NAŠ IZBOR

LAUDATO SI – PROGRAM OBNOVE SVIJETA NAKON PANDEMIJSKE KRIZE

Piše: Mag. polit. Bruno Rukavina

U svibnju 2015. godine, papa Franjo, objavio je svijetu svoju encikliku „Laudato si, sulla cura della casa comune = o skrbi za zajedničku kuću“ a popularno se naziva Enciklika ekologije ili okoliš. Prošle godine proslavili smo petu godinu izdanja enciklike i tom je prigodom obilježena posebna godišnjica izdanja enciklike koja je trajala do svibnja 2021. godine. Jedan od glavnih razloga zašto bi se trebala čitati i proučavati enciklika Laudato Si su krizna vremena u kojima smo se našli posljednjih nekoliko mjeseci. Pandemijska kriza izazvana koronavirusom (ili Covid-19 virusom) pokazala nam je koliko smo krhki i slabi pred snagom prirode. Svijet je postao manje sigurno mjesto, a novi izazov za čovječanstvo ne vidi razliku između rasa, religija, kultura, bogatih ili siromašnih, onih koji su na vlasti i onih koji nisu. Svakodnevno uviđamo koliko je svijetu potrebna promjena u načinu upravljanja prirodnim dobrima, gospodarstvima, politikom, društvenim odnosima između ljudi, ali i odnosu između čovjeka i Boga. Današnje izazove, možemo gledati kao priliku da promijenimo naše živote i učinimo ih otpornijima za sve buduće izazove koji će biti pred nama. Ako nas je povijest išta naučila, onda je to da će izazovi sigurno doći, samo je pitanje kako će se zvati i kada će nastupiti. Zato je od iznimne pomoći Papina enciklika Laudato Si, koja je možda i relevantnija u ovim vremenima, nego 2015. godine, kad su nam glavne sigurnosne prijetnje dolazile iz klimatskih promjena i terorizma. Nažalost, pet godina poslije svjedočimo kako su teroristički napadi poput onih u Francuskoj i Austriji prošle godine još uvijek ugroza sigurnosti građana Europske unije. Iako mnogi dovode u pitanje klimatske promjene, ili barem antropološke uzroke klimatskih promjena, one se uistinu događaju. Pandemija korona virusa i zdravstvena (ne)sigurnost, u cijelom svijetu, postavlja nas u proces preispitivanja i boljeg razumijevanja svijeta koji nas okružuje. Zbog toga je enciklika Laudato Si odličan program i sredstvo pomoću kojeg bismo mogli obnoviti naš svijet, jednom kad prijetnja koronavirusa završi.

Krenimo po redu: od čega se sastoji i koji su glavni dijelovi enciklike Laudato Si?

Pažljivim iščitavanjem enciklike može se uvidjeti kako je riječ o jednom sveobuhvatnom i holističkom prikazu svijeta i čovjeka unutar njega, prikazanim u 246 točaka na 192 stranice. U središtu enciklike nalaze se humanost, duhovnost i ekologija, koji su pod utjecajem različitih ekonomskih, socioloških, politoloških, tehnoloških i teoloških procesa. Ovaj međuodnos može se slikovito prikazati kao krov u kojem se nalaze humanost, duhovnost i ekologija koji stoji na pet stupova (procesa): ekonomija, sociologija, politologija, tehnologija i teologija. Tematski, enciklika se može podijeliti u četiri velike tematske cjeline: 1.) klimatske promijene, ekologija i okoliš; 2.) moderni čovjek bez moralne podloge; 3.) kršćanski aktivizam i djelovanje na različitim razinama (od lokalne do globalne); 4.) kritika surovog neoliberalnog globalnog ekonomskog modela.

Što papa Franjo govori o tim temama?

