Aktualno

UMJETNA INTELIGENCIJA – IZAZOV I PRILIKA ZA TEOLOGIJU

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

Tehnologija je danas nova magična riječ, koja je potisnula i riječ znanost. „Tehnologija ponekad daje, a ponekad oduzima, ali ne uvijek u jednakoj mjeri. Nova tehnologija ponekad stvara više nego što uništava. Ponekad uništava više nego što stvara. Ali to nikad nije jednostrano“, izjavio je ugledni američki publicist Neil Postman. A tu posebice do izražaja  dolaze umjetna inteligencija i inteligentna robotika kao najsnažnije transformativne silnice današnjice, koje sve više mijenjaju strukturu društva.

Crkva je toga svjesna, pa prati zbivanja na tom području. Vidljivo je to i iz „Zaključne izjave“ s „Konferencije o robotici, umjetnoj inteligenciji i ljudskom rodu, etici i politici“, koja je u organizaciji Papinske akademije za znanost i Papinske akademije za društvene znanosti, održana u Vatikanu u svibnju 2019. godine, a u kojoj, među ostalim, stoji: „Umjetna inteligencija i primjene robotičkih tehnologija imat će dalekosežne upletenosti za ekonomiju, oblikovanje društva i kulture. Postoje također dugoročni trendovi glede umjetne inteligencije i robotike s posljedicama koje mogu naposljetku dovesti u pitanje čovjekov položaj (!) u društvu.“

U razmatranjima o robotizaciji i umjetnoj inteligenciji u medijima i u literaturi rabi se uglavnom uporabni pristup. Inteligentni strojevi i strojevi za učenje (umjetna inteligencija) doživljavaju se kao sredstvo za postizavanje lakšeg i ugodnijeg ljudskog života, odnosno kao sredstvo za smanjenje proizvodnih troškova i troškova rada, poboljšanje zdravstvenog sustava, prometa i vojne obrane, te kao zamjena za ljudsku brigu prema djeci, nemoćnim i starijim osobama. No, s druge strane, projektanti, inženjeri i programeri usredotočeni su samo na tehničke izazove i napredak, pa i ne razmišljaju o mogućim popratnim filozofskim, etičkim i religijskim pitanjima. No, moralne nedoumice, koje sve više donosi područje robotike i umjetne inteligencije, previše su važne i složene i stoga ne mogu biti prepuštene samo tehničkim stručnjacima.

Iz teološke perspektive gledano, tehnologija može poboljšati čovjekov život samo ako je popraćena, kako kaže papa Franjo u enciklici „Laudato si“, „čvrstom etikom, kulturom i duhovnošću, koji mu doista mogu postaviti granice i učiti ga prisebnom samosvladavanju.“ Pritom, upozorava Papa, „nitko ne predlaže povratak u kameno doba, ali trebamo usporiti i gledati stvarnost na drukčiji način, prigrliti pozitivan i održiv napredak koji je postignut, ali se isto tako vratiti vrijednostima i velikim ciljevima, koje je uništila megalomanska razuzdanost.“

Posebno je izazovno pitanje stjecanje (samo)svijesti inteligentnih robota, dakle njihove svijesti o vlastitom postojanju, kao i mogućnosti pamćenja svega što se je dogodilo u vremenu. U „Zaključnom dokumentu“ se navodi: „Među temeljnim pitanjima umjetne inteligencije i robotike je i pitanje mogu li strojevi hipotetski dostići sposobnost poput (samo)svijesti. O tome se u ovom trenutku raspravlja iz vidokruga  prirodnih znanosti, društvene teorije i filozofije. No, to ostaje otvoreno pitanje, uglavnom, jer postoji raznolikost definicija “svijesti”. Postavlja se pitanje krije li naglašavanje nadljudskih sposobnosti umjetne inteligencije glede računanja i kompilacije mnoga ograničenja umjetnih sustava.

Mnogi znanstvenici vjeruju da postoji potpuno mehanističko i funkcionalističko objašnjenje svega što se zbiva u čovjekovu mozgu i zato vjeruju da će s vremenom i umjetna inteligencija dostići razinu čovjekove inteligencije. Problem odnosa razum (duša) – tijelo za njih je u načelu riješen. Prihvaćanje pretpostavke o izomorfizmu (istoobličnosti) čovjek – stroj znači dakako i prihvaćanje stajališta prema kojemu postoji samo empirijski (materijalni) svijet. Ljudska bića, a ne inteligentni stroj ili inteligentni roboti, imaju sebi svojstveno dostojanstvo, jer samo su ljudi stvoreni na Božju sliku i priliku. Stoga se inteligentne robote i ljude ne može međusobno povezivati, čak ako i androidni robot ima privlačliv izgled čovjeka, ili ako moćan spoznajni robot ima sposobnost učenja, koja premašuje čovjekovu individualnu spoznaju. Štoviše, ljudska bića imaju unutrašnju vrijednost, jer su središta racionalnosti, autonomnosti i slobode i subjekti su ljudskih prava. Međutim, dostojanstvo svake ljudske osobe trebalo bi biti središnja moralna točka u dizajnu, proizvodnji i reguliranju robotike. „Kao duhovni objekt, čovjek je slika Božja. U smislu kršćanske filozofije umjetna inteligencija i roboti ne mogu se smatrati osobama, stoga roboti neće i ne mogu posjedovati ljudsku slobodu i ne posjeduju spiritualnu dušu i ne mogu se promatrati kao slika Božja, već, možda, kao slika ljudskog bića“, stoji u „Zaključnoj izjavi“. Umjetnu inteligenciju treba razvijati kao alat koji će proširivati čovjekove fizičke i kognitivne sposobnosti. Možda sve rečeno zvuči kao utopija, jer strojevi nikad neće postići inteligenciju na ljudskoj razini, a kamoli samostalno razvijati osobnost i slobodnu volju. „Zabrinutost glede umjetne inteligencije je poput zabrinutosti za prenapučenost planeta Marsa, a još nismo na njega ni došli“, izjavio je Andrew Yan – Tak Ng američki profesor kineskog podrijetla sa Standford sveučilišta.

Činjenica je da čovjek nije samo tijelo, nego i duša, a nitko ne može ulijevati dušu u drugo biće, bilo živo ili neživo, doli samog Stvoritelja duše. Ovdje sam čovjek doživljava svoju misterioznost, i u otkrivanju tajni svemira priznaje svoju malenost i ograničenost. U umjetnoj inteligenciji stroj može, možda, postati jači od čovjeka, ali to će biti samo na razini fizičkoga, a ne i duhovnoga. No, stvarnost je da trenutno još uvijek postoje nerazjašnjena područja razumijevanja inteligencije i uma, te stoga se ne može isključiti nijednu od mogućnosti, čak ni onu najnevjerojatniju. Teologija se mora sve više zanimati za robotiku da bi ponudila moralne smjernice i vodstvo

Čovjek je stavio prevelik ulog na materijalno, na proizvodnju volje za moć, na širenju svoga gospodstva nad prirodom, ali i nad samim sobom (!). Čovjek je postao sam svoj eksperiment pri čemu mu, osim snažne volje za ovladavanjem biološkim, psihičkim i društvenim strukturama, ono autentično ljudsko, tj. sjećanje, suosjećanje, doživljavanje i divljenje pred samim sobom i svijetom više ne igraju gotovo nikakvu ulogu za davanje smisla vlastitoj egzistenciji.“ (Tonči Matulić u „Vodič kroz bioetiku”)

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!