Aktualno

ČETVORICA HRABRIH KARDINALA

Niz četvorice primasa


ČITAJTE KATOLIČKI TJEDNIK – SARAJEVO

Jedino što komunisti nisu uspjeli slomiti bila je Crkva. Svjedoče tomu imena velikih i značajnih crkvenih velikodostojnika koji se nisu poklonili, niti dali slomiti pred zlom koje je carevalo od Sudeta i Julijskih Alpa sve do Aljaske.

Foto: Ivan Meštrović posjetio je Jugoslaviju samo 1959. kada je razgovarao sa zatočenim kardinalom Stepincem i maršalom Titom; Ilustracija: Maxportal

Foto: Ivan Meštrović posjetio je Jugoslaviju samo 1959. kada je razgovarao sa zatočenim kardinalom Stepincem i maršalom Titom; Ilustracija: Maxportal

Piše: Brane VrbićKatolički tjednik

Željezna zavjesa je već prvih godina nakon završetka Drugog svjetskog rata podijelila Europu. Na Istoku su ostali narodi porobljeni od strane komunističkih diktatura, a na Zapadu slobodni dio Starog kontinenta. Jedina oporba na istoku Europe „crvenom zlu“ je bila Katolička Crkva. Intelektualci i slobodoumni ljudi su tamo bili pobijeni, utamničeni ili prognani od novih vlastodržaca kojima je ravnao SSSR. Narod u tim državama prestravljen i sleđen od straha zbog zlodjela Staljinovih poslušnika i njihove strahovlade… Jedino što komunisti nisu uspjeli slomiti bila je Crkva. Svjedoče tomu imena velikih i značajnih crkvenih velikodostojnika koji se nisu poklonili, niti dali slomiti pred zlom koje je carevalo od Sudeta i Julijskih Alpa sve do Aljaske.

Praški nadbiskup kardinal Dominik Duka, predvodeći 2019. euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali u prigodi proslave svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata, lijepo je to izrekao kada je spomenuo ime kardinala Alojzija Stepinca. Kazao je da je zagrebačka katedrala mjesto posljednjeg počinka hrabrog borca i pastira svoga stada, blaženog kardinala Alojzija Stepinca „čovjeka koji započinje niz četvorice primasa: Stepinac, Mindszenty, Beran, Wyszyński…“  Naglasio je da su napori za kanonizaciju ovih četiriju crkvenih pastira „nada, ali i smjer u kojem se danas trebaju odvijati naši koraci i stavovi. Bez hrabrosti i istinitosti Crkva ne može opstati“.

Četvorica primasa su podnijeli ogroman teret u borbi za vjeru i slobodu svojih naroda, ali i svakog čovjeka. I to ne samo protiv komunizma, već i nacizma. Zapravo, oni su simboli svih znanih i neznanih, hrabrih i nesalomljivih, biskupa, svećenika, redovnica i vjernika koji su žrtvovali život za svog Gospodina u doba dvaju užasnih i nečovječnih režima: nacizma i komunizma.

Stepinac, Mindszenty, Beran, Wyszyński

O blaženom kardinalu Stepincu, vjerujem, zadnjih smo desetljeća imali prigodu puno toga pročitati i naučiti, no vrijedi se podsjetiti barem nekoliko crtica iz života trojice drugih primasa.

Velikan je i mađarski kardinal Jozsef Mindszenty kojeg su zatvarali i komunisti, pa nacisti, pa opet komunisti. Tijekom invazije SSSR-a na Mađarsku 1956. sklonio se u američko Veleposlanstvo u Budimpešti u kojemu je ostao sve do 1971. Potom će otići u Beč gdje će i preminuti 1975. Postat će simbolom progona mađarskih katolika i Mađara uopće od totalitarnih režima 20. stoljeća, a napose komunizma.

Kardinal Josef Beran, zatočenik triju njemačkih koncentracijskih logora (iz zloglasnog Dachaua je oslobođen teško bolestan 1945.), u tadašnjoj je Čehoslovačkoj osuđen na robiju 1949. u procesu koji je podsjećao na proces kardinalu Stepincu. U Rim je stigao 1965. gdje je preminuo četiri godine poslije. Tijela ostrogonskog i praškog nadbiskupa bit će vraćena u njihove domovine tek nakon pada komunizma.