Klimatske promjene su centralna tema papine enciklike s obzirom na to da su one „izvor mnogobrojnih problema ekonomske, društvene, preraspodijele i političke naravi“ (LS 25). U 2019. i 2020. godini, mogli smo svjedočiti velikim požarima u „plućima svijeta“: Sibir i Amazona te Australiji, gdje su pojedine vrste, poput koale, dovedene na rub izumiranja. Izumiranje samo jedne vrste, može biti opasnost za ravnotežu cijelog ekosustava. Mnogobrojnim velikim požarima svjedočili smo i ove godine ponovno u Sibiru u Rusiji, ali i u Grčkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Za vrijeme zatvaranja širom svijeta zbog epidemije koronavirusa, vidjeli smo kratkoročna poboljšanja okoliša, uključujući značajna smanjenja lokalnog onečišćenja zraka i emisija stakleničkih plinova u mnogim zemljama (posebno u urbanim područjima). To dokazuje kako čovječanstvo ima velik utjecaj na prirodu i ako želimo vidjeti promjene u svijetu, moramo krenuti od sebe. Moramo postati promjena koju želimo vidjeti u svijetu, a papa Franjo jasno kaže kako „ne može biti uspješne ekologije bez odgovarajuće antropologije“ (LS 118).

Antropocentrizam je jedan od glavnih problema s kojim se moderni čovjek danas suočava. To je doktrina koja stavlja čovjeka u centar svemira i daje mu apsolutnu nadmoć nad svime. Takva doktrina nije nova. Možemo je pronaći u antičkim vremenima s Protagorinom potkom: čovjek je mjerilo svih stvari, koja otvara vrata relativizma i opasnim procesima poput „biotehnološkog inženjeringa, genetskim mutacijama i biološkim manipulacijama“ (LS 131-132). Obmanut antropocentrizmom, „čovjek vodi obmanuti i zabluđeni način života“ (LS 122). Čovječanstvo je u sadašnjosti pod istim negativnim utjecajima, pod kojima je bio i prije pet godina. Ljudi su vođeni slijepim konzumerizmom koji „prednost daje kratkoročnim privatnim interesima“ (LS 56), umjesto dugoročno održivim. Takav način života popraćen je s „rapidnim, konstantnim i nesustavnim promjenama, koje postaju izvor anksioznosti i narušavaju kvalitetu života i zdravi postepeni razvoj“ (LS 18). Međutim, karantene koje su se događale diljem svijeta za vrijeme pandemije, pokazale su nam kako sav rast i razvitak ne znače ništa, ako ne možemo otići u prirodu ili posjetiti svoje prijatelje i obitelj. Pandemija je čovjeku tako narušila dva od tri osnovna odnosa koji svi ljudi imaju: „odnos s bližnjim, odnos s prirodom i odnos s Bogom“ (LS 66). Ovi izazovi mogu biti prilika za promjenom našeg stava prema tim odnosima i uviđanja koliko su nam ti odnosi važni. Po različitim istraživanima, krajem prošlog desetljeća uočeno je povećanje stupnja ateizacije društva diljem svijeta, odnosno smanjuje se broj vjernika. Ali već u prvim mjesecima karantene, znanstvenici su došli do rezultata respilitualizacije društva i da se osobe polako vraćaju vjeri. To je bilo djelomice očekivano, jer su i prijašnja istraživanja pokazivala kako se ljudi okreću religiji u teškim i kriznim vremenima. Ovaj momentum Katolička crkva bi trebala što više kapitalizirati okrećući se potrebama vjernika i gradeći dugoročan odnos s njima.

