznenadnih prosvjetljenja ni objava.

Negdje usput, odlučio sam biti iskren prema sebi, ako ne i prema drugima, o svojoj potrebi za Svemogućim Bogom. Jedna od prekretnica bio je posjet Benedikta XVI. Americi 2008. Bio sam duboko impresioniran njegovom službom i sjećam se da sam u sebi pomislio da je to bio vrlo svet čovjek.

Uzeo sam njegovu knjigu Isus iz Nazareta. To je nadilazilo moje shvaćanje, uglavnom zato što je moje razumijevanje Svetoga pisma još uvijek bilo ispod razine, a ne možete shvatiti Isusa iz Nazareta bez poznavanja Biblije. Pročitao sam povijest Isusove muke u jednom od Evanđelja kao student i nakon fakulteta predivan prijevod Petoknjižja Roberta Altera. To je bilo sve. Ono što mi je ostalo u pamćenju iz knjige Benedikta XVI. bila je Papina duboka meditacija o ideji da je Svemogući Bog postao čovjekom i ušao u našu povijest – što će reći, središnje otajstvo kršćanstva. Et incarnatus est.

Davanje nekog smisla Utjelovljenju „otključalo je”, ako baš želite, civilizacijske slave Zapada i za mene ih proželo pravim, zbiljskim značenjem.

Uzmimo Caravaggiovo Zatajenje svetog Petra, moju omiljenu sliku, djelo koje me može dovesti do suza. Mogao bih vam ispričati sve o Caravaggiovu burnom životu, opširno govoriti o tome zašto se slika smatra remek-djelom i ispričati osnove o događajima koje je prikazivao. Ali onda sam shvatio zašto je sve tu značajno: Da Osoba koju sveti Petar niječe nije samo njegov veliki Prijatelj i Učitelj, već sami Bog, Bog od Boga, koji je ušao u naš pali svijet. I čiji je najveći čin podnijeti i trpjeti poniženje, biti popljuvan, razapet, pa čak i zanijekan od svojih prijatelja.

Ljepota slike postala je za mene znamenom skrivene istine. Drugim riječima, zgoda o tri Petrova nijekanja, zatajenja, nije više bila samo dirljiva pripovijest, već dio događaja oko kojeg se okreće cijela kozmička povijest. Više od toga: događaj i ideja koji su me potresli do srži, do temelja.

Ipak, nastavio sam estetizirati svoju duhovnost. Među prijateljima ponekad bih nabacio kršćanske teme u razgovor kako bih samo potom ubrzo dodao: „Znaš, ne smatram to istinitim – ali sve je jako lijepo, zar ne? To je bila civilizacijska sila, zar ne?”

Sveti Petar nije imao ništa u meni u odjelu za nijekanje. Sve dok jednog dana nisam prestao nijekati.

Još se možete zapitati: zašto katolička vjera? Pa, nekoliko sam se godina bavio evangelikalnim kršćanstvom. Katolici vam baš i ne šalju SMS poruke s pitanjem: „Biste li nam se Vi i Vaša supruga htjeli pridružiti na nedjeljnoj službi?” Evangelici to čine..

Moja majka je ponovno rođena (Born Again) prije nekoliko godina, a ja bih kao novinar povremeno pisao o progonjenim kršćanima u Iranu i arapskom svijetu. Jedan od mojih izvora, konzervativni evangelički aktivist koji se zalaže za progonjenu Crkvu, postao je veliki izvor ohrabrenja na mome kršćanskom putu. Na kraju, ipak, nisam mogao ništa započeti s evangeličkim kršćanstvom. Divio sam se evangelicima, ali me njihova teologija nije zadovoljavala. Nisam mogao samo onako trepnuti i zaključiti „Spašen sam.”

Životno iskustvo navelo me da promatram kršćansku ideju čovjekova pada i dar radikalnoga kajanja i oprosta našeg Gospodina kao najrazumnije rješenje za slomljenost posvuda oko mene. Toliko je bilo jasno. Ali s katolicizmom je postojala i dodatna sigurnost koja je dolazila s dva tisućljeća kontinuiranog autoriteta. Hijerarhijski karakter Crkve, koji je toliko odbijao moje evangeličke prijatelje, bio je za mene jedna od njezinih privlačnih strana. To je značilo da će Rim, nakon što je otpuhao tisuće krivovjerja, teže dopustiti da kršćanska ideja bude iskrivljena prolaznim hirovima dana i mode. A ti hirovi – od ljevičarske politike preko „svijesti ” do tretmana indijskim banana-tehnikama – izgledali su kao trećerazredne zamjene za katolički sakramentalni život.

Zatim je tu liturgija. Čeznuo sam za bogoslužjem koje je dalo puni izraz otajstvima kršćanske vjere. Križ je morao biti tu, ali i razapeto tijelo našega Gospodina – s probodenim bokom i okrvavljenim rukama, izbičevanim i izranjenim leđima i trnjem koje se zabada u čelo. Žrtva treba biti ponovno uprizorena, a i njegova Majka je morala biti tu, jer je ona bila naša poveznica s Njegovim božanstvom, s Njegovim utjelovljenjem. Drugim riječima, čeznuo sam za Misom.

I tako sam se vratio Misi. I na kraju sam pokucao na vrata toga svećenika i rekao mu da želim postati katolik. „U redu”, rekao je jednostavno. „Ja ću te podučiti.” Sada mogu moliti, češće nego prije, ne osjećajući ni trunku licemjerja, „Zdravo, Marijo, milosti puna…” i s povjerenjem dodati: „P. Hamele, moli za nas.”

 

Ovaj se članak prvi put pojavio u izdanju The Catholic Heralda od 30. rujna 2016.

 

Izvor – https://catholicherald.co.uk/my-journey-from-tehran-to-rome/

 

Novi memoari političkog komentatora Sohraba Ahmarija, From Fire, by Water: My Journey to the Catholic Faith (Ignatius Press, 2019) u biti opetuju riječi svetog Augustina: „Stvorio si nas za sebe, Gospodine, i nemirna su naša srca dok ne otpočinu u tebi.” Ahmari sada ‘počiva’ u krilu Katoličke Crkve, nakon putovanja koje je započelo u Teheranu u Iranu, pod represivnim režimom ajatolaha Homeinija.

S 13 godina, 1998. godine, Ahmari i njegova majka emigrirali su u Utah, gdje je bio razočaran što Amerika nije toliko hedonistička, individualistička ili sekularna kao što je zamišljao. Dva desetljeća razočaranja u marksizam i postmoderne ideologije konačno su ga dovela do Isusa Krista. Katolik je postao g. 2016. Ahmari je op-ed urednik The New York Posta i urednik The Catholic Herald. Prethodno je radio kao kolumnist i urednik u The Wall Street Journalu u New Yorku i Londonu.

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!