Kardinal Stefan Wyszyński postao je nadbiskup Gniezna i Varšave 1948. Tijekom Drugog svjetskog rata godinama ga je pokušavao uhititi Gestapo. Komunističke su ga vlasti zatvorile 1953., a kasnije poslale u kućni pritvor. Bio je i brutalno zlostavljan… Pamte se njegove riječi upućene tada kardinalu Karolu Wojtyli na konklavama 1978.: „Ako te izaberu, ne odbijaj.“ I poslije toga najdirljiviji trenutak mise ustoličenja 22. listopada 1978. Ivan Pavao II. je ustao sa svoje stolice i zagrlio svoga prijatelja i suradnika s kojim je prošao godine i godine duhovne, ali i političke borbe s represijom komunističkog režima. Scena koja je ostala upamćene bila je ona u kojoj je novi papa poljubio ruku svom duhovnom uzoru, prijatelju i „primasu tisućljeća“, kako Poljaci nazivaju kardinala Wyszyńskoga koji mu je tada proročki rekao da će uvesti Crkvu u 21. stoljeće. Preminuo je 1981., a očekuje se njegova skora beatifikacija.

Upravo će se u pontifikatu danas Svetoga Ivana Pavla II., Poljaka i čovjeka koji je iskusio komunističku represiju, urušiti komunizam na europskom tlu i past će željezna zavjesa. Osobno smatram da je Providnost u tome procesu Papi iz Poljske dala najznačajniju ulogu.

 

No, ostaje i činjenica da je iz tog iznimnog društva prvi blaženikom proglašen upravo kardinal Stepinac. Poznato je da je zagrebački nadbiskup bio prijatelj s Ivanom Meštrovićem, najpoznatijim i najslavnijim hrvatskim kiparom te jednim od najvećih suvremenih svjetskih umjetnika. Nakon rata, sada već svjetski poznati kipar, odbio je Titov poziv da se vrati u Jugoslaviju zbog neslaganja s komunističkim idejama i metodama. Otišao je u SAD gdje je dobio državljanstvo i mjesto profesora na Sveučilištu Notre Dame. Do smrti domovinu je posjetio samo jednom, 1959., kada je razgovarao sa zatočenim kardinalom Stepincem i maršalom Titom koji ga je bezuspješno pokušavao nagovoriti da se vrati u Hrvatsku, odnosno Jugoslaviju. Nakon kratka boravka zauvijek se vratio u SAD. O svojim poznanstvima i iskustvima s kraljevima, političarima i drugim javnim osobama Meštrović je napisao knjigu O političkim ljudima i događajima. Preminuo je u South Bendu 16. siječnja 1962., a pokopan je, prema osobnoj želji, u Otavicama kod Drniša 24. siječnja.

Zabilješke iz Hrvatske revije

Iznimno su vrijedne i zanimljive bilješke koje je u časopisu Hrvatska revija o susretima sa Stepincem napisao veliki umjetnik. Hrvatska revija zbog svoje dugovječnosti i izvanstranačke koncepcije, koju je postavio  njezin  prvi,  a  nakon  odlaska  Antuna  Bonifačića  1954.  u  SAD,  do  godine 1997., jedini glavni urednik Vinko Nikolić, nedvojbeno je bila središnjim i najutjecajnijim hrvatskim kulturnim časopisom u iseljeništvu tijekom 20. stoljeća.

Ivan  Meštrović u trećem broju 1956., u članku na španjolskom Stepinac – duhovni heroj, piše u povodu 10. obljetnice Stepinčeve osude. Autor navodi izjave jednog nepoznatog komunista i Milovana Đilasa o kardinalu. Obojica nalaze razlog njegovoj osudi i zatvoru u vjernosti rimskom papi. Glavna krivnja zagrebačkog nadbiskupa bila je u tome što nije pristao na Titov prijedlog da Crkvu u Hrvata odvoji od Rima. To je izričito priznao tadašnji visoki komunistički funkcionar Đilas u spomenutom razgovoru. „To je sigurno čovjek velika karaktera, bez prigovora, stalan u svojim uvjerenjima. Da je on popustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan oslobođen. Nas njegov hrvatski nacionalizam ne bi smetao, i da je samo proglasio hrvatsku Crkvu, mi bismo ga bili digli do neba“, rekao je Đilas. No, Stepinac nije popustio i time je postao jedan od najvažnijih velikana hrvatske povijesti u 20. stoljeću. Meštrović odlučno staje na Stepinčevu stranu i brani njegovu čestitost potkrjepljujući je, među ostalim, vlastitim iskustvom: „Laž je da je za vrijeme ustaša bio pasivan. Pisac ovih redaka nije za vrijeme ustaša nikog sreo u Zagrebu, koji bi više osuđivao njihova zlodjela nego Stepinac. To su oni znali i zato su ga mrzili.“