Nadalje, papa Franjo nas upozorava da ne budemo ekonomski robovi niti da se predajemo olako hedonističkim užicima koji nas privlače nakon velikih ekonomskih dobiti. Cjelokupan ekonomski sustav temelji se na prihvaćanju svakog „napretka u tehnologiji s ciljem zarade, bez brige na potencijalno negativne utjecaje na ljude“ (LS 109). Takva divlja tržišna usmjerenost na puko posjedovanje može voditi u „opsjednutost konzumerističkim načinom života“ (LS 204). Ekonomska kriza 2008. godine, trebala nas je otrijezniti i uvesti u razmišljanje jeli konstantni gospodarski rast zdrav temelj za neoliberalne ekonomije? Laudato Si naglašava tu lažnu tendenciju koja vjeruje da svako „povećanje moći i ekonomije znači i sam napredak u sigurnosti, korisnosti, dobrobiti i snazi; kao da stvarnost, dobrota i istina automatski proizlaze iz tehnološke i ekonomske moći kao takve“ (LS 105). Podržavanje bezgranične akumulacije moći i bogatstva, vodi u sve veći jaz između bogatih i siromašnih, a u okviru kulturnog relativizma i antropocentrizma, „osobe iskorištavaju jedna drugu i ponašamo se prema drugima kao prema običnim predmetima, namećući im prisilni rad ili porobljavajući ih da bi platili svoje dugove“ (LS 123). Takva kultura stvara svijet poput onog iz kultnog filma „Klub boraca“ (1999), gdje mi „kupujemo stvari, koje nam ne trebaju, s novcem kojeg nemamo kako bi impresionirali ljude koje ne volimo“ (Klub boraca, 1999). Ekonomija bi se trebala temeljiti na socijalnom nauku Katoličke crkve, a pandemija i ekonomska kriza koju je uzrokovala, mogla bi dovesti do „smanjenja konzumerističkog, egoističnog i individualističkog društva“ (LS 112). Čovjek ne bi trebao robovati ekonomiji, nego bi ekonomija uvijek trebala biti u službi ljudi i društva pomažući nam da postanemo bolji u međusobnim odnosima, dar za druge, društvo i okoliš.

Da se to ostvari, potreban je katolički, ali i kršćanski (ekumenistički) aktivizam, na svim razinama, od lokalnih, regionalnih, nacionalnih, nadnacionalnih do globalnih sustava. Važno je postaviti ciljeve na svim razinama i znati prema gdje se krećemo i što želimo ostvariti te kakav svijet namjeravamo ostaviti novim pokoljenjima. Društveno djelovanje se treba usmjeriti na podizanje razine svijesti o ljudima oko nas i borbu protiv svih loših navika, poput novih ovisnosti (o tehnologijama i informatičkim uređajima), navezanosti na (dez)informacije o stvarima koje nas otuđuju od drugih ili nas udaljavaju od Boga. Potrebno je jedno inkluzivno međugeneracijsko i međuregionalno razumijevanje, prihvaćanje razlika u razmišljanjima s poštovanjem tih razlika, izgradnja solidarnosti kao temeljne vrline novog društva te novi oblici politika i upravljanja, oslobođenih od optužbi i prebacivanja krivnji, kako među strankama, tako i među različitim sferama života (ekonomija-politika) i društvenim disciplinama (znanost-religija/teologija). Nadalje, uspješna budućnost i održivost nastaje izradom dugoročnih planova, strategija i projekata, a ne kratkoročnih četverogodišnjih koliko traju politički mandati vladajućih struktura. Inkluzivnost i postavljanje prioriteta omogućit će nam viziju lokalne sredine, ali i svijeta prema kojem težimo, jer ako ne znamo u koju luku idemo, nijedan vjetar nam ne može pomoći.

S ovakvim dokumentom kao što je Laudato Si, papa Franjo je prije pet godina, gotovo proročanski, postavio programske temelje za duhovnu, društvenu, institucionalnu, političku, ekonomsku i fizičku obnovu svijeta oslabljenog od pandemije, ali i obnovu života i duša koji su ispražnjeni s antropocentrizmom, materijalizmom, relativizmom i hedonizmom u posljednjih tridesetak godina. Izazovi s kojima se susrećemo danas, jačaju nas i pripremaju za sutrašnjicu, a budućnost pripada onima koji se za nju pripremaju danas, čuvajući prirodu, gradeći odnose s bližnjima i pouzdajući se u svoje vlastite snage i vjeru u Boga.

Zanima nas Tvoje mišljenje!