Veliki kipar prisjeća se više susreta sa zagrebačkim nadbiskupom i svjedoči o njegovu krjeposnom životu. Navodi događaj kada je kardinal o ustaškoj vlasti rekao: „Taj vajni Poglavnik nanio je hrvatskom imenu tešku ljagu ustupajući hrvatsku kolijevku Dalmaciju. U našoj teškoj i časnoj povijesti nije se ni u najtežim časovima našao Hrvat koji bi potpisao da i jedan komad hrvatske zemlje ustupi tuđinu.“

Iako je, piše Meštrović, redovito dobivao pisane prijetnje od nacističke i ustaške vlasti, nije se dao pokolebati: „Neće mene zastrašiti svojim prijetnjama jer se ja ne bojim smrti.“ Predosjećajući da će morati položiti svoj život za istinu, izrekao je Meštroviću proročanske riječi na njihovu pretposljednjem susretu 1943. u Rimu, u Zavodu Svetog Jeronima, kada je iz vatikanskih krugova bio upozoren da mu je život u opasnosti ako se vrati u domovinu: „Ne marim ja, i ustrajat ću da vršim svoju dužnost prema Bogu i narodu. Pred osam dana su mi nacisti ubili brata, radi veze s partizanima koji su navraćali k mojoj majci i ona im je davala večere… Nećemo se više vidjeti jer ili će me sada ubiti fašisti ili kasnije komunisti.“

Hrvatsku napustiti neće

Meštrović žali što nije uspio pomoći Stepincu od progona komunističkih vlasti prisjećajući se kako je on njemu pomogao kada ga je, Papinim posredovanjem, spasio od progona ustaških vlasti. Meštrović svjedoči kako je svojim postupcima Stepinac znao i među visoke prelate unijeti nevjericu pomiješanu s divljenjem. „Nekoliko dana nakon što je izrečena osuda nad Stepincem, stigao sam u New York i vidio se s kardinalom Spellmanom koji se uvelike interesirao za Stepinca. Nakon što se dugo i potanko informirao o Stepincu kao svećeniku i čovjeku, bio je dirnut i rekao mi je: ‘Ja doskora putujem u Rim, pa ću predložiti Sv. Ocu da ga imenuje kardinalom i pozove u Rim. Držim da ga u tom slučaju režim neće ometati da iziđe.’ Na to sam mu odgovorio: ‘Koliko ja Stepinca poznajem, on to neće prihvatiti, da se odijeli od svoga stada.’ Na ovo me je Spellman začuđeno pogledao te rekao: ‘Mislite da će on radije odabrati da sjedi šesnaest godina u tamnici, nego da je slobodan u Rimu u kardinalskom purpuru?’ Uzvratio sam da držim da će on izabrati prvo… Slično je i meni u jednom pismu Stepinac ponovio kad se radilo o njegovu liječenju, da se ne bi nipošto odvojio od Hrvatske, ni onda kad bi znao da će kroz malo dana i umrijeti tješeći me da on svoje zatočenje lako podnosi i da je drugim svećenicima teže nego njemu, i da je njegova dužnost da s njima trpi.“

U tom slijedu Meštrovićevih svjedočanstava možda je najdirljivije posljednje, o susretu s kardinalom u Krašiću godinu prije njegove smrti. „Ostali smo zajedno puna četiri sata za stolom u razgovoru o našim narodnim stvarima. Kardinal je bio vrlo dobro raspoložen i kroz čitav razgovor nije ni jednom riječju pokazao gorčine ili mržnje prema svojim protivnicima: ‘Što ćemo, živimo u periodu neugodnih povijesnih zbivanja, a bilo je sličnih više-manje u povijesti jadnog čovječanstva. Čini mi se da negdje u indijskim vedama stoji da su glupost i nedotupavost uzrok svim našim nevoljama i opačinama. Krist nas je uputio da treba praštati, kao što je i on praštao, i uistinu praštanje je sastavni dio ljubavi koju je on propovijedao. I ja se svakoga dana molim za one koji me mrze, kao i za one koji me vole, pa i kako bih drugačije? I oni su krv naše krvi, ljudi su i braća, iako su nam pogledi različiti.’ (…) Ni on niti ja nismo ni jednom riječju dotakli pitanje njegova ‘pomilovanja’ ni povratka na stolicu Zagrebačke nadbiskupije. Bio sam uvjeren da je on čekao na jedino pomilovanje od Boga: da izdrži u svojoj misiji do kraja, što mu je bilo uslišano, a  njegov mali narod je njegovom patnjom i smrću porastao“, napisao je 1960. u Hrvatskoj reviji Ivan Meštrović.

Kardinal Alojzije Stepinac preminuo je u Krašiću 10. veljače 1960., a njegove su posljednje riječi bile: „Fiat voluntas tua“ – „Neka bude volja Tvoja.“

Zanima nas Tvoje mišljenje!